Povežite se sa nama

Društvo

MILJO ŠOK: Kratka hronika sramotnih godina

Objavljeno

-

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Dok su ispod Lovćena, zbog crnogorske zlosti na Dubrovnik, Crnogorci pjevali ,,Oprosti nam, Dubrovniče“, srpski mitropolit ustoličen na Cetinju pjevao je glasovito uz gusle, sa Srđa, da se Dubrovnik satre do temelja. A dubrovački gospari otmjeni i u nevolji, suprotstavili su se nemani sa Srđa, koncertom ozbiljne muzike. Sve se to vratilo Crnoj Gori… sad je Amfilohijevi nasljednici satiru iz podumijente

Poslao me tada kao u šali, u psovku, što pišem protiv prvog čo’eka republike CG, ,,najboljeg čo’eka na svijet“… a onda me pozva na kavu u obližnji bife, da to oko tog čo’eka koga je obožavao, izgladimo nekako. Zapita me:

„Što će tebi da preko novina diraš preśednika republike zbog rata koji nam je nametnut?“ Preko ćikare sam mu odgovorio:

„Nijesam ga ni taka. A što se tiče rata, uvijek ga vode preśednici, izvode podanici a podupiru novinar(c)i – poltroni… a ja ne upražnjavam ništa od toga, samo pišem“… odgovorio sam generalnom direktoru Televizije u kojoj sam radio ne radeći ništa. Bio sam protiv rata i neka vrsta interesantne osobe.

„Ali ne znam“, upitao sam, ,,po čemu je taj najbolji čo’ek na svijet?“

„To ti ne mogu opisat?… Kad igramo košarku, ako napavi ličnu u skoku za loptu, izvini se prije no dotakne parket… toliko je to dobar čo’ek!“

„Izvini se čak u vazduhu… ma ne pričaj!?“

„U vazduhu, kunem ti se!“

„E ne mogu vjerovat?“

„E vjeruj mi na riječ… I ne bi bilo s gorega da ovo što sam ti reka neđe objaviš… I da mu se izviniš o istom trošku!“

„Oću!“

„Ako to uradiš, to će ti otvorit sva vrata a televizija ti ih neće zatvorit.“

„Treba li i da mu podiđem, zeru?“

„Podiđi.“

Iskoristio sam prvu priliku i objavio doslovno ovo dobročinstvo mimo braću, kad preśednik igra košarku… ali bez izvinjenja. Kad je ova glupost o generalnom direktoru otisnuta u novini, izgledala je skaradno… kao izmišljotina i ironija, ili još gore, ruganje. Do tada sam bio izopšten iz svakog TV angažmana, što mi nije teško palo a učešće u ratu mi nije padalo na pamet… A rat je bio prestižni afirman za svakog novinara. Umjesto da me za uslugu angažira, sada me generalni direktor degažirao iz televizije. Napisao mi je otkaz iako sam od riječi do riječi prenio njegovu pohvalu ludosti. Morao je mučenik. Na to mjesto ga je posadio najbolji čo’ek, iako je do antibirokratske revolucije, posađeni, bio zadnji čo’ek u TV. Imao je visoku školu a bio pritalaušeni uslužnik nekom nadležniku bez škole, koji je pokrivao u TV, tzv. zajedničke službe. Tako proskribovan, postaću interesantna osoba kome je lako stati na put i privesti me tamo đe državni ratni huškači i njihovi pomagači – sudovi, dijele pravdu. Na kraju će me osuditi pravosnažno… ali ne baš pravo koliko snažno.

Mihailo Radojičić Šok

Tako je i s takvima počeo rat na Dubrovnik. Krali su, lagali su, ubijali su, palili i žarili su; stiječući slavu u svim medijima naklonjenim ratu… I nikome nikad, ni za što, nije suđeno. Dubrovnik je ginuo a to nikoga nije ganulo. Za tu krvoločnu svjetinu, sramotno je bilo bit Crnogorac… uostalom kao i danas.

U susret tom ubitačnom vremenu kao otpisanog, angažovao me D. Burzan (gl. urednik državnog radija), da pišem i govorim subotom svoju kolumnu na radiju. Onda me urednica ,,Novosti dana“ nakon emitovane rubrike uživo napala u istoj emisiji, zbog ruženja državne ratne politike. Otada ga nijesam više progovara na radiju, a malo potom ni Burzan.

