Povežite se sa nama

Region

MILOŠEVIĆ: Aboliran i rehabilitovan

Objavljeno

-

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Srbija se sa zločinima Miloševićevog režima nije suočila, a njeni današnji lideri umiveno nastavljaju njegovu politiku, ističu sagovornici Novosti

U novijoj istoriji Srbije dva su puta nade građana ove zemlje u bolju budućnost, bez bojazni od novih sukoba, dostigle vrhunac: prvi put prilikom rušenja Slobodana Miloševića sa vlasti 5. oktobra 2000, a drugi put 28. juna 2001. prilikom njegovog izručenja Međunarodnom krivičnom tribunalu za bivšu Jugoslaviju, gdje je optužen za ratne zločine u Hrvatskoj i na Kosovu i za ratne zločine i genocid u Bosni i Hercegovini. Međutim, nakon Miloševićeve smrti u pritvorskoj jedinici Haškog tribunala 11. marta 2006. umrla je i nada da će se odnos Srbije prema zločinima promijeniti. Milošević je umro zvanično neosuđen, a potom je ukopan pod lipom u dvorištu porodične kuće. Spokojan i miran. Novinarka magazina Vreme Tamara Skrozza prisjeća se, sa vremenskom distancom od 20 godina, dana kad je Milošević izručen, ali i razočaranja koje je potom uslijedilo.

– Onako kako je otišao, helikopterom, mislim da je taj odlazak nekako priličio njemu. Bila sam kao građanka zadovoljna kako je sve to izgledalo. Mislim da je tako trebalo da ode, ako mu već nije bilo suđeno ovde – kaže nam Skrozza.

Ističe da je sam početak suđenja obećavao, kao i da je očekivala da će završiti u zatvoru do kraja svog života, „što je i zaslužio svojom ulogom u ratnim zločinima i sistematskom uništavanju Srbije“.

– Njegova smrt i sve što se poslije desilo bili su neka vrsta abolicije za sve što je uradio. Umro je u snu i bez ikakvih muka, mirno i spokojno, kao pravednik, kao da je vodio najpošteniji i najmirniji život. Taj Vidovdan bio je početak velikog razočaranja, posebno jer sam se borila protiv svega što Milošević predstavlja. Što se mene lično tiče, sva ostala suđenja su od drugorazrednog značaja. Apsolutno su sva moja očekivanja iznevjerena. Sve je ispalo kao u lošoj dramskoj predstavi – napominje Skrozza.

Projektna koordinatorka Balkanske istraživačke mreže BIRN Sofija Todorović imala je devet godina u vreme Miloševićevog izručenja. Njegove vladavine sjeća se kroz fragmente – snalaženja u mutnim vremenima, preprodaje goriva, sa čim se i njen otac bavio. Sa školovanjem su došla i prva pitanja.

– Krenula sam da preispitujem svoju porodicu. Zašto je tata išao u rat, zašto je to nekakva sveta dužnost koja se obavljala i niko sa tim nije imao nikakav problem i šta moja porodica zna o tom ratu, zbog čega je moj deda glasao za Slobu? Kad sve to zbrojim, osjećam ljutnju i bijes i jedno – ne opraštam ti – ističe Todorović za Novosti.

Svjesna je da je njeno detinjstvo još bilo bezbrižno, ali ne i srećno.

– Sigurna sam da je pored strašnih zločina, za koje nikad nije osuđen, ali je vječno odgovoran, Milošević odgovoran i za ne baš srećna odrastanja brojne djece koja su direktne žrtve ratova – u smislu da su nekoga izgubili, da im je neko nestao, da im je majka silovana… Ljutnja i bijes nisu usmereni samo na Miloševića, već na sve ljude koji su ćutali i nisu se nikad usprotivili njegovoj politici, a oni su tu i sada – nastavlja Todorović i dodaje da uslovi koji su Miloševića doveli na vlast postoje i danas.

Skrozza ističe da je Milošević aboliran i rehabilitovan, štoviše, čini joj se da nikad nije bio jači.

– U najgledanijim medijima imamo njegove saborce, njegove prijatelje koji ga brane, koji pričaju kako je divan bio, a sve što radi Aleksandar Vučić umiveni je nastavak Miloševićeve politike sukobljavanja sa čitavim svijetom i pravljenja neprijatelja od čitavog regiona. To se, ipak, zbog promijenjenih okolnosti provodi na umiven način – tvrdi novinarka.

