Povežite se sa nama

Komentar

SPORT KAO ZAVRŠNI ČIN UBIJANJA CRNE GORE: Ako im i ovo dozvolimo, ne bilo nas

Objavljeno

-

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Piše: Nebojša Redžić

Još kada su počeli prvi ataci nove većine na crnogorski identitet, znao sam da će sport biti ostavljen za odlučujući, ne smijem reći – završni udarac.

Sport je, nesporno, jedna od rijetkih tekovina nezavisne Crne Gore koja je ostala čista, neupitna, neukaljana, blistava… I upravo je trebalo udariti na taj bastion bezrezervno profilisane svijesti o vlastitoj državi i uporišta patriotske energije građana Crne Gore.

(Pojašnjenja radi, građani su oni ljudi koji Crnu Goru doživljavaju kao svoju državu. Oni drugi su, po tumačenju premijera i dostavljenog popa Crkve Srbije – narod)

Ako je laž nove većine, kao personifikacija “srpskog državnog interesa” (po Ćosiću) bila nadmoćna i u raznim sferama društva odnijela pobjedu, nigdje kao u sportu ona nije pokazala svoju nemoć.

“Stvaralački, maštovito, inventivno” (opet po Ćosiću), apostoli su lagali i kada je trebalo obezvrijediti suštinu građanske, sekularne, multivjerske, antifašističke Crne Gore. Laž im je pomogla i kada su, sad već sa pozicija vlasti (hvala DPS-u) trabunjali o 800 godina srpske crkve i dok su nipodaštavali Crnogorsku crkvu i kada su obezvrjeđivali crnogorski jezik. Lažu i kada govore o “brutalno dobroj” turističkoj sezoni i o ekonomskom rastu i o javnom dugu, izvozu, avio kompaniji, prestanku partijskog zapošljavanja.

Oni su pretvorili laž u državnu politiku, obmanu u način vladanja, mit u istorijsku istinu, a izdaju u vrlinu.

Oni su od laži napravila ideju, pokret, strategiju i način razmišljanja skoro svakog pristalice “srpskog sveta”.

Kada sam 2002. godine u Beogradu, na televiziji Gordane Suše imao duel sa pokojnim Aleksandrom Tijanićem, stigli smo pričom do Gazimestna. I do kasnijih ratnih zločina. “Nijesu svi koji su bili na Gazimestanu bili zločinci, ali su svi kasniji zločinci – bili na Gazimestanu”, rekao sam u jednom trenutku. Tijanić je mrzovoljno vrtio glavom, a Olja Bećković to stavila u “Utisak nedelje”.

Slično je i sa Srebrenicom, koja “invetivnošću” i “urođenom inteligencijom” onih koji lažu, treba da postane novi mit o srpskoj bezgrešnosti. Dakle, nijesu svi Srbi genocidni, ali su svi oni koji negiraju genocid u Srebrenici – Srbi. Baš kao što su svi oni koji mrze crnogorsko trajanje, identitet i konačno, sport – Srbi.

Uzalud sada polemika i prepucavanje oko krivca što će sportska Crna Gora možda biti isključena iz svih takmičenja. Potpuno je nevažno koliki je udio u krivici Laloševića, Bratićke ili nekog trećeg. Nesporno je samo da je sunovrat crnogorskog sporta – interes “srpskog sveta”.

Jer, oduzmete li Crnoj Gori sport, uzeli ste joj dušu. A bez duše se lako postaje plijen.

Dok većinska Crna Gora ćuti, podla apostolska družina, pod krinkom ekspertske pameti i japijevske uglađenosti, završava posao koji joj je dodijeljen u nekoj od dedinjskih odaja mržnje.

Posljednji je momenat da im se kaže: dosta. Ako Crna Gora nije u stanju da se uspravi, izdigne iz blata i visoko podigne zastavu slobode, ne bilo je.

Onaj ko bi ubio osmijeh Jovanke Radićević, ljepotu Draška Brguljana, mit Mirka Vučinića, stamenost Bojana Dubljevića ili hor cetinjskih rukometnih dječaka, mogao bi se pohvliti da je ubio bit Crne Gore. A potencijalnih ubica na horizontu je previše.

Desi li se to, potpuno bi tada bilo nevažno koji bi od srpskih nacista na kraju ugasio svjetlo.

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Klikni za komentar
Prijava
Notifikacija
guest
0 Komentara
Inline reakcije
Prokomentarišite i vi
Sponzor

Najčitanije