Povežite se sa nama

Društvo

PODVALE JAVNOG SERVISA: Zveckanje oružjem propagande

Objavljeno

-

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Dok je 5. septembra ujutro u crnogorskoj prijestonici u jeku bio brutalni napad policije na građane, koji su se dan ranije okupili na Cetinju kako bi iskazali protest zbog odluke Crkve Srbije i crnogorskih vlasti da mitropolit ove vjerske organizacije bude ustoličen u Cetinjskom manastiru, Televizija Crne Gore, u jutarnjim vijestima, u 9:35 sati, saopštila je lažnu informaciju – da je pucano na policiju!

Šok, nevjerica i panika među građanima koji su „prikovani“ pred televizijskim ekranima čekali vijesti sa Cetinja, srećom, ubrzo su splasnuli jer ostali mediji, pa ni Radio Crne Gore, kao i portal ove medijske kuće, nijesu nasjeli na ovu laž. Svi ostali saopštili su činjenicu da policija rastjeruje protestante.

PREJAKA RIJEČ MOŽE UBITI

Televizija Crne Gore i generalni direktor crnogorskog javnog servisa Boris Raonić do danas se nijesu izvinili javnosti zbog lažne informacije koja je mogla da izazove teške posljedice.

Štoviše, Raonić istrajava u ocjeni da je medij na čijem je čelu „samo prenio“ informaciju koja im je potvrđena iz Uprave policije. Ni njemu ni novom uredničkom timu nije palo na pamet da ponude izvinjenje javnosti zbog širenja lažne informacije, izazivanja panike i straha i obećaju da više neće sebi dozvoliti da budu medijum preko kojeg će bezbjednosne službe plasirati ono što njima odgovara…

Odlučili su da se „prave mrtvi“, ali kako je nekoliko medija i intelektualaca insistiralo na istini ko je i zašto u kriznoj situaciji, u trenucima kada je jedna pogrešna riječ, a kamoli netačna informacija prijetila da ugrozi bezbjednost države, morali su da ponude kakav-takav odgovor zašto su slagali.

U pomoć im je pritekla i preuzela „odgovornost“ Uprava policije. U nemuštom saopštenju, koje je potpisala institucija, pokušali su da „stave tačku“, neprihvatljivim objašnjenjem kako je situacija na terenu bila toliko komplikovana i nejasna da je izgledalo kao da je neko od građana pucao na policiju?!

Ni oni nijesu javnosti ponudili izvinjenje zbog obmane koja je mogla da mobiliše pojedince da krenu u nasilne akcije.

-Jedna od prevladavajućih interpretacija je – da je rat na prostoru bivše Jugoslavije najprije počeo u medijima, da su oni pripremili teren i da je sve ono što se kasnije događalo postalo moguće i na neki način normalno. Upravo to je ključni problem. Dezinformacije normaliziraju stvari koje nijesu I ne smiju biti normalne. Nije normalno širiti mržnju. Nije normalno lagati. Čak i ako većina to radi, to još uvijek nije normalno. U tom kontekstu mi dolazi na misao izjava znanog ruskog disidenta Aleksandra Solženjicina – Lažu nam. Mi znamo da lažu. Oni znaju da mi znamo da lažu. Mi znamo da oni znaju da mi znamo da lažu. Pa svejedno lažu. Protiv laži se potrebno boriti. Perverznost današnjeg vremena je da lažovi mogu postati I predsjednici država, a oni koji govore istinu završiti u zatvoru ili izgubiti glavu. Svejedno. Istina je jedino što imamo za borbu protiv dezinformacija – kaže za Pobjedu slovenačka ekspertkinja za medije, univerzitetska profesorica Sandra Bašić-Hrvatin.

Bašić Hrvatin

Naša sagovornica naglašava da ona ne koristi termin lažne informacije ili lažne vijesti, objašnjavajući da je za nju laž isključivo laž i kao takvoj joj nema mjesta niti u novinarstvu, niti u medijima.

