PANDEMIJA I ODRASTANJE: Bez bezbrižnosti koju djetinjstvo zaslužuje, u Crnoj Gori porodice prepuštene sebi

Ana M. je majka destogodišnjih blizanaca i djevojčice od 15 godina. Samohrani je roditelj, što u njenom slučaju znači da bivši suprug ne učestvuje u bilo kom segment života djece, osim što na papiru postoji bilješka da je biološki otac. Njena porodica primjer je izazova sa kojim se suočavaju roditelji i djeca u doba pandemije.

Zarazne bolesti kao što je virus COVID-19 mogu poremetiti okruženje u kojem djeca rastu i razvijaju se. Poremećaji u porodicama, prijateljstvima, svakodnevnim aktivnostima i široj zajednici mogu imati negativne posljedice za dobrobit, razvoj i zaštitu djece. Pored toga, mjere koje se primjenjuju kako bi se spriječilo i suzbilo širenje virusa COVID-19 mogu djecu izložiti rizicima u pogledu njihove zaštite, navodi izvještaj Unicefa.

Dugotrajno zatvaranje škola sada utiče na stotine miliona djece širom svijeta. Djeca pate i zbog odvojenosti od bolesnih roditelja/staratelja, zbog manjih prihoda domaćinstva, jer roditelji ne mogu da idu na posao ili su ga izgubili, kao i od psihičkog stresa zbog straha da će biti zaraženi ili prisiljeni da ostanu u svojim domovima nedjeljama.

Anini blizanci usmjereni su jedan na drugoga, to joj olakšava situaciju, ali tinejdžerka ispoljava mnogo simptoma stresa. Konstantno je pod nadzorom, uz stalna upozorenja da se kloni gužve, nosi masku, dezinfikuje ruke. U školu nije išla mjesecima, kao većina njenih vršnjaka u Crnoj Gori. U početku je imala otpor prema online učenju, sada ne želi da izađe iz kuće.

Iskustvo drugih zemalja ukazuje na slične probleme

Četrnaestogodišnja Ema ima problema posle više nedjelja izolacije u Velikoj Britaniji. Dok je provodila vrijeme sa prijateljima, to joj je pomagalo da se izbori sa depresijom, ali sada se osjeća „izolovanom”.

“Ostajem u sobi i nemam pojma kad ću se vratiti u školu ili vidjeti prijatelje”, rekla je ona u razgovoru sa ljudima iz Komesarijata za djecu Engleske.

„Pod ekstremnim sam stresom zbog svega toga”, dodaje.

Stručnjaci upozoravaju na posljedice izolacije i zatvorenih škola po mentalno zdravlje djece i mladih ljudi, posebno zbog osjećaja izolovanosti i izdvojenosti od vršnjaka.

Prema podacima Unicefa, djeca anketirana u ranim stadijumima pandemije brinula su se zbog izolacije od porodice i prijatelja, ali i da će dobiti virus i umrijeti od njega.

“Možda je u prvoj nedjelji i bilo zabavno, zato što nije bilo škole. Ali veoma brzo djeca su postala anksiozna”, kaže za BBC Ursula Gras, direktorka škole Valdhausšule na jugozapadu Njemačke.

Iz Unicefa navode da je zatvaranjem škola pogođeno 1,6 milijardi djece u 145 zemalja. I nije bilo ometeno samo njihovo učenje.

„Nastavnici ne predaju samo matematiku, jezike itd. Uče ih i kako da budu društvena bića, kako da razviju empatiju prema drugima, kako da se igraju jedni sa drugima”, kaže Gras.

Studija Univerzitetskog medicinskog centra Hamburg-Ependorf otkrila je da svako treće dijete u Njemačkoj pati od anksioznosti, depresije povezane sa pandemijom ili pokazuje psihosomatske simptome poput glavobolje ili bolova u stomaku, prenio je AP.

Prema studiji, djeca i tinejdžeri iz siromašnijih porodica i oni sa migrantskim korijenima su nesrazmjerno pogođeni.

Gotovo trećina djece u ovakvim situacijama razvije znakove posttraumatskog stresnog poremećaja, kažu istraživanja.

Roditelji na prvoj liniji odbrane, suočeni sa zahtjevnim zadatkom

Roditelji imaju važnu ulogu u zaštiti mentalnog zdravlja djece tokom pandemije. Istraživanja su pokazala da je u situacijama koje uzrokuju stres tokom dužeg perioda, veoma važan kvalitet porodičnih odnosa.

Nedavno istraživanje pokazalo je da je 81 posto djece u uzrastu od 5 do 17 godina tokom prvog talasa pandemije koronavirusa doživjelo barem jedan simptom traume. Npr, neka djeca više nisu htjela sama da spavaju ili su se ponašala neobično za svoj uzrast. Takođe, došlo je i do velikog porasta emocionalnih problema. Prema tvrdnjama roditelja 29 odsto djece danas je manje srećno nego prije pandemije.

Iako pandemija bolesti COVID-19 ima mnogo negativnih posljedica, neki su roditelji izdvojili pozitivne učinke, poput mogućnosti da provode više vremena s porodicom, jer rade od kuće. Njima jeste mnogo teže, ali djeca ovih roditelja rjeđe su se od njihovih vršnjaka suočavala s problemima poput nasilja.

Pokazalo se da je ponašanje roditelja u kriznoj situaciji od posebnog uticaja u nižim socioekonomskim sredinama i jednoroditeljskim porodicama. U siromašnijim porodicama upravo je toplina roditeljskog doma bila posebno važna za ublažavanje simptoma dječije traume.

Pokazalo se i da je u jednoroditeljskim porodicama upravo stres kojem je izložen samohrani roditelj doveo do problema u ponašanju djece. To ukazuje na potrebu za dodatnom psihološkom i novčanom podrškom ovih porodica.

U Crnoj Gori, naravno, toga nema.

Crna Gora nije svijet, prepušteni ste sebi

Ako niste socijalni slučaj, niti pod nadzorom institucija, prepušteni ste sami sebi. Ne važi to samo za jednoroditeljske porodice. Svi koji se računaju u one koji nisu krajnje ugroženi, prepušteni su sebi i svojim umjećima. Uz gubitak posla, smanjenje zarade, lični osjećaj straha i nesigurnosti, nimalo nije lako održavati sigurno, toplo “gnijezdo” bez straha i neizvjesnosti.

Vratimo se Ani sa početka priče. Za vikend je željela da povede djecu na izlet. Blizanci su odbili jer već sedmicama igraju igricu u kojoj su dostigli željeni nivo i ne žele da propuste nagradu, kćerka tinejdžerka je objasnila da su joj svi zajedno dosadni “kao smrt” i da bi radije prespavala dan.

Ana nema novca za terapeuta, niti vremena da smisli mnoštvo kreativnih rješenja. Provešće dan u pokušaju da svojoj djeci ugodi spremajući hranu koju vole i pokušavajući da uskladi sve obaveze tokom sedmice kako bi našla maksimum vremena za njih, radeći prekovremeno da bi zadržala posao u privatnoj firmi.

Korona je pogodila svijet, ali taj svijet nije svuda isti. U Crnoj Gori nema očekivanja da će bilo koja karika sistema zaštititi porodicu u izazovima koji traju već godinu. Ovdje ste sami sa svojom djecom, koja preživljavaju vrijeme koje ne dopušta bezbrižnost kakvu djetinjstvo treba da poznaje.

K.V.