Stanje današnjih medija Skrozza ocjenjuje gorim nego u Miloševićevo vreme.

– Tada smo imali ubistva novinara, upade specijalnih jedinica policije u redakcije, imali smo zapljene imovine, imali smo otvoreno gaženje i gušenje medija. Danas nemamo samo ubistva. Sve ostalo imamo i to u prikrivenoj formi. Kolege mudrije od mene kažu da su to su „pritisci bez otisaka prstiju“. Nekako mi se čini da su pritisci sa otiscima bili možda i pošteniji način gaženja i gušenja medija nego današnje metode. Danas ne možeš da kažeš da su ubili nekoga, da su uništili ovaj ili onaj medij, ali oni faktički jesu posljednjih godina ubili gomilu naših kolega i ubijaju nas iz dana u dan. Nas je sve više po grobljima. Nemoguće je uprijeti prstom u državu jer formalno-pravno umireš od nekakve bolesti, no niko se ne pita kako si ti tu bolest dobio u četrdesetoj, kako je moguće da te napada ova ili ona budala na ulici, na društvenim mrežama, kako je moguće da to prolazi nekažnjeno. Sloba je ostavljao otiske, a Vučić je u tom smislu mnogo mudriji i mislim da je ova situacija opasnija i gora nego što je bila za Miloševićevo vrijeme – zaključuje Skrozza.

Sa konstatacijom da je nasljeđe Miloševića, sa drugim personifikacijama, i dalje živo slaže se i Todorović.

– Ono što me zabrinjava kad se spomene Milošević je da svi pomisle na jednog čovjeka. Postoji mnogo takvih koji utiču na to da ovaj region ne bude ono što može da bude. Politika Srbije nije politika pomirenja. Njegovo nasljeđe, njegove rečenice, malo sa Gazimestana, pa kad nas je lagao da nas neće bombardovati, sve te političke tehnike, taktike i ta retorika, sve je to i dalje vrlo živo, samo adaptirano na ovo vrijeme i ove okolnosti – ističe naša sagovornica.

Dodaje da se „plodno tlo na kom je nastao Milošević danas obogaćuje, što nas ne vodi ka raščišćavanju vremena njegove vladavine“. A da bi do toga došlo, Milošević je morao biti osuđen.

– Da je Slobodan Milošević umro kao osuđeni komandant, zapovjednik vojnih i paravojnih snaga širom bivše Jugoslavije, imam utisak da bi odnosi u regionu bili drugačiji i da bi imidž Srbije bio drugačiji. Ovako, tom mirnom smrću on je nas ostavio da vječno trunemo u imidžu koji je postavio, plasirao i realizovao. I zbog toga mislim da nas je i tom svojom smrću prešao, kao što nas je prešao i u mnogim drugim stvarima – na kraju će Skrozza.

Dodajmo da je ove srijede, 30. juna Međunarodni mehanizam za krivične sudove, koji nastavlja rad MKTJ-a, u ponovljenom suđenju prvostepenom presudom osudio na po 12 godina zatvora bivše čelnike Službe državne bezbednosti Srbije Jovicu Stanišića i Franka Simatovića. Sudija Burton Hall istakao je da je dokazano da su ključni Miloševićevi obaveštajci znali za kampanje progona i udruženi zločinački poduhvat čiji je cilj bio da se sa velikih područja Hrvatske i BiH ukloni većina nesrpskog stanovništva. Međutim, presudna uloga Srbije nije dokazana, niti je presuđeno da su Stanišić i Simatović sudjelovali u UZP-u. Osuđeni su samo za pomaganje, a ne i za zapovijedanje i organizovanje ratnih zločina, i to samo u Bosanskom Šamcu, a ne u drugim opštinama Hrvatske i BiH. A i da je njihova presuda – na koju, uostalom, postoji mogućnost žalbe – bila mnogo teža, teško da bi se u Srbiji promijenila percepcija uloge Beograda u ratovima devedesetih.

Izvor: Novosti

 

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Klikni za komentar
Prijava
Notifikacija
guest
0 Komentara
Inline reakcije
Prokomentarišite i vi
Sponzor

Najčitanije