Povežite se sa nama

Društvo

BORIS RAONIĆ, IZDANAK LOKALNOG VAŠARSKOG ELITIZMA: Zašto se ovakve stvari ne događaju dobrim ljudima?

Objavljeno

-

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Boris Raonić je, samom činjenicom da kao takav opstaje i uspijeva da se podigne na društvenoj ljestvici, najsnažniji pokazatelj truleži društva, pogibije svih vrijednosti, raspada tradicionalnih crnogorskih normi gdje su čast i čestitost imali visoku cijenu. Društvo u kome jedan ovakav surogat čovjeka može da dobije društvenu ulogu kakva je pozicija generalnog direktora Javnog servisa, nema šansi da bude označeno kao zdravo

Piše: Nebojša Redžić

Dugo sam mislio da sam jedini kome je Boris Raonić, u saradnji  sa kolegom po udbi Alenom Mlatišumom, uspio da smjesti otkaz zbog stvari koje nikada nijesu dokazane, kojih nema, koje se nijesu dogodile. Čitavu deceniju lik šalje mejlove mom američkom poslodavcu, denuncira, potkazuje, laže, spletkari. I dugo mu oni tamo nijesu vjerovali, iako je Mlatišuma poput protočnog bojlera, tražio način da Raonićeve klevete uljepša, dotjera, dopuni i obrazloži šefovima.

Uspjelo im je tek kada su se dokopali mojih tekstova na portalu Luča, pa su uz obrazloženje da sam protivnik nove vlasti i da sam se svrstao u «ekstremistički» blok, konačno satjeran u ćošak i morao da priznam da sam prekršio odredbu ugovora (koji nikad nijesam dobio) u kome piše da ne smijem da radim za dva medija istovremeno.

I, neću više ni riječ o svom slučaju koji će, nadam se, dobiti sudski epilog. Neću, jer danas sam shvatio da je pisanje mejlova i denunciranje ljudi kod stranih poslodavaca, ovom opskurnom liku, zapravo hobi. Moguće da je to pretvorio u profesiju, jer ko zna dokle sežu pipci tih silnih NVO-a koji će za dobar grant ili obavljen posao strane ili domaće službe, svejedno, prodati i rođenu majku.

Dakle, jednog mladog čovjeka, kako je saopštila navijačka grupa Ultra Crna Gora, on je ”klasičnim špijunskim aktivnostima prijavio kod inostranog poslodavca i ostavio njega i porodicu bez hljeba, koristeći se ikonografijom tribine na kojoj je nebrojeno puta stajao na gostovanjima”. Šaljući zbunjenim strancima slike Krsta Zrnova Popovića, lik je optužio momka da pripada crnogorskim fašistima, navijačima huliganima i da kao podržavalac te ideologije ne može raditi za inostranu firmu.

Raonića izvode sa tribine

Nakon svega, drznuo se da na utakmicu, među te iste “fašiste”, pokuša ući skrivajući se iza vlastitog djeteta kog je isturio u prvi plan ne bi li njegovom čistotom, pokušao prikriti vlastitu prljavštinu. To što se zaputio na tribinu gdje ga  navijači nijesu pustili, bilo bi kao kada bi Bato Carević otišao pred oltar Crnogorske pravoslavne crkve da zatraži oprost zbog svojih bagera koji su ljudima lomili automobile dok se orgijalo ispred svetog Cetinjskog manastira.

Par dana pokušao da bude novinar

Raonića sam upoznao krajem prošlog vijeka. Došao je u radio Free Montenegro čiji sam bio osnivač i urednik i pitao mogu li da ga zaposlim. Dao sam mu emisiju. Uradio je jednu, možda dvije i netragom nestao. Nijesam nikada saznao zbog čega. Imao je punu slobodu, ali to obično bude onaj momenat kada osoba, suočena sa sobom i vlastitim ograničenjima, shvati da nešto ne umije. On zaista nije umio da radi i ja sam, onako za sebe, konstatovao da se neće najesti novinarskog hljeba.

Nije mi poznato da li je, prilikom konkursa za generalnog direktora RTCG, u svom nikada javnosti prezentovanom CV-ju imao taj detalj – da je par dana pokušavao da bude novinar. Iskreno, ne znam da li je kasnije još negdje probao da se bavi ovim poslom, ali znam da ga dugo nijesam imao u vidokrugu.

Kako je ta osoba, skromnog intelekta i kratkog fitilja uspjela da osnuje neke NVO i da upravlja njima, nikada me nije posebno zanimalo. Grohotom sam se smijao uvijek kada bi neki medij blizak bivšem režimu pokušao da ga predstavi kao političkog analitičara i od njega uzme izjavu.

