Povežite se sa nama

Komentar

SVETOSAVSKI ATAK NA FCJK: Tvrd je orah voćka čudnovata…

Objavljeno

-

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Zapravo, priča o crnogorskom jeziku i crkvi slična je kao jaje jajetu. Da bi nastao srpski jezik, trebalo je ukinuti crnogorski. Da bi postojala Crkva Srbije i da bi imala istoriju, trebalo je ukinuti Crnogorsku crkvu i ukrasti njenu istoriju.  Otkuda onda pravo tamo nekim ekstremistima, teroristima ili kako nas već označavaju, da pričom o svojim identitetskim vrijednostima kvare idiličnu sliku koju o Crnoj Gori gradi Srpski svet?

 

Piše: Nebojša Redžić

Sjećam se dana kada sam prvi put stao u odbranu crnogorskog jezika. Bješe početak 90-tih, a u Radiju Crne Gore gdje sam provodio prve novinarske godine, studio Prvog programa u to vrijeme je bio veoma “gledan”. Naime, ako bi iza stakla bio neki atraktivan gost, skupilo bi se s ove strane i 10 ili 15 ljudi kako bi slušali i gledali onoga ko zbori. Toga dana, dok se profesor Vojislav Nikčević trudio da objasni značaj postojanja i opstanka crnogorskog jezika, primjetih da pored mene stoji njegov prezimenjak Želidrag, danas nesuđeni ambasador Crne Gore u Srbiji.

-Ovakve u našem kraju zovu “kidanos”, htio je da u mojim očima ponizi svog, valjda, rođaka.

-Divna riječ crnogorskog jezika, ali više pristaje tebi, rekoh mu, rizikujući da dobijem pljusku od starijeg kolege. Srećom, civilizovano smo nastavili kratku prepirku u kojoj se on trudio da mi dokaže da profesor govori gluposti. Uzvratio sam da jedan od dva Nikčevića sigurno govori gluposti, ali da se taj ne zove Vojislav.

Nije lako tada bilo biti prof. Vojislav Nikčević. Da je živ, vjerovatno bi bio izabran za doživotnog dekana FCJK. Umro je samo tri godine prije nego što je na Cetinju osnovan Fekultet za čiji se jezik, veoma često usamljen i ostavljen od svih, tako uporno borio.

Prema Nikčeviću, Crnogorci „imaju istorijsko pravo da svoj jezik nazivaju crnogorskim nacionalnim imenom“ i ovo, zborio je, “nije samo istorijsko pravo”, nego je to i „prirodno pravo“.

Crnogorski jezik je, objasnio je dr Čedomir Bogićević, ukraden i preimenovan u srpski jezik još 1850.godine, Bečkim književnim dogovorom (Beč, maja 1850.g.) što je bio odraz politke Načertanija da su Crnogorci Srbi, a Crna Gora geografska oblast propalog srpskog carstva.

Sa protesta ispred FCJK

“Glavni promotor takve jezičke politike bio je Vuk Karadžić, rodom iz Petnjice kod  Šavnika, koji je zajedno sa negatorima crnogorskog naroda i jezika uzeo crnogorski jezički izraz sjeverozapadnog crnogorskog govornog područja i nazvao ga srpskim jezikom”, pisao je Bogićević.

Izvjesno je da niko iz nove vladajuće većine u Crnoj Gori ne može stručno elaborirati zbog čega bi danas, preko ataka na Fakultet, trebalo ukinuti i crnogorski jezik. Oni jedino znaju” da “to” ne postoji. Naprosto, za njih je obaveza da mu dođu glave, samo jedan djelić iz misije Srpskog sveta kojoj u Crnoj Gori služe.

Ipak, prema podacima koje je saopštio UNESCO, oko 2500 jezika na svijetu je ugroženo, a do kraja ovog vijeka, može da nestane čak polovina jezika kojima se danas govori. U prosjeku, saopštio je UNESCO, na svaka četiri mjeseca nestane po jedan jezik!