– Ovo o čemu vi govorite su dezinformacije koje su u današnje vrijeme dobile pandemijske razmjere. Dezinformacija se plasira preko medija, obično u formi novinarskog priloga ili informacije s ciljem – da destabilizira javni prostor, da među ljude unese nemir ili nepovjerenje. Za one koji analiziraju nastajanje i širenje dezinformacija je najvažnije pitanje na koje tražimo odgovor: ko ima koristi od njen ogobjavljivanja? Kada znamo ko ima koristi, možemo razumjeti zašto je plasirana i sa kakvim ciljem – objašnjava ona.

U raspršenom medijskom prostoru, dodaje naša sagovornica, gdje mediji koji rade po principima novinarske dužne pažnje postaju manjina – povjerenje je ključno.

– Kada ljudi više ne vjeruju medijima, znanosti, političarima, tradicionalnim autoritetima uopšte imamo plodno tlo za dezinformacije. Dodala bih još nešto. Istraživanja pokazuju da laži i dezinformacije kruže u javnom prostoru sedam puta brže od istinitih. Zato je njihovo presrijetanje, popravljanje i demantovanje jako teško. Dezinformacije u konačnici ubijaju,đ ako mogu upotrijebiti tu riječ, demokratiju – upozorava Bašić-Hrvatin.

Prejaka riječ, kako kaže sagovornica Pobjede, može ubiti, ali, nažalost, za posljedice takvih informacijskih ubistava niko ne odgovara.

– Sloboda izražavanja je ključna za postojanje demokratije. Ali sloboda izražavanja nikada nije bila apsolutna. Laži, mržnja, diskriminacija, verbalno nasilje, nema nikakve veze sa slobodom izražavanja. Totalitarizmi započinju verbalnim nasiljem, a završavaju istrebljenjem konkretnih ljudi, grupa ili naroda. Reći sve, bez obzira na posljedice, je korak da možeš i napraviti sve bez obzira na posljedice – ističe ona.

U SLUŽBI SISTEMA

U kriznim situacijama mediji su, nerijetko, jedina „veza“ javnosti sa mjestom događaja i od njih, umnogome, zavisi i tok I razvoj krize o kojoj izvještavaju.

Neki crnogorski novinari I mediji su ne tako davno, devedesetih godina prošlog vijeka, ispisali najsramnije stranice novinarske profesije, ali ni to nije bio nauk da se stane sa slagalicom laži.

Bašić-Hrvatin podsjeća da je najvažnija stvar u novinarstvu – provjeravati informacije I braniti činjenice.

– Čak i onda kada nam službeni izvori informacija posreduju neki podatak, moramo biti oprezni. Informacija je postala vrijedna valuta kako na ravni nacionalnih država, tako i na globalnom nivou. Informacijama se trguje na tržištu koje je skrito od očiju javnosti – upozorava ona.

Kada bezbjednosne službe, kaže Bašić-Hrvatin, nadziru novinare ili ih instrumentaliziraju u političke svrhe, to je alarm za civilno društvo.

– Iza svake informacije stoji određeni interes. Prepoznati taj interes je za svakog istraživačkog novinara prvi korak. Kada se bavite analizom dezinformacija u teoriji, to zna svaki moj student na predavanjima, postoje dva načina kako ih širite. Jedan od njih je preusmjeravanje izvora informacija. Za to potrebujete medije. Povijest dezinformacija je prepuna takvih primjera – ističe ona.

U veoma osjetljivim situacijama za društvo, poručuje Bašić- Hrvatin, potrebno je odvagati svaku javnu riječ.

– To važi kako za novinare, tako i za one koji posreduju (daju) informacije. Odgovornost medija i pojedinih novinara je lako moguće dokazati. Oni koji su informaciju producirali I plasirali obično ostanu u pozadini – upozorava ona.

