Povežite se sa nama

Društvo

MILENKO PEROVIĆ: Kako je Crkva Srbije usmrtila Boga?

Objavljeno

-

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Svojim djelovanjem u Crnoj Gori u potonjih sto godina, duhovnici Crkve Srbije bezbroj puta su pokazali da u njima nema nikakvog straha Božjega ni pomisli da bi od Boga mogli biti kažnjeni za svoja nedjela! Ko u Boga ne vjeruje, ne boji se Božjega suda! Ovi duhovnici su sto godina bez straha od Božjeg suda po Crnoj Gori krali ono što je tuđe! Bez straha od Božje kazne su prepravljali kradeno da im se krađa ne bi poznala! Bez nelagode su manipulisali najnižim strastima vlastoljubivosti, koristoljubivosti i častoljubivosti! Beskrajnim laganjem o svemu crnogorskom jasno su pokazivali da im nikakva istina nije sveta. Tako su usmrćivali Boga

Piše: Milenko A. Perović

Crkva Srbije je zarobljena u nesavladivom paradoksu. Na tragu stavova Nikolaja Velimirovića i Justina Popovića, njena religijska ideologija sazdana je na militantnoj odlučnosti odbijanja cjeline sistema duhovnih i životnih vrijednosti modernog Zapada. Posebnu  netrpeljivost ima prema modernom zapadnom sekularizmu. Prešutno je ona ipak u potpunosti prihvatila osnov toga sekularizma. Prihvatila je poimanje Boga kao povijesnog procesa koji se dovršava u posvjetovljenju i obezboživanju svijeta!

Kao i zapadne religijske denominacije na koje gleda „zlim okom“, Crkva Srbije se i sama pretvorila u cinični i „hladni mehanizam“ koji slijedi isključivo svjetovne svrhe. Sebe je do kraja obezbožila! Umjesto vjere u religijskog Boga, ona ispovijeda vjeru u lažnu transcendenciju „nacionalne ideje.“ Na mjesto koje je zauzimao Bog, postavila je zlatno tele „nacije.“ No, nije je u stanju zamišljati drugačije nego kao imaginarnu srpsku tribu.

Milenko Perovic
Milenko Perović

Njeni duhovnici svojim javnim činjenjima pokazuju da ih ne brine što u modernoj epohi, a onda i u njihovim dušama, iščezava Bog kao viši transcendentni smisao. Bog im uistinu više nije potreban ni kao konstitucijska i regulacijska ideja za utemeljenje Crkve kao institucije „živoga Boga.“ Crkvi je dovoljna inercija postojanja, dok duhovnici s cinizmom žive modernu hegelovsko-ničeansku misao o „smrti Boga.“

Po ovom mjerilu, Crkva Srbije je najzapadnija institucija današnjeg srpstva! Obezbožila se taman koliko i moderni Zapad. Jednako su obezvrijedili ideju Boga kao transcendencije koja daje život i smisao čovječanstvu. Princip Zapada se uspostavio razaranjem hrišćanske teocentričke slike svijeta i njenom zamjenom humanističkim ili egoističkim idealom čovjeka. U modernoj teomahiji, Bog je tako ustuknuo i nestao pred ljudskim interesom!

Dok je bio samo kandidat za transcendentni smisao života naroda jevrejskog, starozavjetni Jahve lomio je mnogobožačke kumire. U jahvističkoj religiji koja se bazirala na vjeri u jednog jedinog boga nije moglo biti mjesta za druga transcendentna bića, jer su ona narodu jevrejskom nudila drugačije paradigme životnog smisla.

Vodeće glave građanske epohe utvrdile su da je hrišćanski Bog ostario i postao nepotreban. Mlada građanska klasa uzela je „sveti egoizam“ (sacro egoismo) za svog glavnoga vodiča. Hrišćanski svetački „panteon“ ovom epohalnom odlukom izgubio je smisao i vrijednost, jednako kao i hrišćansko  Sveto trojstvo.

Bog se morao povući na marginu smisla ili u ništavilo pred Profitom kao novim božanstvom. Izgubio je i status alfe i omege svega postojanja. Umjesto papa, biskupa, mitropolita, vladika i drugih popova, Profit je intronizirao finansijsku, industrijsku i trgovačku plutokratiju kao svoje prvosvještenstvo. Arhaičnu riječ Božju zamijenio je logos kapitala! Berze su postale njegove glavne eklezije.

Građanska epoha u svoj temelj postavila je ideju oslobođenja čovječanstva od interesa za onostrano i robovanja religijskim „predstavnicima“ onostranog u ovostranom. Sekularizacija je drugo ime ovoga procesa oslobođenja!

Filozofska i teološka misao artikulisala je novovjekovni proces obezboživanja svijeta. Njegov duh je lijepo izrazio njemački mistik Majster Ekart: „Odbacio bih viziju Trojstva da bih svojoj majci skuvao supu.“ Sve zapadne religije Novoga vremena – po Hegelovom sudu – u potpunosti su zahvaćene ośećajem da je Bog mrtav.