Samo jednom, u nekoj dosadnoj noći, čitajući šta je rekao nekom portalu, ispod sam napisao da tip “govori notorne stvari” i da se “nijesu usrećili izborom analitičara”. Uslijedila je salva njegovih uvreda, kombinovana sa spletkama i izmišljotinama. U toj izopačenoj nadmenosti koju je, očito, dobrano istrenirao sa drugima, lagao je tako drsko i jednako prljavo, toliko – da sam se stidio u njegovo ime. Sjećam se da me je pozvao na tuču i odredio da to bude u mraku ispred škole Savo Pejanović (diskretno mi stavljajući do znanja da mu je poznato gdje živim). Kada sam mu rekao da nema problema, odustao je. Svaki naredni put kada bismo se negdje sreli, uredno bi spustio pogled. Tipično za takve.

Boris Raonić je, samom činjenicom da kao takav opstaje i uspijeva da se podigne na društvenoj ljestvici, najsnažniji pokazatelj truleži društva, pogibije svih vrijednosti, raspada tradicionalnih crnogorskih normi gdje su čast i čestitost imali visoku cijenu. Društvo u kome jedan ovakav surogat čovjeka može da dobije društvenu ulogu kakva je pozicija generalnog direktora Javnog servisa, nema šansi da bude označeno kao zdravo.

I što je najgore: hvatam sebe u pisanju teksta gdje sam dostigao maksimum autocenzure kao najveće prepreke profesionalnom novinarstvu. Stvari su, nažalost, mnogo gore nego što ih prezentujem, a ja se trudim da obuzdam bujicu epiteta kojima bi se ovaj lik mogao opisati.

Bivši liberal kleči pred popovima

Dok svojim denunciranjem ljude ostavlja bez posla pripisujući im kao smrtni grijeh Crnogorstvo, Raoniću ne smeta što su mu posao dali oni koji slave Ratka Mladića. On sa time, očito, nema nikakvih problema. Otuda i ne treba da čudi što je televizija kojom on rukovodi (o tempora, o kuku!) prethodnica nesojluka. Kako profesionalnog, tako i političkog.

Boris Raonić, poznatiji pod nadimkom ”Raonikije”

Takva televizija, već prvih dana njegovog mandata, javila je sa Belvedera da je “pucano na policiju”. Ovakav gadluk od informacije, zbunio je čak i policiju koja je tek četiri dana kasnije nevješto “potvrdila” da je to tačno. Umjesto da se izvini i spasi dušu, Raonić je nastavio da kleči pred popovima. Crkva Srbije postala je Raonićeva opsesija. Poklonio joj je čak i Parlamentarni kanal da bi direktno prenosio Joanikijeve sektaške orgije. Kako i priliči “bivšem liberalu”.

U mjesecima koji su uslijedili, sav onaj društveni talog koji je godinama čučao u nekom prikrajku, skrivajući u budžaku šubaru sa kokardom, uspio je doći u goste Javnom servisu. Promocija primitivizma, ćutanje nad nacistima u redovima vlasti koja mu daje platu, te udar na sve crnogorske identitetske vrijednosti, postali su obilježje TVCG pod Raonićevim vođstvom.

U međuvremenu, on pije piće sa Konatrom iz Ure, a umije se, kažu, sastati i sa Roćenom. To je mali korak za njega, ali veliki za sunovrat profesije kome svojski kumuje.

Za sve to vrijeme, uredno se distancira od svoje liberalne prošlosti i njenih heroja i simbola. Istih onih koje je označio fašističkim, a potom mrtav ‘ladan krenuo da ispod njih bodri fudbalsku reprezentaciju protiv Holandije.

Sankcija neorganizovane grupe ljudi koja je uslijedila, bila je znak da je prekršio neku društvenu normu. Ne onu koju propisuje država, već onu koja spada u domen etike. Upravo je sa etikom, Raonić oduvijek bio na “Vi”. Zato je ovakva televizija, istinski ekvivalent ovakve vlasti. On kao izdanak lokalnog vašarskog elitizma, zapravo je zaslužio da vodi Javni servis države čijem se posrnuću ne nazire kraj.

Umjesto zaključka o onome što se Raoniću dogodilo pored trošne tribine gradskog stadiona, valja se zapitati:  a zašto se ovakve stvari ne događaju dobrim ljudima?

 

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Klikni za komentar
Prijava
Notifikacija
guest
0 Komentara
Inline reakcije
Prokomentarišite i vi
Sponzor

Najčitanije