Povežite se sa nama

Društvo

UZ POSJETU ERDOGANA: Teško nama, odoše Turci iz Crne Gore!

Objavljeno

-

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter

Rade Zvicer, svjedok posljednje crnogorsko-turske bitke – one za Skadar 1913. godine i crnogorskog zauzeća Grada piše: „Časnijeg i ljućeg neprijatelja nikada više nećemo imati. Koljući se s njima toliko vjekova, mi se nekako jedni s drugima i srodismo (…) I jeste tako, i biće tako, kukaćemo mi za Turcima kao za rođenom braćom!”

Skoro, pa da u posljednjih 500 i nešto godina ne postoje dva naroda u evropskoj, pa možda i svjetskoj istoriji koji su imali toliko učestalih i svakovrsnih kontakata i odnosa kao što je to slučaj sa Crnogorcima i Turcima.

Od toga – prvih 400 godina ti kontakti su bili baš toliko sadržajni, a bogami često neobični, čak i maštoviti – ali prije svega ratnički, da ih je crnogorski pjesnik Momir M. Marković definisao kao „Četiristogodišnji rat“.

Dobro, reći će neko – romantika, još i nacionalna.

Ali nije.

Recimo, pjesnici Puškin, Mickijevič i Lord Tenison jesu bili veliki evropski romantičari, ali nijesu samo zbog toga pisali i opjevali borbe Crnogoraca. Neke i sa Turcima.

Ili – ako nešto još u predinformatičkim vremenima 19. vijeka postane opšte mjesto i u dječjim „ratničkim“ igrama od Kavkaza do Jelisejskih polja, onda mora da je to bila ozbiljna evropska priča.

Iako je taj pasus izostavio u posljednjem izdanju svoje knjige „Razgovori sa Staljinom“ iz 1990. godine, Milovan Đilas je u prvom izdanju („Conversations with Stalin”) iz 1962, godine svjedočio kako mu je Staljin pričao da je, odrastajući na Kavkazu, uvijek „kao dijete bio ‘Crnogorac’ u ‘ratu s Turcima’“.

S druge strane – iako sin Napoleonovog oficira čiju su vojsku Crnogorci, na čelu sa guvernadurom Vukolajem, 1813. godine potukli u Boki i zauzeli utvrđeni Kotor, veliki francuski pisac Viktor Igo nije imao problema da prizna da je „u dječijim igrama Crnogoraca i Turaka uvijek tražio da bude Crnogorac“.

O 400 godina te evropske priče govori i kartografija te iste Evrope. Gotovo da nema evropske mape od samoga početka 16. vijeka, pa sve do posljednje velike crnogorsko-turske bitke za Skadar 1913. godine, a da preko čitavoga, ili gotovo čitavoga Balkanskoga poluostrva nije rastegnuto ispisano OTTOMAN, ili – TURKISH EMPIRE. Ali isto tako, gotovo da nema ni jedne, a da u zaleđu, nad Bokom Kotorskom, ne postoji i vidno unijet i obilježen, koloritno ili granicom – a najčešće i jednim i drugim – i jedan prostor za kojega američki novinar Vitni Voren kaže da se „ne čini većim od iglenog vrha“. Vorenova metafora – kao da je izvedena iz stiha crnogorskoga Vladike i pjenika, bez imalo metaforike:

„Crnu Goru pokorit ne mogu, ma nikako da je sasvim moja.“

Crnogorski oficiri pred zauzećem Skadra

Za razliku od ovoga prvoga imperijalnoga i rastegnuto ispisanoga natpisa, ovaj drugi – kako ga Voren i ostali Zapadnjaci zovu – MONTENEGRO, nikada nije mogao stati u tom „iglenom vrhu“, nego pored. Ako bi neko baš i pokušao, pa i uspio, uglavnom bi to bilo samo ono skraćeno – MONT.

Isti je slučaj i sa ranijim, ali i sadašnjim turskim kartografskim istorijskim prikazima, sve od 1520. godine, pa nadalje: OSMANLI IMPARATORLUĞU. Godine 1789. „igleni vrh“ je obilježen pored: KARADAĞ, a na jednom prikazu iz1812. uspjelo se umetnuti samo – KAR.

Taj „igleni vrh“ je, kaže Vitni Voren, prostor koji je cijelo vrijeme „nadzirao kapiju kroz koju je Istok pokušao da uđe u Evropu“, i koji je dao ogromni, možda i odlučujući doprinos da se ova „sačuva od potpune dominacije Orijenta“.

Jer, kako svjedoči i albanski klasik Ismail Kadare, „uprkos izgledu velike dame, Evropa nikada nije bila nedodirljiva. Čak se dogodilo da su dva njena poluostrva, Iberijsko i Balkansko, bila otrgnuta na silu u prošlim stoljećima.”

