Povežite se sa nama

Društvo

JUČE OBILJEŽENA GODIŠNJICA SMRTI: Prije 56 godina preminuo Aleksandar Leso Ivanović

Objavljeno

-

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Juče se navršilo 56 godina od smrti Aleksandra Lesa Ivanovića. Njegova pjesma Kari Šabanovi, postala je antologijska.

Aleksandar Leso Ivanović je rođen 21. novembra 1911. godine na Cetinju. Otac mu je bio državni činovnik, a majka domaćica. Gimnaziju je završio na Cetinju. Poslije završena četiri razreda gimnazije stupio je u državnu službu (činovnik). U literaturi se prvi put javio kao šesnaestogodišnjak. Kako kaže Niko S. Martinović to su bili ,,stihovani đački akvareli” rađeni na odbljescima narodne pjesme i Šantića. Godine 1929. se desetak puta oglasio u beogradskom ,,Vencu” Jeremije Živanovića i to je značilo priznavanje i relativnu afirmaciju jednog novog pjesničkog imena. Od 1931. do rata je radio u Ministarstvu zdravlja, Ministarstvu prosvjete i u ,,Narodnoj knjizi” na Cetinju. Do 1935. godine u onovremenim crnogorskim publikacijama: u podgoričkom almanahu ,,Srž”, u cetinjskom ,,Pregledu”, ,,Zapisima”, ,,Odjeku”, i ,,Zetskom glasniku” štampao je još nekoliko pjesama. Sljedećih desetak godina nije ništa objavljivao. Pred sam Drugi svjetski rat se oženio.

Poslije 1945. godine povremeno sarađuje sa ,,Pobjedom”, ,,Susretima” i ,,Stvaranjem”. Godine 1950. cetinjska ,,Narodna knjiga” izdala mu je prvu zbirku pjesama “Stihovi”, a deset godina kasnije titogradski ,,Grafički zavod” štampao mu je drugu knjigu poezije ,,Čapur u kršu”. Poslednjih desetak godina života je radio kao lektor u ,,Pobjedi”. Umro je 13. oktobra 1965. godine.
Najpoznatije pjesme su: ,,Kari Šabanovi”, ,,Pohodi na Crnu Goru”, ,,Ljudi sjenke”, ,,Slomljenom oknu”… Napisao je 53 pjesme.

Ivanović je zapisao o sebi: ,,Ja sam bio mnogo više ravnodušan prema datumu rođenja nego prema činjenici što sam uopšte rođen… No, dok se to prvo nasilje (rođenje) vrši nad nama u času kada smo još sasvim nesvjesni, kasnije – u staroj Jugoslaviji i za vrijeme okupacije – zapazio sam da su se nasilja nad ljudima vršila baš onda kada su oni bili najviše svjesni.

Potičem iz činovničke porodice, a smatram za svoju osnovnu grešku što sam i lično produžio tu tradiciju. (Ako poživim, sinovi mi sigurno neće biti činovnici!). Dok mi je otac bio viši državni činovnik, majka mi se, kao prosta, patrijahalna Crnogorka, zadovoljila i pozivom domaćice. U svoje vrijeme imali su nešto nepokretnine, ali su je – usljed čestih bolesti i smrtnih slučajeva u porodici – morali prodati. Otac je već davno mrtav (zajedno sa osam sinova i dvije kćeri), a majka, kao penzionerka, još živa.

Poslije završena četiri razreda gimnazije stupio sam u državnu službu, primoran na to slabim materijalnim prilikama. Ova nesrećna prekretnica u mom životu materijalno mi nije ništa koristila, ali me zato intelektualno gotovo sasvim upropastila. Već u to vrijeme osjećao sam dispoziciju za književni rad, ali pseći život ondašnjeg državnog dnevničarčića i mnoge nesreće koje su se srušavale na našu porodicu, uveliko su me kočile i konačno odvele u kavanu, u neuredan život, u kocku… Pred sam Drugi svjetski rat oženio sam se i time valjda potpuno zapečatio svoju sudbinu kao ,,književnika’’.

Za vrijeme okupacije, pod utiscima sopstvene promašenosti, bio sam pasivan, antipatičan. Ipak, bio bih nepravedan prema samom sebi kad bih rekao da sam ikad u duši bio neprijatelj progresa, ali je tačno da se za vrijeme ove krvave borbe, najviše iz sentimentalnih obzira prema porodici, kod mene svodilo sve na pasivno, gotovansko priželjkivanje ove pobjede.

Ivanović sa društvom ispred gostionice Crna Gora-Kiće Simović na Cetinju (foto: cetinje-mojgrad.org)

Ivanović sa društvom ispred gostionice ,,Crna Gora” – Kiće Simović na Cetinju (foto: cetinje-mojgrad.org)

Tek poslije oslobođenja Cetinja bio sam nešto više od godine dana u Jugoslovenskoj armiji, stigavši u nju sa mnogim drugim koji su zakasnili.

Poslije demobilizacije (7. decembra 1945. godine) opet sam postao državni činovnik, naravno, pod kudikamo boljim okolnostima nego ranije. Pomalo pokazujem znake i književnog oživljavanja…’’

Dva dana prije smrti Aleksandar Leso Ivanović je napisao pismo prijatelju: ‘’Dolazi jesen, pa zima… sa maglama, sa kišama, s mećavama. To je njihova obavezna pratnja. A kad stignu, zateći će kod mene: bolest, siromaštinu, brige. To je opet moja obavezna pratnja… Možeš misliti kako će to biti zanimljiv prizor kad se obje pratnje uhvate za ruke i zaigraju oko mene vrzino kolo… A dva sina treba poslati na studije. Drva treba nabaviti za nas troje koji ostajemo ovdje. I dužan sam. I uopšte, cijelog života ne uspjeh da odgonetnem tu, za mene nerješivu, zagonetku: kako, na pošten način, ne štedeći trud i dajući uvjek kvalitetan učinak, zaraditi dovoljno za život. Od svih mnogobrojnih puteva koji vode ostvarenju tog cilja, ja sam, izgleda, izabrao onaj jedini pogrešni… Ne znam imaš li kakve mogućnosti da mi pomogneš… u nevolji sam pa rekoh: da ti se požalim. Jer, čovjek se žali prijatelju’’.

Najveći crnogorski liričar je umro 13. oktobra 1965. godine u Medicinskom centru ,,Danilo I” na Cetinju, u 54. godini života. Sahranjen je u starom cetinjskom groblju kapele Svete Gospođe u Donjem Kraju na Cetinju. Na porodičnoj grobnici upisan je jednostavan natpis: ,,Aleksandar-Leso Ivanović 1911-1965”.

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Klikni za komentar
Prijava
Notifikacija
guest
0 Komentara
Inline reakcije
Prokomentarišite i vi
Sponzor

Najčitanije