Povežite se sa nama

Vijesti

EKSPRES: Njemačka je preko Hrvatske uvela euro u Crnu Goru i pomogla njenu nezavisnost

Objavljeno

-

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Iako je Milo Đukanović važio za američkog čovjeka na Balkanu, neki detalji u vezi sa najpre finansijskim otcjepljenjem Crne Gore od monetarnog sistema savezne države ukazuju da je, zapravo, podrška njemu dolazila prije svega iz Berlina.

Iza svakog uspješnog muškarca, kažu, stoji uspješna žena. Ako bismo se malo poigrali riječima, ali i činjenicama, mogli bismo da kažemo i kako iza svake otcjepljene eks-jugoslovenske republike (koja ne mora nužno da bude i uspješna) stoji – Njemačka. Za Hrvatsku i, manje-više Sloveniju, ovo je već, moglo bi se reći, aksiom – tvrdnja koja se ne dokazuje.

Neke, očito manje poznate stvari, međutim, isto tako ukazuju i na to da je Berlin bio oslonac i Podgorici u njenom procesu osamostaljenja, koji je praktično trajao od druge polovine ’90-ih do referenduma maja 2006. godine. Da li to znači da su u svojevrsnoj zabludi bili oni koji su vjerovali da je ključ opstanka Mila Đukanovića na vlasti bio u podršci koju je dobijao iz Vašingtona? Ta je tvrdnja možda prejaka, ali je očito da je uloga Njemačke u crnogorskom slučaju bila potcjenjivana.

Jedna od stvari koja baca drugačije svijetlo na to koliko su njemački prsti bili umiješani u Crnu Goru odnosi se, recimo, i na proces uvođenja eura kao zvanične crnogorske valute. Dva dana poslije službenog uvođenja eura u zemljama Evropske unije, euro je 3. januara 2002. godine pušten u promet kao službena valuta i u Crnoj Gori, ali i na Kosovu.

Banke su istog jutra počele sa mijenjanjem njemačkih maraka, koje su još 1999. godine u Crnoj Gori zamijenile jugoslovenske dinare kao zvanično sredstvo plaćanja. Prema tadašnjim procjenama stručnjaka, u novu evropsku valutu tada je u Crnoj Gori razmijenjeno oko milijardu maraka.

No, da li se iko zapitao kako je euro uopšte fizički ušao u Crnu Goru? Kako su milijarde banknota i kovanica stigle do banaka, do preduzeća koja su isplaćivala plate u eurima…

Dio tog monetarnog mozaika, u sklopu neke potpuno druge priče, objavio je i hrvatski magazin „Express“. A iz nje se vidi da je, praktično, glavnu ulogu u euroizaciji Crne Gore vodila, upravo, Njemačka. Uz, naravno, logističko-bezbjednosnu pomoć Hrvatske.

Prema pisanju „Express“-a, stvari su se odvijale otprilike ovako.

„Kada se razdruživala sa Srbijom, opet je Crnoj Gori ruku pružila Hrvatska. Nepoznato je u široj javnosti kako je euro kao valuta fizički ušao u crnogorski platni promet. Cijela operacija, naime, odvijala se 2002. godine preko aerodroma u Ćilipima, kada je ogromni avion, ’erbas’ Dojče banke sletio s nekoliko milijardi eura u svom teretnom prostoru.

Veliki iznosi eura spakovani na teretnim paletama ukrcani su u male neoznačene kamione jedne hrvatske državne firme. Za volanima su bili hrvatski vozači, a obezbjeđenje, takođe u civilu, pružali su hrvatski policajci. Osim silnog novca, u kamionima su, doznajemo od aktera te monetarne logističke operacije, bili sanduci pješadijskog naoružanja kao dodatna pomoć Hrvatske za slučaj da zatreba Crnogorcima u najavljenom raskidanju državne zajednice sa Srbima. Mali karavan s Ćilipa srećno je i u potpunoj diskreciji stigao do Podgorice, a euri u crnogorski platni krvotok.“

Logično je pitanje, naravno, šta je u to vrijeme radila još uvek postojeća savezna država, njena carina, pa i Narodna banka Jugoslavije, na čijem se čelu tada nalazio Mlađan Dinkić.

Ono što je u cijeloj priči zanimljivo jeste to da ovo, zapravo, nije bila prva i jedina akcija ovog tipa u Crnoj Gori. Jer na gotovo potpuno identičan način tri godine ranije u Crnu Goru su stigle i njemačke marke, koje su, opet na osnovu odluke crnogorskih vlasti, od 2. novembra 1999. godine postale zvanično platežno sredstvo u ovoj bivšoj jugoslovenskoj republici, ravnopravno sa dinarom.

