ZORAN ILINČIĆ: Atlantida još postoji (FELJTON II )

Poglavlje I

Šta je do sada pisano o Atlantidi

„Istina se često pomračuje, ali nikada ne gasi.“

Livi

Atlantida je mitska civilizacija o kojoj je u svojim „Dijalozima“, još prije više od dvije hiljade godina, pisao Platon.

To je najstarija poznata verzija legende o Atlantidi, ali Platon nije jedini koji je govorio i pisao o njoj.

Posle Platona o Atlantidi je do sada napisano više od 30.000 knjiga, prevednih na gotovo sve književne jezike svijeta.

U tim knjigama su brojni pisci i istraživači, nadahnuti legendama o Atlantidi, pokušali da utvrde da li je ta priča tačna i gdje se fizički na Zemlji nalazio položaj tog “rajskog ostrva”.

Kao posljedica tih potraga „otkriveno“ je na stotine različitih lokacija Atlantide.

Većina tih lokacija je „određena“ na bazi sličnosti imena Atlantida i Atlanski okean, što je bezpogovorno „lociralo“ Atlantidu u područje Atlanskog okeana.

A da li je bilo baš tako?

Da li je Atlantik uvijek imao to ime i kad je i po čemu dobio sadašnje ime?

Pitanje postojanja Atlantide i istinitosti Platonovih riječi pobudilo je znatiželju i otvorilo polemiku još u antičkom svijetu.

Platonov najpoznatiji učenik Aristotel, kome je “istina bila uvijek draža od učitelja”, smatrao je da je cijela priča plod mašte jednog čoveka, njegovog učitelja Platona.

Međutim, postojala su i suprotna mišljenja.

Krantor, takođe Platonov učenik, otputovao je u Egipat da bi našao potvrdu za tvrdnje svog učitelja.

U Saisu je, navodno, vidio stubove o kojima govori Platon i na kojima je legenda o Atlantidi zapisana.

Atlantidu pominje i izvesni Marcelus, antički pisac o kome je poznato vrlo malo činjenica.

On izvještava o “nekih sedam ostrva na Atlantovom moru” od kojih je jedno bilo posvećeno Posejdonu i na kome se sačuvalo sjećanje na veliko kraljevstvo koje je vladalo nad svim ostrvima.

Još u vrijeme blisko vremenu Platona, i Rimljani su imali svoje zapise o događaju koji je bio sličan Platonovom opisu sudbine Atlantide.

Čuveni rimski mislilac Publije Ovidije Nazon, u svom djelu Metamorfoze, piše o najvećoj katastrofi ljudske rase, ali iz posebnog, rimskog ugla.

“…Zemljom je jednom zavladao tako silan porok, da je Pravda odletjela na nebo, a Kralj bogova odlučio da okonča rasu ljudi…

Jupiterov gnijev ne zadovolji se samo vodama iz svog neba; njegov brat, bog okeana Neptun, pomože dodatnim talasima.

On pozva rijeke na savjet.

Kad su se okupile u palati svog kralja, on reče: „Nije vrijeme za duge govore. Nužda je. Zapnite iz sve snage. Otvorite sva vrata, dignite sve brane i popustite uzde vodenim konjima.“

Tako Neptun zapovijedi.

Rijeke se vratiše, pustiše izvorima na volju da razuzdaju vodene tokove prema moru.

Sam Neptun zadade zemlji udarac trozupcem.

Zemlja se zatrese i, primivši udarac, iz njene utrobe pokulja obilat mlaz vode.

Rijeke rastu preko svih brana i plave ravnice. Ne samo voćnjake, vinograde, usjeve, stada, kuće i ljude, nego i svetilišta i svete posude nosi voda.

Ako je neka kuća odoljela ovoj nesreći i ostala uspravno, talasi joj prekrivaju krov i sad leži pod vodom.

Nema razlike između mora i kopna.

Sve je more, more bez obala.

Morske nimfe, Nereide, zbunjeno su pod vodom posmatrale drveće, kuće, gradove.

Voda je zbrisala gotovo sve ljude, a oni koji su joj umakli, skapali su od gladi, pošto nijesu imali hrane …

U pisanju Ovidija vrlo je interesantan razlog za nastanak uništavajućih talasa. To je udar Neptunovog Trozubca u zemlju.

Kako je Neptun bio Bog mora, sigurno da je svojim Trozubcem udario u zemlju tamo gdje je bila pokrivena morem.

Znači, Zemlja je od tri zuba pretpljela tri istovremena udara, zbog čega se zatresla i iz njene utrobe je pokuljao obilati mlaz vode.

Inače, Trozubac je oružje nalik koplju, koje na vrhu ima tri velika metalna zuba.

Poznat je iz grčke mitologije jer ga je imao bog Posejdon, odnosno bog Neptun kod starih Rimljana.