Pa, zašto onda ne bi nestao i crnogorski, upitao bi se neko od apostola, ako oni uopšte znaju i prate šta to radi UNESCO.

Kad je politički dogovor iznad Ustava!

Nekako simbolično, te 2007. godine kada je preminuo obnovitelj crnogorskog jezika Vojislav Nikčević, u crnogorskom parlmentu, sve sa Medojevićevim glasovima, dvotrećinskom većinom usvojen je Ustav Crne Gore u kome je crnogorski jezik označen kao službeni. Bez dodataka, crtica, donjih crta i zagrada.

Ustavna norma, brutalno je pogažena samo četiri godine kasnije, kada je premijer Igor Lukšić, zajedno sa Andrijom Mandićem, Srđanom Milićem i Nebojšom Medojevićem postigao dogovor u vezi sa statusom srpskog jezika u nastavno-obrazovnom sistemu u Crnoj Gori. Dvojica od četvorice koji su izglasali Ustav, te 2011. godine usvojili su idiotsku odluku o obesmišljavanju crnogorskog kao službenog jezika. Crtice i dodaci koje su tada dogovorili, na snazi su i danas, deceniju kasnije, da zbunjuju djecu i daju pogonsko gorivo svim negatorima prava Crnogoraca na jezik i postojanje.

Dok gledam profesore, studente i poštovaoce Fakulteta za crnogorski jezik na Cetinju kako ustaju u odbranu svojih prava, iz glave mi ne izlazi činjenica da Ustavni sud za 10 godina nijednom nije razmatrao pristigle zahtjeve za ocjenu ustavnosti svih akata koje su djeci davali obavezu da sopstveni, crnogorski jezik, zovu sa još tri imena.

Fakultet za crnogorski jezik i književnost: Trn u oku svetosavsko-nacističke vlasti čiji je mandat posvećen zaštiti interesa crkve Srbije i guranju Crne Gore u ”Srpski svet”

Decenija koju su pojeli kompromisi i godina koju su pojeli četnici, učinila je da vapaj za očuvanjem crnogorskog jezika nema onu snagu koju bi imao da je ustavna norma poštovana. A nije – i to upravo od onih koji su Ustav donijeli.

Možda zato ima smisla ona Krivokapićeva koji je na Premijerskom satu, govoreći o problemu sa FCJK kazao, da je to “nešto što je neko napravio u sistemu obrazovanja stvarajući dualnost da čas malo igra na jednu, čas na drugu stranu”.

No, ako je dualnost karakterisala vladavinu bivšeg režima, ovaj novi se odavno odlučio za kolektivni pristup u negiranju svega crnogorskog. Atak na Fakultet počeli su ukidanjem zaštitarske službe, navodno zbog nemogućnosti da ih plaćaju. Da su htjeli da uštede, naprosto su mogli da iz Cetinjskog manastira presele dio “obezbjeđenja” i tako riješe problem. Tada bi kriminalci koji obezbjeđuju svetinju, možda mogli da se pohvale da su makar jedan dio života proveli na nekom fakultetu. Ali kako, kad glavni stanovnik Manastira Joanikije nije blagoslovio taj jezik?!

Zapravo, priča o crnogorskom jeziku i crkvi slična je kao jaje jajetu. Da bi nastao srpski jezik, trebalo je ukinuti crnogorski. Da bi postojala Crkva Srbije i da bi imala istoriju, trebalo je ukinuti Crnogorsku crkvu i ukrasti njenu istoriju.  Otkuda onda pravo tamo nekim ekstremistima, teroristima ili kako nas već označavaju, da pričom o svojim identitetskim vrijednostima kvare idiličnu sliku koju o Crnoj Gori gradi Srpski svet?