Tadašnji crnogorski ministar finansija Miroslav Ivanišević prisjećao se svojevremeno u izjavi za BBC na srpskom jeziku kako je odluku o uvođenju marke donio crnogorski državni vrh – predsjednik Milo Đukanović, premijer Filip Vujanović uz konsultacije sa Monetarnim savjetom, Službom platnog prometa, Ministarstvom finansija i istaknutim pojedincima iz ekonomske struke.

Od Beograda su, naravno, skrivani svi detalji koliko god je to bilo moguće.

Strani eksperti uključili su se tek na kraju procesa. Zanimljivo je da je, prema Ivaniševićevim riječima, dugo izostajala politička podrška sa Zapada. Tu, prije svega, misli na Sjedinjene Američke Države.

„Čitava međunarodna zajednica bila je protiv takvog projekta jer su cijenili da projekat ide ka razbijanju savezne države, ali mi nismo mogli da se povlačimo zbog svih negativnih konsekvenci koje smo već trpjeli“, rekao je Ivanišević.

U završnoj fazi priprema za uvođenje njemačke marke, Ivanišević je sa Đukanovićem putovao u Vašington, u pokušaju da objasni poteze tadašnjoj američkoj državnoj sekretarki Medlin Olbrajt.

„Mi smo iznijeli naše argumente, ali je gospođa Olbrajt bila izričito protiv tog projekta“, naveo je Ivanišević.

Pa, ipak, određene strane pomoći je bilo. Soroš fondacija je međunarodnim vezama pomogla Podgorici da uopšte dođe u poziciju da razgovara na ovu temu.

Bundesbanka je, prema Ivaniševićevim riječima, bila uključena u ovaj projekat u strogo tehničkom smislu – konverzije njemačkih maraka u apoensku strukturu koja je bila potrebna da se otpočne cio projekat.

Svakome je, međutim, jasno da i ta, kako je Ivanišević rekao, „tehnička pomoć“ nije bila moguća bez jasne političke odluke Berlina da se Crnoj Gori pomogne u ovom slučaju.

I, naravno, uz pomoć njemačke centralne banke, Crna Gora je počela operaciju „odomaćivanja“ njemačke marke. Ta akcija predstavljala je, praktično, uvod u kasnije uvođenje eura kao crnogorske valute, u svakom smislu. Za početak, izvedena je, maltene, identično kao i „eurodesant“ tri godine kasnije – avionom.

Avion sa teretom od 34 tone, u kojem su bile papirne novčanice, ali i mnogo kovanica – od jedne marke, do sitnijih pfeniga, sletio je na dubrovački aerodrom Ćilipi. Podgorički aerodrom Golubovci, naravno, nije dolazio u obzir, s obzirom na to da je dijelom bio i vojni aerodrom koji je bio pod kontrolom Vojske Jugoslavije.

Tu je novac iz aviona prebačen u ogromne šlepere, kojima su inače prevožene banane. U ovom slučaju, za razliku od „Operacije euro“, kamione je, kako se prisjećao Ivanišević, ustupila jedna crnogorska firma.

Bio je to novac potreban da se sistem pokrene – isplati prva tura plata i penzija, obaveza države prema građanima i privredi.

Pitaće se mnogi kako je i tada ovaj specifični teret uspio da pređe granicu, s obzirom na to da je ona i dalje zvanično bila pod kontrolom savezne države.

Odgovor na to pitanje je jednom prilikom dao tadašnji crnogorski premijer Filip Vujanović, otkrivši da su, praktično, pripreme za ovu operaciju počele još u avgustu 1999. godine, nepuna dva mjeseca po okončanju NATO bombardovanja SR Jugoslavije.

Uvođenje njemačke marke bilo je, kako je rekao svojevremeno za „Vijesti“, posljednja i najvažnija mjera „zaštite Crne Gore od ekonomske i socijalne destrukcije tadašnje savezne administracije“.

On je objasnio da su tome prethodile dvije mjere od kojih je prva bila preuzimanje suvereniteta u carinskoj oblasti na osnovu vladine uredbe iz avgusta 1999. godine. Podsjetio je da je tada savezna administracija odlučila da prestane da isplaćuje plate carinarnicama u Podgorici i Baru, ali i da je nastavila naplatu carina za savezni budžet.

„Odlukom crnogorske vlade formirana je Uprava carina Crne Gore sa podružnicama u Podgorici i Baru, a carinski prihod postao je dio budžeta Crne Gore. Sljedeća mjera zaštite donijeta je kroz odluku Vlade Crne Gore u septembru 1999. kojom je preuzeta nadležnost savezne administracije u oblasti spoljne trgovine. Time je spriječena zloupotreba u oblasti uvoznih i izvoznih dozvola. Stičući spoljnotrgovinski suverenitet, Crna Gora je slobodno odlučivala o uvozu i izvozu, sprečavajući rizik važne ekonomske blokade“, rekao je tadašnji premijer.