Da je lažna informacija koju je 5. septembra plasirala Televizija Crne Gore mogla da izazove teške posljedice po Crnu Goru upozorava i poznati crnogorski novinar I publicista Danilo Burzan, koji je devedesetih godina prošlog vijeka upravo u ovoj kući ostao „bez hljeba“ zbog toga što je branio profesionalne standarde i odbio da bude dio medijske mašinerije koja je javnost „hranila mržnjom“ i pripremala za rat.

NIJE SVAKA GREŠKA – GREŠKA

S nevjericom prati tok događaja vezanih za laž koju je objavio crnogorski Javni servis i, kako kaže, prosto ne može da vjeruje sa koliko lakoće ta medijska kuća „brani“ svoj opasni promašaj.

– Strašno! Ne samo neprofesionalno, ne samo neodgovorno, već mnogo više od toga. Zar se niko od njih nije śetio sličnih „vijesti“ koje su bile katastrofalne. Recimo one kad je čuveni Pavke javio o navodnoj pogibiji 42 Srbina u Pakracu, ili one o navodnim hiljadama „zengi“ na Prevlaci… Te opasne podvale obavještajnih službi, a određenim jasnim ciljem podmetnute novinarima, izazvale su krvave posljedice… Je li i ovom prilikom to bila namjera, ne zna se. Zapravo – još se ne zna! Zna se samo da je ta olako objelodanjena „vijest“, zapravo podvala, mogla da izazove katastrofu, ne samo na Cetinju – ističe Burzan.

Burzan

Neodgovorno objavljivanjepodvale, neistine, dodaje naš sagovornik, moglo je da dovede do užasnog razvoja situacije u zemlji i zbog toga se ta lažna informacija ne smije braniti, već se mora raskrinkati do kraja.

-Naravno, niko nije bezgrešan, svi možemo pogriješiti. Ali, nije svaka greška – greška. Neke se učine iz neznanja, neke iz nepažnje, neke zbog neprovjeravanja… Međutim, što ćemo sa „vijestima“ koje su plasirane s namjerom? I da li je „slučaj“ o kojem govorimo neznanje, nepažnja, neprovjeravanje, ili…? Nemam nikakvih „dodatnih“ saznanja da sam to ocijenim, ali me iskustvo ćera da sumnjam. Da sumnjam u izvore, da sumnjam u njihove namjere, da sumnjam u odgovornost „izvođača radova“ – naglašava Burzan.

Ponavlja da je podmetnuta „vijest“ o „zengama“, koje su navodno bile na našim granicama, koštala Dubrovčane nemjerljivih posljedica, ali I na desetine ljudskih života, a Crnu Goru velike i istorijske bruke…

-Srećom, na Cetinju se nije prolila krv, nije bilo žrtava. Ali! Hoće li neko od autora „slučaja“ o kojem je riječ snositi ikakve posljedice, hoće li, makar, biti izvučene pouke – pita Burzan.

S obzirom na to da novinarska udruženja i ostale medijske organizacije, kao i nevladin sektor u čijem su fokusu mediji i ljudska prava, te Savjet RTCG uporno ćute o lažnoj informaciji koja je mogla da izazove haos u zemlji, a svakako je prouzrokovala strah i paniku kod mnogih gledalaca, teško da će biti ikakve pouke iz ovog teškog profesionalnog ogrešenja.

Ćuti i direktorica Televizije Marija Tomaševic, kao i čitav urednički tim, kao da ih se ne tiče skandal koji su proizveli i koji je mogao skupo koštati građanski mir u zemlji. Jedini koji se „glaska“ je generalni direktor i opskurnim objašnjenjima pokušava da opravda laž koja je, utisak je, upravo preko njega plasirana Javnom servisu.

„Oslobođena“ Televizija i u njoj doskorašnji NVO aktivista Raonić, „oslobođeni“ urednicki tim i policija, valjda, idu logikom da „svaka bruka traje tri dana“… Pa će, misle, brzo biti zaboravljena i ova sramna epizoda.

