Povežite se sa nama

Komentar

CETINJE, GRAD NESALOMIVOG DUHA: Istrpjeće svakojaka zla, ali poniženje – teško

Objavljeno

-

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Nekoliko istorijskih činjenica plus dijagnoza aktuelne političke situacije, uz poziv “vidimo se na Cetinju”, bili su dovoljni za nelagodu u redovima vlasti zbog teksta Veselina Veljovića. Od nemuštog poziva Milana Kneževića da se sazove sjednica Vijeća za nacionalnu sigurnost, preko premijerovog straha od zloupotrebe policije, do nimalo naivnog razmišljanja ve-de-a Ve-De-Tea Dražena Burića da se preispita goni li se Veljovićev grijeh po službenoj dužnosti – sve jasno pokazuje da najavljeni otpor na dan ustoličenja njihovog vladike u novoj većini poprima razmjere panike.

Da su neki slični Kneževiću, premijeru Krivokapiću i “vrhovnom” Buriću 1941. godine imali internet i sa nekog Story-ja saznali šta im u Stijeni piperskoj pripremaju Božo Ljumović, Blažo Jovanović, Savo Brković i Radoje Dakić, sasvim je sigurno da bi skovali neki plan da sa svojim prijateljima Italijanima i njihovim domaćinima – srpskim popovima, spriječe da se čuje prva ustanička puška.

Ili još gore: da su bili savremenici dešavanja nakon sramne Podgoričke skupštine i prozreli namjere Jovana Plamenca i Krsta Popovića, vjerovatno bi noć uoči Božića zvali Beograd i Pariz da im hitno pošalju još koji bataljon da legitimiše „dobrovoljnost“ ujedinjenja.

Tek, predsjednikov savjetnik Veselin Veljović nije pomenuo ni ustaničku pušku, ni pobunu, a doživio je da ga maltene optuže da je zajedno sa Talibanima ušao u Kabul, pa već ujutru namjerava u pravcu Podgorice da i ovdašnjim tuđincima kaže da je red da odu.

Panika u vladajućoj većini zbog namjere da ih neko spriječi da tuđinskog popa tuđinske crkve dovedu na sveto Cetinje, dostigla je takve razmjere da neće čuditi ukoliko u susret 4.septembru poruče da će zbog jedne obrijane brade nekog miroljubivog Srbina, biti strijeljano 100 Crnogoraca.

Metode okupacione vlasti

Argumentacija gorepomenutih Kneževića, Krivokapića i Burića, kompatibilna je sa onima koji bi se obračunali i sa Crnom Gorom Božićne pobune i sa 13-julskom Crnom Gorom. Štaviše, nema se tu što okolišati: predstavnici vlasti u Crnoj Gori čine sve da se predstave kao jednoumni, netolerantni, bahati i na zlo spremni okupatori koji su naredni suzbiti svaku subverzivnu aktivnost porobljenog lokalnog stanovništva.

Za njih su “narod” samo oni koji misle poput njih, za njih su postulati građanske države i multietničnosti koje su zatekli kod lokalaca  samo ružna prošlost, oni bi da nas „izmire“ i „izglade podjele“ tako što će nas natjerati da svi mislimo kao oni i služimo tuđinu baš onako kako oni to čine.

Zaboga, da li im je neko rekao, ili još gore – vide li to strane ambasade koje su ih na vlast dovele – da ne samo da liče na okupatorsku vlast, nego se svakim danom trude da im metode koje primjenjuju protiv lokalnog stanovništva, neodoljivo podajećaju  na okupacione.

Da nije tako, razumjeli bi poruke koje im dolaze sa Cetinja. Shvatili bi da gospodstvo toga grada ima limite kada je u pitanju stepljenje. Neko bi im valjda rekao da nasilno utjerivanje srpstva, planovi o šetnji tuđinskih popova i prijetnje “srpskim svetom”, neodoljivo liče na metode koje su Cetinju nudili srpski oficiri 1918. i italijanski okupatori podržani srpskim popovima 1941. godine.

Da išta znaju o Cetinju, znali bi da taj grad umije istrpjeti mnoga zla, ali poniženje – teško. Ono što im oni nude, nije ništa drugo do izazivanje nemira i pokušaj gaženja te oaze iskonskog crnogorstva. Jer, ako misle da će im ustoličenje tuđinskog popa u Cetinjskom manastiru biti trešnjica na torti pada Crme Gore – grdno su se prevarili.

Smjer Cetinja je smjer predaka

Čudna je ta potreba vladajućih da među ustalasalom energijom Cetinja otkriju ko je organizator, lider, vođa. Grozničavost takve nakane, uočljiva je i prije momenta kada se pojavio Veljovićev tekst. Jer, njihova svijest navikla je da vođa daje smjer, da se on slijedi i ima plan koji je putokaz. Nešto kao Vučić u Srbiji. Ili, nešto što je njima bio Sloba Milošević, sve dok nije izgubio sve srpske bitke.

Ali, avaj. Cetinje nema vođu. Njegovu energiju kanališu tradicija i prošlost toga grada. Njegov smjer je smjer predaka. Duše prađedovske oduvijek su ovdje umjele naći pravi odgovor na zlo i pokazati jasan pravac.

I zato, poruka Cetinja je jasna: ustoličite srpskog popa negdje drugo, učinite to u Podgorici, Baru ili bilo gdje, tamo gdje su vam bivša i nova vlast, u saradnji sa SPC, sagradili te ružne hramove u moravskom stilu. Samo, ne činite to na Cetinju, jer ono nije poligon za iživljavanje vaših izopačenih umova kojima teokratija u 21.vijeku i negiranje svih vrijednosti savremene civilizacije predstavljaju legitimaciju pred beogradskim i moskovskim mentorima.

I onda kada se, nakon 4. Ili 5. septembra nedobronamjerni jurišnici pognute glave vrate kućama, neka znaju da ih nije savladala kakva strategija osmišljena u kabinetu nekog vrhovnog komandanta, niti taktika neke mudre glave kojoj su se Cetinjani i njihovi saborci iz cijele Crne Gore stavili na raspolaganje.

Cetinje će to samo. Baš  kao i mnogo puta kroz istoriju. Jer, ono ne žudi za vođama. To je grad nesalomivog duha. Mesto gdje su nedobronamjerni oduvijek lomili zube. Nešto kao Valter iz partizanskog filma.

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Sponzor

Najčitanije