Nova većina se opet preigrala

Mnogi još nijesu svjesni demokratskog potencijala nove crnogorske vlasti. Kada bi u Crnoj Gori postojali ljudi kojima je matična država Burundi, Papua Nova Gvineja, ili Kostarika, svi bi se – od Srzentićke do Spajića – polomili da im se daju sva prava, uključujući i pravo na jezik. Nikada oni neće osporiti ni albanski, priznaće ako zatreba i bosanski, otvoriće institut za hrvatski. Sve može, ali crnogorski – ne.

”Žena četnik” Vesna Bratić i samoproklamovani ljubitelj čašice, vjerski fanatik Zdravko Krivokapić razmatraju plan kako da Crnu Goru uguraju u ”Srpski svet” počevši od gašenja FCJK

Premijer se juče izletio i rekao da “vrlo dobro zna(m) kako je taj Fakultet formiran”. Njegovo ideološko čedo, Bratićka, odavno je napisala pa izbrisala post da FCJK treba ukinuti. Spajić ima višak zaštitara, ali će prije zaboraviti japanski, nego priznati “taj crnogorski”. Ni “najveći građanin u Vladi” Jakov Milatović, za koga je ubijanje 10 Crnogoraca trebalo da bude rutinska stvar kako bi se zadovoljili vjernici Crkve Srbije, ne misli ništa dobro o crnogorskom jeziku, niti o Fakultetu na kome se on studira. Ćuti o tome i Cetinjanka Tamara Srzentić, iako joj je i baba i cijela familija “bila na Belveder”.

Kada su nakon zaštitarske službe, ukinuli i ostale zakonske obaveze prema Fakultetu, samo je huk sa cetinjskog protesta bio znak da taj zadatak neće ići baš lako. Istina, da bi se ugasio FCJK nije potrebno na Cetinje slati popove ni helikoptere, ni Rakonjca ni Prleta, već je, smatraju, dovoljno zavrnuti finansijske slavine. Baš kao što su brojne lokalne vlasti, prije elementarne nepogode u liku Krivokapića i Bratićke, zavrtale vodu Cetinjanima.

Ipak, nova većina se i ovoga puta zaigrala, pa preigrala. Institucionlne i personalne prepreke koje su im se u tom naumu ispriječile, jače su od njihovog huškanja, stvaranja atmosfere straha i linča, gušenja slobode govora. Crnogorski identitet nije nešto što je kupljeno na Kalenić pijaci, pa se može prodati za šaku Judinih srebrenjaka.

Dok su marginalci koji danas kidišu na FCJK izdavali državu, taj Fakultet je izdao crnogorsku književnost u tri toma, Bibliografiju Njegoš, časopis Lingua Montenegrina. Dok su apostoli čitali Garašaninovo “Načertanije”, FCJK je izdao 200 knjiga iz oblasti jezičke, književne i kulturne montenegristike, a uskoro će se predstaviti i kao izdavač Bibliografije o crnogorskome jeziku. Dok apostoli i dalje kukaju zbog Zidanog mosta, FCJK je nasljednik onoga kulturnog pokreta koji je kod nas djelovao od 1968. godine nasuprot tradicionalističkoj školi koja je Crnu Goru tretirala kao dio srpskoga kulturnog regiona. Dok aktuelna vlast urušava temelje moderne Crne Gore, FCJK je sve to vrijeme promoter vrijednosti Crne Gore kao građanske i multikulturne države koja baštini antifašističke vrijednosti.

Pa kako onda da srpski polusvet ukine i ugasi taj bastion emancipatorske, moderne crnogorske misli, koja je tako daleko iskoračila ka civilizaciji?

Ludwig Wittgenstein zvao se austrijski filozof koji je rekao: “granice moga jezika su granice moga svijeta”. FCJK, baš kao ni crnogorska mladost koja ne kleči i ne da se u lance vezati, ne želi za svoj svijet drugačije granice od onih koje ima Crna Gora. A samo ako sačuvamo svoj, svi drugi svjetski jezici i prostranstva – biće i naši.

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Klikni za komentar
Prijava
Notifikacija
guest
0 Komentara
Inline reakcije
Prokomentarišite i vi
Sponzor

Najčitanije