Sve je to bio, kasnije će se pokazati, dio priprema da njemačka marka, najpre formalno, a potom i fizički uđe u Crnu Goru.

Guverner Narodne banke Jugoslavije u to vrijeme Dušan Vlatković kaže za „Ekspres“ da je ovaj potez Podgorica povukla apsolutno protivno svim tada važećim zakonima u Jugoslaviji, kao i da savezne monetarne vlasti o tome nijesu bile obavještene.

„Niti su se konsultovali sa nama, niti su tražili nekakvu dozvolu da to urade. Formalnopravno oni to nisu smjeli da urade jer dinar je bio zvanično sredstvo plaćanja na teritoriji cijele države. Ali to je već bilo vrijeme kada je svako radio šta hoće“, kaže Vlatković za „Ekspres“.

Poslije godinu paralelne upotrebe marke i dinara, Podgorica se opredjelila za isključivu upotrebu njemačke valute.

Zvanična Podgorica je 2002. godine, zajedno sa zemljama eurozone kojima Crna Gora ne pripada, umjesto njemačke marke preuzela euro kao valutu. Tome je, naravno, prethodilo donošenje Zakona o centralnoj banci, u kojem je precizirano da je euro nova crnogorska valuta.

A kada je trebalo zamijeniti marke za eure, u pomoć je, opet, pritekla Njemačka. I to ne samo na način koji je opisan na početku teksta slanjem aviona Dojče banke prepunog novca.

Toga se prisjećala i nekadašnja crnogorska ministarka za evropske integracije Gordana Đurović.

„Kad je trebalo uvesti euro, imali smo ogromne količine njemačkih maraka u opticaju. Njemačka je zvala da se otkupe marke i daju euro za to. Shvatili su da nam moraju omogućiti konverziju jer bi bilo irelevantno da koristimo marku kad je niko ne koristi. Napravili smo program konverzije i prezentovali ga u Njemačkoj. Od 1. januara 2002. godine svi su u Crnoj Gori, kad i u Evropskoj uniji, primili plate i penzije u eurima”, podsjeća Đurović.

E, sad, pošto Crna Gora već nije dio eurozone, što znači da nema „svoje“ eure, kao što će ih u budućnosti imati Hrvatska, logično je pitanje – čiji je to novac. Odgovor je jednostavan – njemački. Na to je svojevremeno ukazala i finansijska analitičarka Ana Nives Radović, ocjenivši da Crnogorci, zapravo, raspolažu „njemačkim novcem, koji nije baziran na crnogorskim osnovama”.

Sve ovo, svakako, baca malo drugačiju sliku na preovlađujuće mišljenje da je Milo Đukanović, zapravo, bio američki čovjek. Vidi se, naime, da je Njemačka imala vrlo značajnu logističku i finansijsku ulogu u projektu osamostaljenja Crne Gore.

Za političkog analitičara Dragomira Anđelkovića to nije nimalo čudno imajući u vidu da je, kako kaže, Đukanović oduvijek igrao na više strana, te da je njegovo djelovanje uvek bivalo višeslojno. Tome, pored ostalog, može i da zahvali trodecenijsko opstajanje na vlasti.

„A svako kome je u interesu bilo dalje usitnjavanje Balkana, cjepkanje državica, svi koji su imali antisrpsku politiku igrali su na kartu Mila“, kaže Anđelković za „Ekspres“.

U Srbiji je, međutim, ipak više vladalo uvjerenje da je Đukanović djelovao pod patronatom Vašingtona, a ne Berlina, što je, prema Anđelkovićevim riječima, poslkedica uvriježenog mišljenja da Njemačka nije suverena još od kraja Drugog svjetskog rata, te da je pod američkom okupacijom.

„To je samo djelimično tačno. Amerika, međutim, ima geopolitičke interese na ovim prostorima koji su u suprotnosti sa srpskim. Njemačka pak ima i istorijske interese koji su suprotstavljeni srpskim. Svaki put kada njemački interesi nijesu u suprotnosti sa američkim, Vašington pusti Berlin da on odradi stvari. A Vašington nema pretjeranog interesa da brani Srbiju, čak i kada nijesmo u sukobu“, zaključuje Anđelković.

(Ekspres.net)

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Klikni za komentar
Prijava
Notifikacija
guest
0 Komentara
Inline reakcije
Prokomentarišite i vi
Sponzor

Najčitanije