Medijski ekspert Ranko Vujović smatra da ne smije biti zaboravljena i da javnost mora insistirati da se utvrdi koji su bili ciljevi objavljivanja ove lažne informacije.

-Što se sa tim htjelo postići? Potrebno je utvrditi i kako se desilo da samo televizija, a ne i portal i radio objave ovu dezinformaciju. Da li je traženo od portala i radija da objave ovu lažnu vijest? Bilo bi dobro da se utvrde sve okolnosti vezane za ovaj slučaj, jer se radi o Javnom servisu i jer od početka devedesetih nije tako opasna informacija emitovana na toj televiziji. A svi znamo kako su prve godine devedesetih obilježile ovu kuću – naglašava naš sagovornik.

Ove činjenice, dodaje on, potrebno je utvrditi, kako zbog samog događaja od 5. septembra, tako i zbog profesionalne odgovornosti medija u datom trenutku.

– Kod nas je prije skoro dvije godine plasirana jedna velika dezinformacija da neko želi da otme nečije svetinje. Ta dezinformacija je, praćena dobrim marketingom i propagandom, ostvarila nevjerovatan učinak i na putu je poslije promjene vlasti da ugrozi i temeljne vrijednosti na kojima je crnogorsko društvo do sada počivalo. Svjedoci smo da je u prethodnih godinu i po plasirana gomila lažnih vijesti u vezi epidemije korona virusa i da je veliki broj smrtnih slučajeva od korone vezan za netačne informacije – podsjeća Vujović.

Vujović

Lažne vijesti, kaže on, ne opasne kao ova od 5. septembra plasirana sa Javnog servisa, postale su dio naše svakodnevice i problem je što se na njih navikavamo.

Istice da laž koju je objavila Televizija Crne Gore da je 5. septembra pucano na policiju treba istražiti temeljno i doći do motiva i odgovornih.

-Bilo bi dobro da se sazna da li je neko iz policije zvao televiziju i tražio da se objavi takva vijest. Bilo bi dobro da se zna, ako je to tačno, koga je policija kontaktirala iz televizije i ko je odobrio da se takva informacija emituje bez provjere. Ovo, ako je tačno otvara pitanje odnosa policije i Javnog servisa, odnosno pitanje čiji je RTCG servis – zaključuje Vujović.

U posljednjih dvije godine mnogi mediji instrumentalizovani su u svrhe političke propagande Crkve Srbije, sada i crnogorske vlasti, s jasnim ciljem stavljanja u službu projekta „svi Srbi u jednoj državi“, u ovom vijeku modifikovanog naziva „srpski svet“.

Građanski protest na Cetinju, koji je policija razbila brutalnom akcijom u kojoj je 5. septembra prijestonica nešto duže od cetiri sata bila zasuta ogromnom količinom suzavca i šok bombi, a na građane su ispaljivani i gumeni meci, lažnom informacijom Televizije Crne Gore i Uprave policije trebalo je da se predstavi kao skup nasilnih ekstremista i opravda policijska surovost.

Na Cetinju su utrošene tolike količine suzavca i ostalih hemijskih sredstava da je Uprava policije ostala bez zaliha, što proizilazi iz njihovog izvještaja, u kojem se naglašava da su potrebne hitne nabavke ovog „oružja“.

A medijsko oružje kojim su se poslužili bio je crnogorski Javni servis. Raonić i čelnici bezbjednosog sektora, međutim, očito još ne razumiju da za lažnu informaciju koju su podmetnuli crnogorskoj javnosti mogu krivično da odgovaraju.

Moralnu odgovornost, jasno je, ne osjećaju. Da su je svjesni podnijeli bi ostavke, jer samo je to čin koji bi ih mogao amnestirati pred onima kojima odgovaraju za svoj rad – građanima koji ih plaćaju.

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Klikni za komentar
Prijava
Notifikacija
guest
0 Komentara
Inline reakcije
Prokomentarišite i vi
Sponzor

Najčitanije