U mitologijama starih Grka i Rimljana, Trozubac je bio simbol tri najveća ostrva Atlantide.

Ta tvrdnja se poklapa sa sadašnjim stanjem u Indijskom okeanu vezano za ostrva Madagaskar, Komori i Sejšeli.

Znači, za stare Grke i Rimljane legenda o Atlantidi nije bila samo sporadična priča, već dio njihovog kulturnog nasleđa vezanog za život bogova.

Španac Francisko Lopes de Gomara, koji je prvi napisao istoriju novootkrivenih zemalja, ukazao je 1553. godine na iznenađujuću potvrdu Platonovog predviđanja u pogledu topografije zapadnog Atlantika.

On je smatrao da bi novi kontinent Amerika mogao da bude drevno ostrvo Atlantida.

Uskoro su se predhodnom shvatanju pridružili mnogi drugi mislioci toga vremena, čija su naglas iznesena razmišljanja, samo doprinela popularizaciji najveće misterije u istoriji čovječanstva.

Interesantna je teorija jezuitskog monaha Atanazijusa Kirhera, koji je

1665. godine objavio da su vrhovi planina Azorskih ostrva u stvari potonula Atlantida.

Dan – danas je misterija kako je ovaj priučeni monah uspeo da nacrta zapanjujuće dobru kartu ostrva kada mu nijesu stajali na raspolaganju moderni metodi mjerenja profila morskog dna.

Tokom poslednjih dva vijeka, Atlantida je uvek iznova “otkrivana”, po pravilu, na nekoj novoj lokaciji.

Takođe, pojavio se određeni broj knjiga, čiji su autori problemu pronalaženja Atlantide dali zanimljive doprinose.

Tu u prvom redu mislim na Donelija, Spensa, Muka, Berlica, a i neke druge autore.

Američki istoričar Ignatius Donnely je u svom djelu “Atlantida, mit o prepotopskom svijetu” iznio teoriju po kojoj su Evropa, Afrika i drevna Atlantida bili spojeni kontinenti, po kojima su slobodno mogle putovati životinjske i biljne vrste.

Vođen intuicijom, Ignatius Donnely je u svojoj knjizi objavljenoj krajem 19.vijeka, sakupio obilje pojedinosti i podataka.

Osnovne tvrdnje Donelija bi se mogle svesti na sljedeće:

1. Platonov opis Atlantide je, i pored velikog broja oprečnih mišljenja, priča bazirana na stvarnim događajima, 2. Nekad je u Atlanskom okeanu, naspram Mediteranskog mora, postojalo veliko ostrvo, u starim vremenima zvano Atlantida,

3. Atlantida je prvo područje na Zemlji gdje su ljudi izašli iz varvarskih odnosa i oformili prvo civilizovano društvo, pa su Atlantiđani prvi pronašli gvožđe i ostale napredne tehnologije toga vremena,

4. Da je na svom vrhuncu Atlantida bila toliko moćna država da se prostirala od Meksičkog zaliva, rijeka Misisipija i Amazona, zemalja oko Sredozemlja, pa sve do Kaspijskoga mora,

5. Atlantida je bila povod nastajanja svih legendi o rajskim mjestima,
6. Svi bogovi i boginje starih Grka, Feničana, Indijaca, Germana i drugih okolnih naroda su bili kraljevi i junaci sa Atlantide,

7. Da je najstarija kolonija koju su uspostavili Atlantiđani bila Egipat, i da je kompletna kultura i državno uređenje Egipta nasleđe uticaja Atlantide,

8. Da je mitologija Egipćana, Inka i Indusa, koja je bila kult Sunca, preuzeta od Atlantiđana,

9. Da je Feničanska abeceda, praosnov svih evropskih abeceda, za osnov imala abecedu Atlantide,

10.Atlantida je pradomovina arijevske i indoevropskih rasa ljudi, moguće i semitske i drugih rasa,

11.Atlantidu je uništila strahovita prirodna katastrofa, koja je potpuno uništila cijelo ostrvo i skoro sve njegove stanovnike, a samo je mali broj uspio pobjeći i tako pronio svijetom legendu o Atlantidi.

Donnely je tvrdio da tada nije bilo Golfske struje, koja danas zagrijava Zapadnu Evropu i omogućuje joj blagu klimu.

Donelijeva strpljivost, kao i ogroman rad potreban za prikupljanje činjenica koje podržavaju postojanje Atlantide, pretopljeni su u opsežno djelo, koje je i do danas ostalo nenadmašeno zbog svoje važnosti i uticaja, koji je u svom vremenu, napravilo na društvenoj sceni.

Međutim, sada smatram da bi Donelijeve zaključke vezane za lokaciju Atlantide, najbolje mogla da okarakteriše Volterova misao: „Preimućstvo Genija je da nikad ne čini male promašaje“.