Stavom „Bog je mrtav,“ Niče je ponovio Hegelovo shvatanje da je moderna epoha „usmrtila“ ideju višeg transcententnog smisla, bez straha da će tako i samu sebe usmrtiti! Smrt Boga znači iščezavanje moći ideje da ono transcendentno može i dalje davati život i smisao svemu postojećem. Boga je trebalo usmrtiti da bi se oslobodio čovjek! U brojnim teorijama koje se javljaju pod imenom teotanatologije shvata se da je, metaforično ili bukvalno, Bog prestao postojati. Izgubio je razlog postojanja, jer je čovjek stekao uvjerenje da može odoljeti strahu od besmisla i podnijeti misao da se može bez Boga!

Šta je od sekularizacijskog iskustva i teotanatoloških rasprava od značaja za prosuđivanje smisla postojanja Crkve Srbije, posebice u Crnoj Gori?

Kao i vjerske zajednice na Zapadu, Crkva Srbije sebe je obezbožila. Kao i one, došla je u napast da joj se cjelina religijske doktrine, ideologije i prakse bazira na nesavladivoj hipokriziji koja je premeće između religije jednoga Boga i religije bez Boga, između hrišćanskosti i cinizma, između vjere i vulgarne prevare! Njena hipokrizija više ne može podnijeti Boga ni kao običajni ni kulturni artefakt!

Dramu obezboživanja savremene epohe Dostojevski je izrazio sentencom „Ako Boga nema, sve je dozvoljeno.“ Crkvu Srbije mučninu ove drame prešutno i s lakoćom razrješava u svakodnevici, rukovodeći se svojevrsnim anti-kantovskim „postulatom“: „Djelaj tako kao da Boga nema!“

Dva momenta mogu posvjedočiti kako se Crkva Srbiji posvjetovila i ubila Boga u sebi! Od savremene sekularizacijske kulture ona je preuzela gubljenje  svakog smisla za ono sveto. Gubljenjem smisla za sveto, ona je izgubila smisao za ono božansko! Ujedno, cinično je odagnala misao o strahu od Boga, kao regulativnoj ideji hrišćanskog djelanja i življenja. Gubljenjem straha od Boga, svijetu je dala do znanja da do Boga ne drži ozbiljno!

Slom ideje svetosti u Crkvi Srbije dogodio se u „svetosavskoj“ falsifikaciji novozavjetnog hrišćanstva. Emfatičkim isticanjem svetosti Save Nemanjića, njeni uticajni teolozi (Velimirović, prije svega)  mislili su utemeljiti ideju o izuzetnosti „nacionalnog“ pravoslavlja. Međutim, tako su kompromitovali i razorili hrišćansku ideju svetosti i utrli put mitologiziranoj dehristijanizaciji srpskog pravoslavlja.

Savu Nemanjića oni su unizili do statusa mitološkog tribalnog junaka i lokalnog politikantskog tribuna. „Svetosavlje“ su projektovali po kalupu mitoloških arhetipova tzv. „kulturnih heroja“ i sanktifikovanih plemenskih predaka. S druge strane, dospjeli su do proto-nacizma kao potonje „istine“ svakoga etnofiletizma. U njihovoj  „svetosavskoj misli“ bilo je zakonomjerno da pokušaju svetoga Savu načiniti proto-nacistom i pretečom Adolfa Hitlera.

Njihova kobna igra utapanja hrišćanske fanosti (sakralnosti) u pagansku i lukrativnu profanost uzima svoj danak do danas. Ako je bilo dileme da li je Bog zaista umro u Crkvi Srbije, razrješava je užas njenog potpunog moralnog sloma u politikantskoj rasprodaji svetačkih nimbusa ubicama i ratnim zločincima (Vukojičić, Šiljak etc.).

Svojim djelovanjem u Crnoj Gori u potonjih sto godina, duhovnici Crkve Srbije bezbroj puta su pokazali da u njima nema nikakvog straha Božjega ni pomisli da bi od Boga mogli biti kažnjeni za svoja nedjela! Ko u Boga ne vjeruje, ne boji se Božjega suda! Ovi duhovnici su sto godina bez straha od Božjeg suda po Crnoj Gori krali ono što je tuđe! Bez straha od Božje kazne su prepravljali kradeno da im se krađa ne bi poznala! Bez nelagode su manipulisali najnižim strastima vlastoljubivosti, koristoljubivosti i častoljubivosti! Beskrajnim laganjem o svemu crnogorskom jasno su pokazivali da im nikakva istina nije sveta. Tako su usmrćivali Boga.

Neđe u tajgama Sibira živi narod s neobičnom religioznošću. Jednom godišnje njegovi pripadnici drže vjersku svečanost. Na njoj se rugaju bogovima što su načinili loš svijet! Iako na paradoksalni način, oni vjeruju u viši smisao života, za razliku od duhovnika Crkve Srbije!

 

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Klikni za komentar
Prijava
Notifikacija
guest
0 Komentara
Inline reakcije
Prokomentarišite i vi
Sponzor

Najčitanije