Povežite se sa nama

Tema

KRVAVI ALBUM KARAĐORĐEVIĆA (VI DIO): Zločini nad porodicom Bulatović

Objavljeno

-

Ubijena braća Radoš i Drago Bulatović
Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Ovo je raport podnesen crnogorskoj Vladi od članova ove porodice.

Potpisani imaju čast podnijeti sljedeći izvještaj o zločinima i nasiljima koje su srbijanske trupe učinile prema nama i našim porodicama.

Naše bratstvo, koje je mnogobrojno, već vjekovima živi skromno, ali ipak u slobodi, srećno i zadovoljno u plemenu Rovcima (oblast kolašinska).

Osim nas u našem plemenu živi još jedno mnogobrojno, pošteno i hrabro bratstvo Vlahovića. Vojne operacije srbijanske vojske, o kojima će ovdje biti riječi, vršene su protiv čitavog plemena Rovaca, dakle protiv bratstva Vlahovića i Bulatovića.

Međutim, zločini o kojima će ovdje biti riječi, tiču se samo bratstva Bulatovića. Što se tiče zločina prema bratstvu Vlahovića, mi ih nećemo iznositi, jer ih u detalje ne poznajemo, a vjerujemo da će to oni sami učiniti.

Bulatovićima što su se Srbima predali na časnu riječ, živima je sa tijela drana koža

Kad se crnogorski narod u decembru 1918. s oružjem u ruci digao da brani prava svoje zemlje i da spriječi njenu nasilnu aneksiju Srbiji, Rovca su uzela direktno učešće u ustanku i s oružjem u ruci pošli u Pipere 20.decembra 1918., odakle da produže i stupe u krvavu borbu.

Iz Pipera su se vratili svojim kućama, a potpisani je odmah sa nekoliko Rovčana stupio u vezu sa predstavnicima ustaša, iz oblasti nikšićke i neprestano s oružjem u ruci vodio krvave borbe sa najgroznijim našim neprijateljem Srbijancima u toku od dvije godine, koje se borbe i danas produžuju.

U toku 1918. srbijanske vlasti iz Kolašina pozivale su nas nekoliko puta, da priznamo nasilnu aneksiju Crne Gore i da položimo zakletvu na vjernost kralju Srbije.

Uvijek samo to odbijali, izjavljujući da pitanje Crne Gore nije još riješeno od Konferencije Mira, niti od crnogorskog naroda. u julu 1919. -Srbijanci su poslali protiv našeg plemena dva bataljona sa artiljerijom i mitraljezima, da silom slome naš otpor. Ovaj odred dočekali smo u planini Lukavici i borbom ga odbili ka Nikšiću.

13. novembra 1919. Srbijanci su uputili protiv nas deset bataljona pod komandom potpukovnika Dušana Besarabića, sa nekoliko baterija topova (pod komandom Borivoja Roksandića) sa 24 mitraljeza i sa preko sto mašinskih pušaka.

Kod nas su se tada bili sklonili 300 naših (crnogorskih) ustanika. Za punih sedam dana, iako naoružani samo puškama bez dovoljno municije, davali smo očajan otpor napadaču. Međutim nemilosrdno bombardovanje sela, ubijanje žena i djece, primorali su nas da se osmog dana, podijeljeni u nekoliko odjeljenja, probijemo kroz neprijatelja, koji je zauzeo naše selo i opljačkao ga, mučeći žene i djecu.

Pošto je vojska srbijanska napustila naše pleme i otišla da iste “herojske” podvige čini i u drugim mjestima, mi smo se povratili 23. decembra u pleme. Međutim, već sjutra dan, poslano je ponovo jedno odjeljenje protiv nas, koje nijesmo sačekali, jer nijesmo bili spremni za borbu, te smo otišli u planine.

Zimu smo prezimili u brdima u navećoj bijedi i oskudici, i u snijegu od 2-3 metra. Mnogi od nas ili su umrli od zime ili su im otpali prsti ruku ili nogu, te se u takvom stanju vratili i predali Srbijancima, koji su ih odmah zatvorili.

U martu mjesecu 1920. povratili smo se opet u naše pleme. Međutim, već 26. marta 1920. Srbijanci su poslali odjeljenje od nekoliko bataljona, koje je ovoga puta dobilo naređenje da se radikalno i konačno razračuna s nama.

Naše kuće bile su nemilosrdno paljene i bombardovane, imanja opljačkana, djeca i žene mučeni i zatvarani.

Srbijanska vojska samo prema našem bratsvu učinila je sljedeće zločine:

1.

Silovano je i izgubljeno oko 30 žena i djevojaka; među ovima bila je i žena Stevana Bulatovića, stara 55 godina; ona je stalno od balkanskog rata imala u ratu četiri sina, od kojih su joj jednog ubili Srbijanci a dva joj se nalaze u planinama. Pošto je nad ovom sirotom ženom izvršeno silovanje, ona se bacila u rijeku Lim i udavila, nemogući podnijeti nanijetu sramotu.

