Povežite se sa nama

Komentar

CRNA GORA I SVJETSKA REALPOLITIKA: Sa pionima se ne igra šah

Objavljeno

-

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Zapadne ambasade koje su stvorile Bečića i Abazovića, našle su se u čudu. Mlađani izvršioci tuđe volje, uzeli su preskupu igračku u nevješte ruke i za svega desetak mjeseci polomili sve njene sastavne djelove. Pogrešno bi bilo reći da su se otrgli kontroli, jer to bi značilo da imaju stav, da su kredibilni i da razmišljaju svojom glavom. Ali, ne. Oni su naprosto, nastojeći da udovolje svima, pogubili konce i postali bezlična masa, skupina nespretnih piona na šahovskoj tabli evropske realpolitike

Piše: Nebojša Redžić

Još od junskog samita NATO-a u Briselu, počelo se javno govoriti o tome da Alijansa ne treba da dijeli sve podatke sa novom Vladom Crne Gore, zbog uticaja koju na nju imaju Srbija i Rusija.

“Takva strahovanja su realno zasnovana i narod Crne Gore ih treba uzeti ozbiljno”, rekao je nedavno američki izaslanik za Balkan Gabriel Eskobar.

On je ovih dana poručio da “one političke snage u Crnoj Gori koje su prosrpske, trebalo bi da prepoznaju da Crna Gora treba da bude demokratska, nezavisna, suverena i okrenuta Zapadu, i da ostane dio NATO-a”.

Šta nakon ovakvih eksplicitnih savjeta imaju u glavama čelnici nove crnogorske vlasti, nije teško naslutiti. Svaka od ovih poruka – od one o nepovjerenju u njih koje ima Alijansa, do ove da bi prosrpske snage trebalo da ostanu na kursu koji je zacrtala prethodna vlast – suprotstavljene su huku litija na kojima je od njih traženo nešto posve drugo.

Procjep u kome se nalaze Dritan i 11 apostola je preteško breme za tako malena pleća. Nastali na anticrnogorstvu, suprotstavljeni svim vrijednostima na kojima je počivala međunarodna pozicija Crne Gore za vrijeme prethodne vlasti, očarani Srbijom i Rusijom, oni su u Manastiru, pod mantijama popova i skutima Aleksandra Vučića, skrojeni i sklepani da uruše sve što je Crna Gora bila do tada.

S druge strane, činjenica da su dvije od tri političke strukture nove vlasti produkt zapadnih ambasada, nikako se nije uklapala u zamisli “vjernog naroda” sa ulica crnogorskih gradova. Te grupacije koje su sa DF-om sačinile novu većinu, nije sporno, generisane su u dvije podgoričke ambasade sa ciljem da se okruni svemoć dugotrajućeg DPS-a.

Kada su, prevarom URA-e dobili priliku da budu vladajuća većina koja će potpuno preuzeti vlast u Crnoj Gori, faktor Zapad je shvatio da su stvari otišle predaleko i da je đavo odnio šalu.

Nimalo kredibilna vlast, navođena iz više centara, sve samo ne svoja i autentična, postala je kamen o vratu onoga što zovemo međunarodnom zajednicom. Sreća u nesreći je bila što Crna Gora teritorijalno i brojčano nije veća nego što je.

Sporazum o nastavku spoljopolitičkog kursa stare vlasti

Samo desetak dana nakon prošlogodišnjih izbora, lideri tri grupacije sjeli su za sto i obznanili tekst Sporazuma koji su potom potpisali. Nije poznato ko je bio kurir koji im je doturio papir na koji su stavili paraf, ali je bilo nesporno da u njemu piše sljedeće:

-Da će nova demokratska vlast u Crnoj Gori odgovorno sprovoditi sve međunarodno preduzete obaveze, jačati i unapređivati saradnju sa NATO, ubrzano, potpuno i posvećeno realizovati sve reforme neophodne za punopravno članstvo Crne Gore u Evropskoj uniji.

Novinarsko pitanje koje sam svoj trojici tada postavio glasilo je: da li ste ovim Sporazumom, koji bi potpisalo najmanje 90 odsto suverenista, ugrozili izbornu volju građana, prvenstveno glasača Demokratskog fronta, koji su vam dali glas?

Jeftina demagogija koju sam dobio kao odgovor, bila je najava nemuštog ponašanja u prvoj godini vladavine. Razapeti između zahtjeva ulice s jedne, uticaja Crkve sa druge, pritiska Beograda sa treće, te očekivanja Brisela i Vašingtona sa četvrte strane, ili diskretnog šarma Rusije sa pete, oni su ubrzo izgubili kompas i počeli da Crnu Goru guraju u ambis.

Zapadne ambasade koje su stvorile Bečića i Abazovića, našle su se u čudu. Mlađani izvršioci tuđe volje, uzeli su preskupu igračku u nevješte ruke i za svega desetak mjeseci polomili sve njene sastavne djelove. Pogrešno bi bilo reći da su se otrgli kontroli, jer to bi značilo da imaju stav, da su kredibilni i da razmišljaju svojom glavom. Ali, ne. Oni su naprosto, nastojeći da udovolje svima, pogubili konce i postali bezlična masa, skupina nespretnih piona na šahovskoj tabli evropske realpolitike.

