Povežite se sa nama

Društvo

RADOVI U CETINJSKOM MANASTIRU: Kontinuitet nemoći države

Objavljeno

-

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Najnoviji radovi u okviru Cetinjskog manastira na, kako je rečeno Radio Cetinju, renoviranju nusprostorija, ponovo su zaokupili pažnju dijela i stručne ali i laičke javnosti koja smatra da se u Manastiru ne smiju izvoditi radovi bez prethodno precizno urađenog projekta i pribavljanja svih potrebnih dozvola.

Međutim, duga istorija ovakvih i sličnih poduhvata ukazuje na jedno, a to je da Mitropolija crnogorsko primorska Srpske prvoslavne crkve, ne traži mišljenje nadležnih državnih organa već samoinicijativno krene u radove, nakon čega se uzburka javnost, dođe komisija koja napravi zapisnik i popiše zatečeno stanje i otprilike se sve tu završava.

Prvi slučaj koji je dobio razmjere skandala i imao sudski epilog desio se za vrijeme Socijalističke federativne republike Jugoslavije. Prilikom radova na rekonstrukciji Manastirske riznice, kada su vjerovatno i napravljene nusprostorije zbog kojih su nedavno protestovali građani Cetinja, jeromonah Nikodim Komljenović je neovlašćeno razrušio, oštetio i uništio grobove Knjaza Danila i velikog vojvode Mirka Petrovića. ( vidi: https://www.cetinjskilist.com/index.php/drustvo/item/8055-knjaz-vojvoda-i-jeromonah ).

Iako je čitava afera završila na sudu, čak i tada se, što se lako vidi iz danas dostupnih izvora, država, tj. nadležni organ zadužen za zaštitu spomenika, nespretno i sa oklijevanjem postavila i odnosila prema čitavom slučaju. Jednom etabliran sistem, da Crkva krene u radove pa da se država kao naljuti kad građani počnu da se bune, pokazao se kao vrlo efikasan kroz devedesete kada je i od najviših državnih zvaničnika sa platoa Cetinjskog manastira poručivano da su crkva i država jedno.

Sa blagoslovom države i blagoslovom pokojnog Mitropolita Amfilohija Radovića, Srpska pravoslavna crkva je neometano izvodila građevinske zahvate, po svom nahođenju, za svoje potrebe.

U maju 1999.g. objelodanjeno je da je u okviru Manastira, sa sjeverne strane podignut objekat. Na novinarska pitanja čemu taj objekat služi, tadašnji iguman Luka je novinare uputio na tadašnji republički Zavod za zaštitu spomenika kulture. Iz Zavoda je saopšteno da je ta institucija tražila pismeno objašnjenje od Mitropolije o tome što se gradi u Cetinjskom manastiru. Pošto odgovora nije bilo, iz Zavoda su o svemu obavijestili Ministarstvo kulture i Ministarstvo vjera uz napomenu da se radovi izvode bez saglasnosti Zavoda.

Tadašnji pomoćnik ministra kulture Zoran Šoškić je u izjavi za Radio Cetinje kazao da je „stav Ministarstva da je za gradnju za tako važnom spomeniku kulture kakav je Cetinjski manastir morala biti zatražena saglasnost Zavoda za zaštitu spomenika kulture i da se eventualne nesuglasice moraju jrešavati u skladu sa zakonom.“

Šoškić je tada pojasnio da Ministarstvo kulture nije nadležno da rješava ovakve probleme već da je to isključiva nadležnost zavoda te da se svi problemi moraju rješavati na relaciji Mitropolija – Zavod. Zakon je po ovom pitanju bio jasan, objekat podignut na taj način je morao biti uklonjen, što se, naravno, nije desilo.

