Povežite se sa nama

Društvo

Jelušić: Vjera u dogmu nije nauka

Objavljeno

-

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

U Crnoj Gori postoji predmet istorija religija, neosporno je da učenici treba da dobiju informacije o “tako krupnom društvenom fenomenu kakav je religija”, ali u skladu sa “građanskim i sekularnim principima i određenjem države”. Vjeronauka predstavlja neku vrstu oksimorona – vjera podrazumijeva propovijedanje, a ne kritičko mišljenje, dovođenje u sumnju i preispitivanje

Poslanica Građanskog pokreta URA Božena Jelušić ocijenila je da vjeronauci nije mjesto u javnim školama i da je Crnoj Gori nasušno potrebno vraćanje temeljnim postulatima obrazovne reforme započete početkom 21. vijeka.

Ona je u razgovoru za “Vijesti” kazala da u državama okruženja nije bila rijetkost da učenici koji su odbili da slušaju vjeronauku “budu izloženi pritiscima i omalovažavanju većine u uslovima snažnog procesa reklerikalizacije”.

Podsjetila je da je Ustavni sud Slovenije presudio da vjerski sadržaji ne mogu postojati u javnim školama koje finansiraju svi građani.

Istakla je da u Crnoj Gori postoji predmet istorija religija i da je neosporno da učenici treba da dobiju informacije o “tako krupnom društvenom fenomenu kakav je religija”, ali u skladu sa “građanskim i sekularnim prinicipima i određenjem države”.

”Zagovornici uvođenja vjeronauke najčešće ovo pitanje smještaju u kontekst ljudskih prava. Međutim, ispovijedanje vjere je dobrovoljna praksa i svako se privatno može moliti u svakom trenutku kada za to osjeti potrebu”, kazala je ona.

Kakav je Vaš i stav GP URA o namjeri uvođenja vjeronauke u škole, o čemu je nedavno govorila ministarka prosvjete, nauke, kulture i sporta Vesna Bratić?

Stav GP URA je od početka jasan – vjeronauci nije mjesto u javnim školama. Kao civilizacijska tekovina, škole su izgrađene za obrazovne svrhe, a ne za religijske prakse. Problem koji vidim kada je riječ o intervjuu ministarke Bratić je njeno objašnjenje da će se to pitanje rješavati nakon što bude potpisan Temeljni ugovor između Crne Gore i Srpske pravoslavne crkve. Na taj način bi utvrđena obrazovna paradigma i njena eventualna promjena bile podređene ugovoru sa jednom vjerskom zajednicom, a ne stavovima stručne i naučne javnosti, koji su jedini relevantni. Uostalom, naša je država već potpisala neke temeljne ugovore, pa se ovo pitanje nje pokretalo na način kako se to sada čini. Ovakav stav GP URA svakako ne dovodi u pitanje mogućnost da se vjerska pouka traži i dobije u vjerskim institucijama.

Na drugoj strani, Crnoj Gori je nasušno potrebno vraćanje temeljnim postulatima obrazovne reforme započete početkom ovog vijeka, kao i njeno nastavljanje u skladu sa obrazovnim potrebama današnjice. To se svakako ne rješava uvođenjem vjeronauke.

Zašto ste protiv ideje da vjeronauka, bar kao izborni predmet, postane dio obrazovnog sistema?

Nakon raspada Jugoslavije samo su Slovenija i Crna Gora odabrale da vjeronauka ne bude predmet u javnim školama. U ostalim državama je najčešće bio ponuđen izbor: ili vjeronauka ili građansko obrazovanje. Nije bila rijetkost da učenici koji nisu birali vjeronauku budu izloženi pritiscima i omalovažavanju većine u uslovima snažnog procesa reklerikalizacije naših društava. Mi u Crnoj Gori imamo predmet istorija religija, što je, po mom mišljenju, najbolje rješenje. Neosporno je da učenici treba da dobiju informacije o tako krupnom društvenom fenomenu kakav je religija, u svim svojim oblicima, ali na način koji je u skladu sa građanskim i sekularnim prinicipima i određenjem države.