Vijek i po prije Amerikanca Vorena i preko dva prije Kadarea, znala je to i prva crnogorska spisateljica i neposredni svjedok događaja – Katerina Radonjić kada je 1774. godine u svojoj istoriji „Kratki opis o Zeti i Crnoj Gori“ zapisala:

„Proračunati Turčin nikada nije tako loše mislio i sudio o Crnoj Gori kao drugi, nego je uvijek s budnošću na nju gledao (…) radi svojih daljih namjera koje je Porta skrivajući uvijek gajila (…) – zauzimanju Jadranskog mora, a zatim, u takvom slučaju, i cijele Italije, jer padom Crne Gore, dakle i Boka Kotorska ne bi se mogla tada održati. Tamo bi Porta flotu osnovati i držati mogla, a prolaz kroz more od crnogorskih obala do Brendiča (Brindizija – Đ.R.) grada napuljskoga računa se da ima 60 italijanskih milja.”

Preko dva vijeka kasnije, po svjedočenju italijanskoga novinara Paola Rumiza u skorašnjoj knjizi „Odavde do Lepanta“, jedna druga spisateljica – Škotlađanka Džena Moris, sažeto će zaključiti isto: samo je „mahnita odlučnost Crnogoraca spasila ovu obalu od Turaka“.

Ako bi se ovđe završila, ova bi priča mogla biti nepotpuna. I, što je najgore – varljiva. Zapravo, ovo do sada je samo uvod u dvije sljedeće priče, ili slike-poente: ne samo o ratnicima, nego i o Crnogorkama i Turkinjama. I poštovanju žene.

Ali i o još po nečemu.

PRIČA PRVA:

Pišući o ratovanju Crnogoraca i Turaka u dva broja „Serbskog letopisa“ iz sredine 19. vijeka čitamo:

„Zato su Crnogorci sa sosednim Turcima u neprestanotrajućoj borbi (…) U takovim borbami i žene kadšto učestvuju (…) Usred najljuće borbe između obe strane, ostaju žene oba naroda izvan domašaja, i mogu bez opasnosti iz edne zemlje u drugu odlaziti.“

A onda nestvarno čitljiva slika, iz jednoga “Brastva”, iz 1939. godine. Skoro, pa slikarsko platno:

“Godine 1861. Drobnjaci su u borbi s Turcima-Kolašincima na Poljima strašno stradali. Tog puta je ostalo oko sedamdeset udovica u plemenu. Iz samog sela Previša poginulo ih je sedmorica, među njima i pop Milovan Tomić i Novica Kojić, jedan od najviđenijih Drobnjaka (…) Žene poginulih sa Milušom, popadijom popa Milovana i sa još nekoliko seljanki otišle su na mesto pogibije, našle leševe svojih ljudi i na konjima ih prenele i sahranile u groblju kod crkve previške, a popa Milovana u crkvi kod oltara, bez plača i bez kukanja.”

PRIČA DRUGA:

Svjedok već spominjane posljednje crnogorsko-turske bitke – one za Skadar 1913. godine i crnogorskog zauzeća Grada, Rade Zvicer zapisuje:

„Teško nama, odoše Turci iz Crne Gore. Časnijeg i ljućeg neprijatelja nikada više nećemo imati. Koljući se s njima toliko vjekova, mi se nekako jedni s drugima i srodismo (…) Otuda i naša velika žalost što Turaka nikad više pored nas neće biti. I jeste tako, i biće tako, kukaćemo mi za Turcima kao za rođenom braćom!.”

Predaja Skadra crnogorskoj vojsci

I slika. Opet – skoro, pa slikarsko platno:

“Sjeti se đeneral Radomir Vešović, a njemu je to i bastalo, te ne pitajući nikoga povika s čela kolone:

‘Crnogorci, odajmo s tri puščana plotuna počast najčasnijem našem neprijatelju, kakvog nikada više nećemo imati!’

Oglasi se cijela crnogorska vojska, okrenu se na lijevokrug i ispali tri puščana plotuna u čast zaista najčasnijem našem neprijatelju. I Turci uradiše isto, počast nam za počast vratiše. Đeneral Vešović im kapu u počast skide, i mi svi za njim. Da potraja to još koji tren, bilo bi nas kojima bi i suza niz obraze utekla. Barjaktar Joksim Banjestrić na svoju ruku zapjeva, a oni oko njega prihvatiše:

‘Zbogom Turci i turski barjaci, sve vam prosto ljudi i junaci!’”

Odavde do Bosfora, ili Od Bosfora dodavde – nekad ili uvijek, vjerovatno i nije, a sada je postalo – svejedno i svakodnevno.

Nova vremena.

Podijeli ovo na društvenim mrežama
Share on Facebook
Facebook
Tweet about this on Twitter
Twitter
Klikni za komentar
Prijava
Notifikacija
guest
0 Komentara
Inline reakcije
Prokomentarišite i vi
Sponzor

Najčitanije