Još jedan krupan problem se pojavio kada je Mitropolija SPC krenula u rekonstrukciju najstarijeg sakralnog objekta na Cetinju, Vlaške crkve. U razgovoru za lokalni Radio Cetinje sveštenik Radomir Nikčević je pojasnio da je planom bilo predviđeno da hram dobije bakarni krov, da se ugradi podno grijanje, restaurira ikonostas i da se unutrašnjost hrama oslika u duhu srednjovjekovnog fresko slikarstva. I opet je nakon pisanja medija država reagovala, ovaj put Zavod je za nijansu oštrije konstatovao da crkva ne može da bude pokrivena bakarnim krovom pa se od toga dijela projekta odustalo. Ni podno grijanje nije bilo „po mjeri“ Zavoda, a još manje oslikavanje unutrašnjosti crkve. Iako su radovi bili obustavljeni, Ministarstvo kulture, Zavod za zaštitu spomenika i Mitropolija su postigli dogovor, jer je Ministarstvou načelu dalo saglasnost da se izvode radovi koje će finansijski pomoći nakon preciznog plana. Ono isto Ministarstvo koje se u slučaju Cetinjskog manastira proglasilo nenadležnim!

Namjeru, stav i odlučnost Radomira Nikčevića da nastavi radove najbolje očitava njegov odgovor na novinarsko pitanje zašto radi bez dozvole tako krupne zahvate. „Šta će mi dozvola, imam blagoslov Mitropolita“ – objasnio je Nikčević.

Mnogo ranije og ovih „krupnih“ poteza, u okviru Manastira je urađen niz prepravki, oslikavanja portala, bez dozvole su podizani i preuređivani objekti za stanovanje, a blagonaklonost Džave se ogleda što je glasilo Mitropolije radio „Svetigora“ bez mnogo procedure, skoro preko noći, dobio sve moguće dozvole i nacionalnu pokrivenost, dok je, recimo, Radio Cetinje mnogo duže čekao na dozvole na sličnim projektima.

Samovolja Mitropolije našla se i na dnevnom redu lokalnog parlamenta, na kome se sredinom ljeta 1999.g. govorilo o stanju spomenika kulture, a tom prilikom su iz odborničkih klupa procrnogorskih stranaka iznešene konstatacije da se po težini prekršaja izdvaja Mitropolija SPC, a da su se nezakonitosti intenzivirale dolaskom Amfilohija na čelo Mitropolije. Odbornik Liberalnog saveza Milorad Taki Latković je tada optužio lokalnu vlast da „ne samo što nije sankcionisala već je i materijalno pomagala i pomaže Srpsku crkvu.“

Problem sa građevinskim aktivnostima Mitropolije zainteresovala je i nekadašnjeg Ministra kulture Radojicu Luburića, koji je tokom obilaska institucija kulture na Cetinju, u aprilu 2000.g. svratio i u Cetinjski manastir. Luburić je najavio da će tokom posjeta jedna od tema biti i problem spomenika koje SPC ne tetira kao takve. Ministar je tada izjavio da se radi o „mnogo teškom i opasnom pitanju“ i skoro proročanski konstatovao da, „ako se nastavi suprotno Crna Gora će ostati bez značajnog dijela svog kulturnog blaga.“ Naravno, novinarima tada nije omogućeno da prate sastanak u Mitropoliji.

Ministarstvo kulture nije odlučnije reagovalo ni kada su rađeni projekti mimo Mitropolije. Sa par saopštenja i nemuštih izjava odnijelo se i prema izgradnji spomeničkog kompleksa dinastiji Petović Njegoš, koji je podignut samoinicijativno, bez konkursa, dozvole ali od državnih para. Iako je prijećeno da će se morati sankcionisati takav nedopustiv čin, koji je naišao na oštre osude stručne javnosti, to se kao i u slučaju Mitropolije nije dogodilo.

Sve u svemu, nakon ovih i mnogo drugih sličnih dešavanja u Crnoj Gori, evidentno je da je Država u svakom slučaju bila nemoćna, bez snage i odlučnosti da se suprotstavi samovolji Crkve. Sa jedne strane Crkva je vješto koristila svoju poziciju u političkom životu, a političari koji su sa njom flertovali, valjda su na kraju shvatili da su čitavo vrijeme bili zavođeni između ovozemaljskih i onozemaljskih parabola. Dešavanja koja su počela litijama po Crnoj Gori, a koja su kulminirala na izborima 30.avgusta prošle godine najbolja su potvrda rečenog. Ukoliko su dojučerašnji vlastodršci uopšte shvatili što se dogodilo.

Izvor: Cetinjski list

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Klikni za komentar
Prijava
Notifikacija
guest
0 Komentara
Inline reakcije
Prokomentarišite i vi
Sponzor

Najčitanije