Zagovornici uvođenja vjeronauke najčešće ovo pitanje smještaju u kontekst ljudskih prava. Međutim, ispovijedanje vjere je dobrovoljna praksa i svako se privatno može moliti u svakom trenutku kada za to osjeti potrebu. Uz to, religijske zajednice imaju i prostor i druge resurse da drže časove vjeronauke svima koji to žele. Iznose se argumenti da ovaj predmet pozitivno utiče na moral pojedinaca, da se njime uvećava sloga među ljudima i zaokružuje proces obrazovanja čiji krajnji cilj treba da bude dobar čovjek. Nažalost, istorija i praksa često govore drugačije, jer i u vrijeme kada je religija imala apsolutnu dominaciju nije bilo manje ratova, a mnogi su se vodiliu njeno ime. Nije teško zamisliti na koji bi način ovakav put ka slozi funkcionisao u našem duboko polarizovanom društvu, u zemlji koja “boluje” od manjka pisane istorije a od viška mitologije i stereotipa, i to još na način da se učenici i učenice dodatno dijele i isključuju po vjerskoj pripadnosti. Uostalom, svako ko to želi lako može vidjeti kako se djeca i mladi sukobljavaju na društvenim mrežama oko religijskih tema i vrlo često na militantan način ističu sopstvenu pripadnost.

Riječ vjeronauka izvedena je iz riječi “vjera i “nauka”, da li i zbog čega te dvije riječi isključuju jedna drugu? Nije li suština nauke zapravo sumnja i stalno dokazivanje, dok se vjersko učenje zasniva na vjerovanju na riječ? Može li vjera biti i nauka?

Mnogi koji se bave ovim fenomenom radije biraju naziv vjeroučenje, upravo zbog toga što naziv vjeronauka predstavlja neku vrstu oksimorona. Vjera podrazumijeva propovijedanje, a ne kritičko mišljenje, podrazumijeva vjeru u dogmu, a ne njeno dovođenje u sumnju i kritičko preispitvanje.

Iz ugla višedecenijske profesorice, kakvu poruku škola šalje đacima, ako bi pod jednim krovom na času biologije slušali predavanje o naučno opšte prihvaćenoj Darvinovoj teoriji evolucije – u najkraćem da sve vrste, uključujući i čovjeka, vode porijeklo od istog pretka, a zatim od vjeroučitelja čuli da je Bog stvorio čovjeka, a Isusa rodila bezgrešna Djevica Marija…?

Kao profesorica književnosti, nikada nisam propustila da učenicima i učenicama predočim aspekte religije u analizi i literarnoj kritici određenog djela. U okviru nastave književnosti su potrebne brojne informacije iz domena religije, a učenici ih dobijaju i kroz nastavu istorije i posebno istorije religija. Drugačiji je slučaj sa prirodnim naukama i to jeste jedan od argumenata protiv uvođenja vjeronauke – njena konfliktnost u odnosu na nauku, recimo kada se evolucija nastoji negirati religijskim predanjem o kreacionizmu. Već su poznate prakse izbacivanja lekcija o Darvinovoj teoriji u pojedinim susjednim državama, kao i zalaganje da se zabrani i ostrakizuje abortus i pravo žene da upravlja sopstvenim tijelom. Treba voditi računa i o tome da su, zahvaljujući djelovanju raznih teoretičara zavjere na društvenim mrežama, sve brojniji mladi koji vjeruju da je Zemlja ravna ploča, kao i da se mnogo mladih radikalizuje i fundamentalizuje u ozračju religije. Obrazovni sistem sve to mora da prevenira i da, između ostalog, služi očuvanju i samog fizičkog zdravlja pojedinaca. O opasnostima po zdravlje svjedoči antivakserski pokret i relativizacija vakcinacije sa pozicija vjere, što značajno utiče na javno zdravlje. Umjesto da bude pravilo, u medijima je incident to kada neki vjerski poglavar pozove na vakcinaciju.

Koliko je hrišćanstvo i u 21. vijeku spremno da čuje drugačije, često dijametralno suprotno mišljenje od svog? U protekle tri decenije u Crnoj Gori nijesu bile rijetkost ni najbrutalnije uvrede i kletve crkvenih velikodostojnika upućene “jereticima”, odnosno ljudima koji drugačije misle o vjerskim dogmama.

Amin Maluf upozorava da su ideologije prolazne, a da su religije vječne. One mogu biti postisnute izvjesno vrijeme, ali se potom vraćaju poput klatna, dodatno osnažene resantimanom u odnosu na vrijeme kada su bile potisnute. Zato im i danas može biti da ne prihvataju promjene, iako one ipak postoje. Nažalost, kod nas je religijsko osjećanje često prožeto etnofiletizmom, a na meti crkvenih velikodostojnika su i osobe drugačije seksualne orijentacije. Izvorište svega je rigidni patrijarhat kojim su duboko prožete sve velike religije.