Državnoj televiziji je malo bilo svoje bruke no se dobrukavala kačenjem na lokalnu srpsku TV sa Pala, Radovana Karadžića, da vlastiti sram uveća. U paljanskom Dnevniku voditelj bi prije najave prvo repetirao pištolj pa onda krenuo s vijestima… Pištolj za svaki slučaj, ako ,,Turci“ krenu uz Bembašu… da im može odgovorit divno. Tamo, na Palama su promovisali šoferčinu, koji je postao gradonačelnik Trebinja, prepoznat po poslovičnoj budalaštini… ,,da će kad satru grad na Stradunu izgraditi još stariji Dubrovnik!“ Od njega se javljao ratni izvještač Radija Crne Gore, koji će zbog zasluga za Crnu Goru postati generalni direktor RTV CG a potom i ambasador samostalne države. Još jedan takav će napredovati po istom principu. Krenuo je iz Pobjede a prispio u vrh Javnog servisa, kao generalni direktor! Doguraće još dalje, do ambasadora u jednoj od dvije Velesile svijeta. Na kraju će objaviti Rječnik diplomatije da zakiti uspjeh. To s Rječnikom nije pošlo za rukom ni Veljku Mićunoviću, autoru ,,Moskovskih godina“, jednom od najuspješnijih YU diplomata, koji je pomirio Beograd sa Moskvom a primirio i SSSR sa USA. Eto kako se ovoga puta napredovalo u Crnoj Gori, pa se nemojte čuditi što uspavanku Crnoj Gori sada poju iz Moskve.

…Tako su novinari, crnogorske proizvodnje, zaljubljeni u rat na prvi i zadnji pogled, hrlili na ratišta i harali. Jednako su krali i izvještavali. Jedan je dolazio na posao u uniformi rezervnog starješine dajući svima do znanja da nema odustupanja. Drugi je marisao kovane ograde i kapije po Konavlima a ovamo pazario s njima… Taj je dugo ostao na TV. Najodaniji partijski reporter V.K. je štivao zum kamere prema nišanskim spravama topova da se jednako i u isti mah obraduju rušenju Dubrovnika. Jedan zecki reporter TV CG je dao doprinos kulturi zločinca. Izvjestio je Arkana, ka slikara, na granama od kuršuma opustošenog drveta i tako zločinca približio narodnim masama.

Svi su ratovali pod jedinstvenim sloganom ,,Rat za mir“ autora Sv. Marovića, pitomca škole u Kumrovcu. Najmanje pet od tih informativno partijskih čimbenika su imali životne veze sa Hrvatskom. Tamo su ili studirali, ili radili, ili pohađali Kumrovec. Postali su krvnici Hrvatske. Pomenuti Sveto je kompletnu nadzornu operativu za novođenje aviona sa Ćilipa prebačio na aerodrom ispod Grblja, da sigurnije leti k’ Beogradu. Jedan periferni nikšićki dobrovoljac je zaplijenio samohodne stepenice za ukrcavanje putnika u avion. Ovo, vrlo sporovozno sredstvo, isključivo za aerodromsku namjenu, vozio je vazdan i svunoć do Nikšića. Prepozna im je funkciju; s njih može lakše da sadijeva sijeno. Neki dobrovoljci sa śevera su kidisali na free shop i kinder jaja koja su prvi put viđeli. Ne znajući što je ispod čokoladne oplate proždirali su ih obličke… Potlje tog zadovoljstva, ključ na grlo. Povrtali bi plastične figurice za đecu, u vidu helikopterčića, magarčića, zečića i raznih životinjica… Kakva marva.

U Skupštini Crne Gore službovao je, do mirovine, čo’ek koji je demolirao dubrovačka obdaništa, plijenio dječji mobilijar, odjeću i obuću, i sve to nosio u Crnu Goru da usreći svoje najbliže… daleko se kazalo. Dok su ispod Lovćena, zbog crnogorske zlosti na Dubrovnik, Crnogorci pjevali ,,Oprosti nam, Dubrovniče“, srpski mitropolit ustoličen na Cetinju, pjevao je glasovito uz gusle, sa Srđa, da se Dubrovnik satre do temelja. A dubrovački gospari, otmjeni i u nevolji, suprotstavili su se nemani sa Srđa, koncertom ozbiljne muzike. Sve se to vratilo Crnoj Gori… sad je Amfilohijevi nasljednici satiru iz podumijente.

Rđo ljudska da te bog ubije! M.R.Š.

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
1 Komentar
Prijava
Notifikacija
guest
1 Komentar
Najstariji
Najnoviji Najviše glasova
Inline reakcije
Prokomentarišite i vi
Anonim
Anonim
10.10.2021. 22:43

Tužna istina. Treba se prisjetiti i Pobjedinih kadrova i Rista Radovića, kako je dolazio džipovima, a u zgradu ulazio praćen popovima naoružanim heklerima. Stupao je našom Pobjedom bezobrazno osvajački, a takozvani urednici i novinari bili ponosni, skoro ljubeći skute

Sponzor

Najčitanije