KAD VLADA ŠETA CETINJEM: Greška sa predumišljajem

Još nije poznato kome je pala na pamet ne baš pametna ideja da sjednicu nove Vlade održi na Cetinju. Koji razlog, motiv ili cilj bi mogao rukovoditi nekoga za taj naum, ako iole mari za fakte i nema amneziju?

Da pokažu da im je u svesrpskom napadu na crnogorske tradicionalne vrijednosti, vascijela Crna Gora pod nogama? Da je Cetinje njihovo, bez obzira što po njemu nijesu smjeli litijati? Zato što je to bilo sjedište njihovog ideološkog oca Rista Radovića i mjesto u kome se rodila ideja okupacije Crne Gore uz pomoć Srpske crkve?

Donosilac takve odluke morao bi znati – ili makar imati savjetnika koji će ga na to podsjetiti – kako su prošli protagonisti iste politike kakvu vodi današnja Vlada kada su na Cetinje 1994. godine poslali Branka Kostića i Momira Bulatovića. Pa umalo dobili batine, iako se sve završilo lupanjem rukama po službenim autima i neumjereno visokom kaznom napadačima.

Taj ekspert iz nekog od podgoričkih kabineta nove vlasti, morao bi imati podatak da stara vlast za 31 godinu, nikada osim u svečanim prilikama nije zasjedala na Cetinju! Niti je liderima bivše vlasti, koliko god su se u novom milenijumu počeli dičiti crnogorstvom, padalo na pamet da šetaju cetinjskim ulicama i tako prizivaju neko zlosretno sjećanje iz devedesetih.

Mogao se taj srećko crnogorac ili neki sličan um prisjetiti da se ni nedavno upokojeni mitropolit, iako je tri decenije stolovao na Cetinju, nije našetao ovim gradom. Štoviše, njegov najduži đir, čak i kada je bio u lijepom životnom dobu, bio bi do zgrade Bogoslovije ili crkve na Ćipuru. Ne dalje.

Gomila sličnih podataka o tome da nije uputno šepuriti se Cetinjem, naravno, ne aludiraju na violentnost kao odliku cetinjskog mentaliteta ili na mogućnost da su po gradu postavljena mitraljeska gnijezda za boj protiv neistomišljenika. Naprotiv.

Biće ipak da su pobrojane persone, koji su akteri uvijek iste, asimilatorske politike, bili svjesni da se onaj iskonski, crnogorski ponos koji nije spreman ustuknuti pred pokušajem zatiranja identiteta, ukorijenio u tom kršu i da nije spreman na kompromise.

Ako nakon svega pokušamo dokučiti suštinu današnje posjete nezvanih gostiju, sve upućuje da su na Cetinje stigli zato jer su željeli provokaciju. Kako je to lijepo saopštio Cetinjanin M.J. na saslušanju u stanici policije.

Cetinje, žito i kukolj

Nije se odnos Cetinja prema Crnoj Gori mijenjao u posljednjih stotinak godina, u decenijama kada su se nakon Otomanskog, pojavili novi okupatori. Cetinje je jednako reagovalo i u Božićnoj pobuni 1919. i u NOB-u 1941. i nakon velikosrpskog udara 1989. godine. Tako je reagovalo i juče.

Bez obzira na bezobrazne, politikantske pokušaje da se otpor Cetinja obesmisli, svede na izolovani incident ili prikaže kao vapaj šačice izmnipulisanih, hiljadu je dokaza da je period od sloma crnogorske države 1918.godine do danas, iskristalisao prepozantljiv duh grada, svijest o sebi kao svjetioniku crnogorske slobode i nespremnost da se povlađuje tuđinu.

Naravno, zlih vještica ima i u bajkama, a kamoli u priči o Cetinju. Istina, nosioci takve svijesti koja bi znala iskočiti iz opisane prepoznatljivosti, nikada nijesu bili brojni, niti su bili respektabilna snaga. Ali bi zato, uz privid moći pokrovitelja kojima su služili, vazda željeli svoju snagu predstaviti većom nego što jeste.