U kojoj mjeri je i hrišćanstvo ipak evoluiralo, katolička crkva je po optužbama inkvizitora prije nešto više od četiri vijeka spalila Đordana Bruna, a nešto kasnije u kućni pritvor stavila Galileo Galileja, autora čuvene – “ipak se okreće” (Zemlja oko Sunca), da bi krajem 20. vijeka papa Jovan Pavle Drugi javno priznao da su bili u pravu?

Mukotrpan je i spor put crkava ka istinskoj inkluzivnosti i priznavanju mogućih ogrešenja i odgovornosti. Evolucija na tom planu svakako postoji jer je nemoguće sačuvati baš sve dogme u društvu koje se neprekidno mijenja. Tako je i papa Franjo nedavno imenovao ženu na visoku biskupsku funkciju, kako bi učinio pravičnjim donošenje odluka u crkvi.

Smatrate li da bi uvođenje vjeronauke u škole predstavljalo i svojevrstan obračun s ateizmom?

Ateizam je žilavo uvjerenje, baš kao i ono religijsko. Tačno je da bi uvođenje vjeronauke učenicima slalo poruku “s vrha” šta se preferira, ali to ne znači da bi takvo “utjerivanje vjere” bilo istinski produktivno.

Šta vjeronauka u školama može donijeti dobro kada je riječ o izgradnji građanskog društva u Crnoj Gori, u koliko država Evropske unije postoji taj vid crkvenog učenja u okviru obrazovnih ustanova?

Ne vidim koji bi kvalitet donijelo uvođenje vjeronauke u javne škole iako u dosta država EU postoji neka forma vjeronauke, po pravilu uz princip dobrovoljnosti. Mislim da ima dosta razloga da na umu imamo primjer Slovenije. I njihov i naš Ustav propisuje odvojenost vjerskih zajednica od države. Nakon tužbe dijela slovenačkih roditelja koji su željeli uvođenje vjeronauke, njihov je Ustavni sud presudio da vjerski sadržaji ne mogu postojati u javnim školama koje, između ostalog, finansiraju svi građani. Sloveniju pominjem zbog toga što smo decenijama živjeli u istoj državi i dijelili isti društveni okvir i iste obrazovne politike. Smatram da se prema uvođenju vjeronauke treba odnijeti na isti način, a dodatni razlog je mnogo lošije crnogorsko iskustvo društvene polarizacije koja se, nažalost, i pojačala.

S obzirom na činjenicu da su ateisti debela manjina u Crnoj Gori, smatrate li da bi onemogućavanje uvođenja vjeronauke u škole predstavljalo svojevrsan teror manjine nad većinom?

Mnogo je manjina u Crnoj Gori i upravo stoga je važano čuvati javne politike na način da ostanu inkluzivne i demokratske u svakom pogledu. Zanimljivo je da su u Jugoslaviji Crnogorci bili najmanje religiozni pa su se onda preobrazili. Ko zna kakve su sve preobrazbe moguće i kako ćemo jednom gledati na ove današnje. Nesumnjivo je da će religija i tada postojati i tako i treba da bude. Međutim, nadam se da će biti mnogo više kritičkog mišljenja i mnogo više tolerancije nego što je ima sada.

Koliko vremena je potrebno za izradu nastavnog plana za vjeronauku, čak i ako bi o tome bio postignut najširi društveni dogovor koji je pomenula ministarka Bratić, hoće li aktuelna Vlada i(li) ministarka prosvjete potrajati toliko?

Izrada nekog nastavnog plana ne mora dugo da traje, ali postoji niz uslova koje treba ispuniti prije nego što se određeni predmet nađe u kurikulumu. To koliko će Vlada trajati ne umijem da komentarišem, znam samo da raspravu o svakom pitanju koje ima potencijal da dijeli građane treba voditi na inkluzivan način i uz uključivanje ukupne stručne i laičke zainteresovane javnosti.

Nije teško zamisliti na koji bi način ovakav put ka slozi funkcionisao u našem duboko polarizovanom društvu, u zemlji koja ‘boluje’ od manjka pisane istorije a od viška mitologije i stereotipa, i to još na način da se učenici i učenice dodatno dijele i isključuju po vjerskoj pripadnosti. Uostalom, svako ko to želi lako može vidjeti kako se djeca i mladi sukobljavaju na društvenim mrežama oko religijskih tema i vrlo često na militantan način ističu sopstvenu pripadnost…

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Klikni za komentar
Prijava
Notifikacija
guest
0 Komentara
Inline reakcije
Prokomentarišite i vi
Sponzor

Najčitanije