2.

Otjerali su u Kolašin i uhapsili 420 žena i djece i 47 ljudi.

3.

Opljačkali su 95 komada svinja, 36000 ovaca, 446 govedi i uništili nekoliko stotina košnica.

4.

Izgorjeli su nam 45 kuća, ne računajući tu staje za stoku i ljetne stanove.

Ostavljajući na stranu imena žena i djece pobijenih u kućama topovima za vrijeme borbe, kao i nabrajanje svih slučajeva mučenja i batinanja, iznijećemo nekoliko zločina, koji će svakog uvjeriti da su upravljači Srbije i njihova “herojska” vojska trebali živjeti u doba najcrnje inkvizicije, ali ne u XX vijeku:

Pero B. Bulatović i Radivoje R. Bulatović predali su se na časnu riječ Srbijancima, da im neće ništa učiniti. Međutim, čim su se predali, Srbijanci su ih počeli mučiti, hoteći ih primorati da kazuju gdje su se sklonili ustaši. U 24 sata četiri su ih puta vješali, gvozdenim šipkama isprebijali su im noge i ruke, pa im živim sa tijela kožu skidali.

Matiju J. Bulatovića isprebijali su puškama, pošto im nije umio kazati gdje su sakriveni ustaši, i tako ga isprebijana i polumrtva ostavili. Zbog toga je sakat ostao.

Srbijanski vojnici stavljali su na vatru Planu Z. Bulatović i Stanicu R. Bulatović, starice od 90 godina, i primorali ih na taj način da prokazuju ustanike.

Iz istih razloga tukli su i mučili petoro djece Živka P.Bulatovića. Djeci su podnosili noževe pod grlo, isprebijali ih i zatim zatvorili.

5.

Ružicu, ženu potpisanog poručnika Boža Bulatovića, batinama su namoravili da kaže gdje joj se muž nalazi. Kako ova nije umjela ništa reći, usijanim gvožđem vukli su je za jezik.

6.

No zločinačka imaginacija Srbijanaca dostigla je svoj vrhunac u mučenju: Manje, žene Radivoja Bulatovića, Milica, žena Mira Bulatovića, Mare, žene Pera Bulatovića i Petrane, žene Pura Bulatovića. Ovim ženama zavezali su dolje suknje, pošto su im prethodno ubacili između nogu po dvije mačke. Poslije toga, pošto su na taj način zatvorili mačke, počeli su ih tući, te su ove razjarene i podivljale razdirale kandžama i zubima meso ovih nesrećnica.

Stotine svjedoka u Crnoj Gori potvrdiće ove zločine, a najmanje stotina svjedoka nalaze se već u Italiji.

  • Bulatovići pišu: Ropstvo pod Austro-Ugarskom spram onog pod Srbijom je prijatna uspomena

Od naših rođaka ostalo je još 40 u šumi spremnih, da radije i oni i porodice njihove umru, nego da ostanu pod jarmom najsramnijim, i vladavinom, k oju je ikada istorija svijeta zapamtila.

Tri godine ropstva pod Austro Ugarskom bile su strašne i ponižavajuće, naročito za naš narod koji je vječito bio u slobodi. Ali ropstvo pod Austro-Ugarskom danas je u očima cjelokupnog crnogorskog naroda samo jedna prijatna uspomena prema već 20 mjeseci robovanja pod Srbijom, za koju je Crna Gora dobrovoljno ušla u rat, spasla 1915. njenu vojsku i sebe žrtvovala.

Postupak sa Crnom Gorom i njenim narodom sram je za XX vijek, sram je za civilizaciju i za vlade savezničkih Velikih Sila, naročito onih, pod čijom je komandom i sa čijim je obavezama i generacijom ušla srbijanska vojska u Crnu Goru novembra 1918. pod uslovom respektovanja suvereniteta crnogorskog naroda, njegove slobode i njegovih ustavnih institucija.

U namjeri da izlože očajno stanje crnogorskog naroda, naročito svoga kraja, potpisani su prije šest dana došli u Italiju iz Crne Gore, pošto im je trebalo tri nedjelje da preko planina Crne Gore i Arbanije dođu u porat Medovu, u kome se nalazi italijanska posada.

Izvolite, G.Predsjedniče, primiti uvjerenje našeg odličnog poštovanja.

Rim 26.jula 1920.

Ivan Bulatović, komandir

Božo Bulatović, poručnik

M.Bulatović, zemljoradnik

R.Bulatović, zemljoradnik

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Klikni za komentar
Prijava
Notifikacija
guest
0 Komentara
Inline reakcije
Prokomentarišite i vi
Sponzor

Najčitanije