Takvi su 1918. obukli uniforme tuđinske, okupatorske vojske. Takvi su 1941. godine stali pred vrata guvernera okupatorske Italije Pircija Birolija. Takvi su 1990. godine glasali jedinstveni DPS, a 2020. godine URA-u. Krasi ih ista matrica, isti podanički mentalni sklop, suluda ideja o samoponištenju, a u krajnjem želja za propašću Crne Gore.

O, da – nije se ni odnos vlasti prema Cetinju mnogo razlikovao u tom vijeku. Od kralja Nikole koji ih Cetinjane slao u samoubilačku bitku na Mojkovcu, do Mila Đukanovića koji im je dolazio u pohode samo kada su mu bili potrebni glasovi, ili poneka akcija protiv Miloševićeve vojske krajem 90-tih.

A Cetinje bi uvijek opstajalo, podizalo se iz pepela i prkosilo čak i onima koji su ga željeli zatrijeti ili ekonomski slomiti, uvijek vodeći računa o superiornosti vlastite ideje o slobodarstvu i nezavisnosti. Istina, čuvanje materijalnog blaga poput Zvona Ivanova ili zbirke iz Narodnog muzeja, teže im je išlo od ruke. Ali, to je neka druga priča.

Dritanov hod po pločniku

Vratimo se na početak.

Marionetska vlast Srpske pravoslavne crkve koja je danas poželjela litijati Cetinjem, dobila je nedvosmislenu poruku: dalje ruke od prijestonice.

Vi ste izdajnici, vi služite interesima druge države, vi ste četnici koji ste podigli hajku na nas, saopštili su im jasno i sasvim glasno Cetinjani. I stavili im do znanja da nijesu dobrodošli u ovaj grad.

To što je Cetinje ponovo posljednja linija odbrane Crne Gore, nije krivica Cetinjana. Makar ne onih koji su danas spontno poslali poruku nedobronamjernim gostima.

Ali, teško se bilo danas ne upitati gdje su i što čine onih 1336 Cetinjana koji su posljednjeg avgustovskog dana lani glasali za URA-u?! O čemu razmišljaju? Kaju li se? Jesu li promijenili mišljenje? Ili, naprosto, gdje su po dubini?

Jer, 1336 ljudi nije mali broj. Zamislite ih na ulici. To je armija. I za Podgoricu, za Beograd, Pariz… Zamislite ih da su danas imali petlju da prošetaju sa Dritanom. Da mu drže strah. Zašto ih nije bilo? Čega se stide?

A Dritan? On je već posebna priča. Ma, šta priča? Traktat o prevari! Naravno, posve je legitimno imati političku ideju, promovisati je, izvesti je na političko tržište. Ali, sasvim je druga stvar biti svjestan da želiš da prevariš svoje glasče, radiš na tome da ih prevriš – i na kraju ih prevariš. To mogu samo posebni.

Zato je Dritanova šetnja cetinjskim pločnikom imala mnogo veliku težinu. Nešto, kao kada bih ja, u kooperaciji sa recimo zvaničnom Grčkom i njenom crkvom, Albancima uzeo sjećanje na Skenderbega i Majku Terezu, priključio se njihovim neprijateljima, a onda došao u Tiranu da se šepurim njihovim trgom. Ne ide.

Dritanova šetnja Cetinjem, paradigma je jučerašnje šetnje kompletne Krivokapićeve vlade. Greška sa predumišljajem, potreba da se izazovu provokacije, slika ponestalih ideja nove vlasti koja je nekim incidentom željela privući pozornost. Ili sve to pomalo?!

A premijer? Da se on pita, Crna Gora ne bi postojala! Ima li veličanstvenije rečenice, uzvišenijeg priznanja, da opiše današnji motiv dolaska Vlade u prijestonicu?

Cetinje, kako reče onaj mladić, nije tvoj grad, premijeru! I nikada neće biti.

A Cetinjani su ponajmanje krivi što se ljubav prema vlastitoj državi, njenoj slobodi i nezvisnosti, nije na jednak način primila u ostatku Crne Gore.