Na unutrašnjem planu, prevarili su svoje glasače i stranku koja je bila okosnica njihove izborne pobjede. Na regionalnom, preuzeli su primat kao faktor nestabilnosti, poremetili dobrosusjedske odnose sa Kosovom i BiH, postali nedovoljno dobri Beogradu, jer nijesu ispunili njihova očekivanja o bespogovornoj poslušnosti.  Na vanjskom, zaustavili su evropski put Crne Gore, degradirali njeno liderstvo u evropskim integracijama, postali nepouzdan partner NATO-a, naljutili neispunjenim očekivanjima i Rusiju.

DF ne želi da preuzme odgovornost

Uslijedili su očajnički potezi sa ciljem da se spasi što se spasiti može. Do tada bespogovorno poslušni Aleksa Bečić otišao je pod skute Demokratskog fronta, dogovorivši sa njima savez koji je zaprepastio zapadne ambasade (osim jedne). Poput djeteta koje se otrglo strogoj roditeljskoj kontroli, Bečić je zaigrao na kartu povratka povjerenja onih koji su ga glasali, na trenutak zanemarivši da je on ipak izvorni produkt stranih diplomatskih predstavništava.

Za to vrijeme, izopšteni Demokratski front koji je prevaren poput boraca NOR-a kada su se 1945. dijelile funkcije, počeo je da shvata naumitnost svoje pozicije. Iako su statističari zabilježili 351 javno obećanje da će u parlamentu srušiti Vladu, izvjesno je da DF takvu namjeru ne želi sprovesti u djelo. Najprije zbog toga što bi im saveznik u takvom naumu bio DPS, ali još više zato što ne žele da preuzmu odgovornost za ono što bi nakon pada Vlade uslijedilo.

Ispada da sada niko ne želi da preuzme teret i odvede Crnu Goru ka novim izborima. Neće to čak ni SNP, očito nezadovoljan rasporedom svog kadra po dubini i iznevjerenim obećanjima dezorijentisanog premijera.

Na ruku im ide i to što pregrupisavanje suverenističkih snaga teče presporo, pa ni sa te strane ne dolaze zahtjevi da se snaga svih činilaca crnogorske političke scene izmjeri na vanrednim izborima. Štaviše, sada su upravo snage koje su činile bivšu vlast onaj faktor koji datum izbora može da prilagodi svojim potrebama, onda kada procijeni da je spreman za njih. Pogotovo što više nije tajna da su dva poslanika vladajuće većine spremna da igraju po DPS-ovim notama.

Konačno, ni stranom faktoru nije stalo do prijevremenih izbora u Crnoj Gori, jer bi to značilo dodatnu destabilizaciju zemlje i novo zapuštanje već uveliko zapuštenih pitanja Kosova i BiH.

Trvenja na ovdašnjoj političkoj sceni, stoga, nastaviće se punim intenzitetom, ali više zbog pozicioniranja uoči nekog budućeg odmjeravanja snaga, nego zbog pripreme za skori pad Vlade. Posjete Krivokapića, Abazovića, Radulovića i Spajića Americi i njihovi susreti sa Eskobarom, najava su ponovnog, sada još snažnijeg američkog upliva u ovdašnja dešavanja.

Dok ekonomija trpi, a životni standard vrtoglavo pada uprkos Spajićevom ”depresivnom optimizmu”, stvari će na političkom planu ponovo doći na početak. Aleksa Bečić će pokušati da napravi otklon od DF-a, Abazović će trpjeti optužbu da je “najveći izdajnik u novijoj istoriji Crne Gore”, Front će shvatiti neumitnost svoje pozicije i zadovoljiti se funkcijama “po dubini”, a Zapad će biti zadovoljan ako Crna Gora prestane biti faktor nestabilnosti.

Da je aktuelna vlast autentičan proizvod većinske Crne Gore, sasvim je sigurno da bi imala jači otklon prema uticajima spolja. Prethodna vlast je u tome, priznaće to i Aleksa i Dritan, bila neuporedivo umješnija. Đukanović je na spoljno političkom planu imao nesporan integritet, pa je mogao da istrpi i po koji udarac. Danas, čak i najveći protivnici bivšeg režima priznaju superiornost, ponekad i neumitnost spoljno političkog kursa prethodne vlasti.

Jer, da nije tako, huk litija već bi proizveo poništenje priznanja nezavisnosti Kosova, ukidanje sankcija Rusiji, prestanak članstva u NATO-u, moguće i novi referendum o prisajedinjenju Srbiji.

Ali, nije. I neće, dok god je raspored snaga na političkoj mapi svijeta ovakav, kakav je. A sa pionima, kakvi su eksponenti nove crnogorske vlasti, ne igra se šah.

Izvor: Aktuelno

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Klikni za komentar
Prijava
Notifikacija
guest
0 Komentara
Inline reakcije
Prokomentarišite i vi
Sponzor

Najčitanije