Kultura
ZORAN ILINČIĆ: Atlantida još postoji (VII)
Poređenje Priča o Potopu iz Mesopotamije
sa Biblijskim pisanjem o Potopu
Kao što se može primijetiti, različite mesopotamske verzije priče o Potopu međusobno su veoma slične, pri čemu je osnovna razlika u imenu glavnog junaka i još nekoliko detalja.
Ali isto tako su prilično upadljive i sličnosti sa Biblijskim izveštajem o Potopu koji se može naći u Prvoj knjizi Mojsijevoj glave 6-8.
Sličnosti između biblijskog izveštaja i mesopotamskih mitova leže uglavnom u „zajedničkom okviru“ ili osnovnim postavkama priče: Donijeta je božanska odluka da se Potop pošalje kao kazna.
Jednom izabranom čoveku rečeno je da spase sebe, svoju porodicu i druga stvorenja tako što će sagraditi brod.
Veliki potop uništava sve ostale ljude. Brod se prizemljuje na planini. Ptice se šalju kako bi se odredilo da li je zemlja pogodna za život. Glavni junak prinosi žrtvu božanstvu. Ljudski rod je obnovljen na Zemlji.
Ove očigledne sličnosti navele su mnoge naučnike na pretpostavku da jedan izveštaj mora da je preuzet od drugog.
S obzirom da je Biblijski izveštaj noviji, većina naučnika tvrdi da je on preuzet iz mesopotamskih priča o potopu.
Međutim, to što mitovi iz Mesopotamije i Biblijski izveštaj imaju isti okvir, ne mora obavezno da znači da je jedan prosto prekopiran od drugog.
Moguće je da su to opisi dva ili više sličnih događaja, pogotovu kada se uzme u obzir predpostavljeno vrijeme kada su se desili, kao i broj dana koliko su trajale kiše.
Priče američkih Indijanaca o potopu
Osvajači Amerike, prije svih španski konkvistadori, u svojoj prevelikoj revnosti pokrštenja američkih Indijanaca, uništavali su sve njihove spise i pisane dokumente.
Uništeni su gotovo svi nenadoknadivi rukopisi Maja, koji su svjedočili o najstarijim vremenima.
Neki rukopisi su, međutim, pukom srećom sačuvani i već se u njima mogu sagledati opisi potopa izazvanog asteroidom.
Rukopis “Popol Vuh” kaže da je bog straha Hurakan preplavio Zemlju i da je u isto vrijeme na nebu zapažena velika vatra. Indijanci Aravaki, koji i danas žive na području Gvajane, takođe u svojim mitovima govore o tome kako ih je Veliki duh najpre kaznio velikim požarom sa neba, a potom neslućenom poplavom: “Pade nebo i suvo kopno potonu”.
Najinteresantniji je svakako dio iz petog poglavlja neobične knjige “Čilam Balams” koja je urađena na jeziku Maja.
“…To se dogodilo kad je Zemlja počela da se budi. Niko ne znaše šta će doći. Vatrena kiša padaše, pepeo padaše, stijene i stabla padahu na tlo, stabla i stijene čupahu se iz tla… I Velika Zmija se otrgla sa neba… I tada padahuna zemlju njena koža i komadi njenih kostiju… I strijele ognjene pogađahu siročad i starce, udovice i udovce, koji življahu, ali snage za život nemaše. I bjehu pokopani na pješčanoj morskoj obali. Tada dođoše silne vodene bujice.I sa Velikom Zmijom pade nebo dolje i suvo kopno potonu…”
Potopa je bilo
Skoro da nema neke šire lokacije na svijetu koja nema svoju legendu o nekom Potopu.
Da li su sve one posledica istog događaja ili ne, teško je dati egzaktan odgovor. Ali ipak je moguće izvesti vrlo vjerovatan zaključak: Potopa je bilo.
Ja sam sklon da mislim da je u ljudskoj istoriji bilo više Potopa sa različitim intezitetom i na različitim lokacijama.
Vidi se da su opisi posledica svih Potopa vrlo slični Platonovom opisu katastrofe i razaranja koju je doživjela Atlantida.
Poglavlje IV
Atlantida u Dijalozima
Timaj i Kritija
„ More stenje pod silom nebeskom.“
- P. Njegoš
Jedini poznati pisani ozbiljan izvor informacija o Atlantidi, ostavio nam je grčki filozof Platon u svojim Dijalozima „Timaj“ i „Kritija“, što je i osnov svih priča o Atlantidi.
Oba spisa obrađuju i druga pitanja, ali ovdje će biti navedeni samo oni djelovi koji se tiču Atlantide.
Platonovi Dijalozi, u kojima slavni filozof govori o “rajskom ostrvu”, nastali su pred sam kraj njegovog života, negde oko 348. godine prije naše ere.
Pretpostavlja se, međutim, da kazivanje koje je Platon samo zabilježio, potiče od mudrog vladaoca Solona, koji je prilikom boravka u Egiptu, priču čuo od jednog sveštenika.
U „Timaju“ imamo opisan razgovor četiri atinska mudraca, Sokrata, Kritije, Timaja i Hermokrata.
Na tom uvodnom razgovoru pričalo se staro predanje o poduhvatu koji bi se sa punim pravom mogao smatrati najvećim i najznamenitijim od svih djela koje je izvršio grad Atina, ali se predanje o njemu nije održalo usled vremena i propasti onih koji su ga izvršili.
Tu se priča nastavlja o tome šta je filozof Solon čuo, kako, gdje i od kojih ljudi, a zatim to pričao kao istinu.
I tako Kritija počinje da pripovijeda:
„ U Egiptu, u delti u koju se pri kraju račva tok Nila, postoji pokrajina koja se zove Saiska (*1).
Najveći grad u njoj je Sais, a njegov kralj je bio Amasis; stanovnici toga grada svojim osnivačem smatraju boginju čije je egipatsko ime Neith, a grčko, kako sami kažu, Atina; Veoma vole Atinjane i govore da su im oni na neki način srodnici.“
Solon je dalje pričao o tome, da je stigavši tamo, bio primljen sa velikim počastima.
Kada je tokom svog boravka tamo o starim vremenima pitao sveštenike koji su o tome znali najviše, otkrio je da o starim vremenima ne zna tako reći ništa, ni on, niti bilo koji Helen.
U želji da egipatske sveštenike navede na priču, počeo je govoriti o najstarijim događajima iz istorije ovog grada: o Foroneju zvanom prvi čovjek, o Niobi, o tome kako su Deukalion i Pira preživjeli potop; izvodio je rodoslovlja njihovih potomaka i prizivao u pamćenje vijek trajanja ovih događaja, pokušavajući da odredi njihove datume.
„ E Solone, Solone, reče mu tada jedan vrlo star sveštenik, vi ste Heleni uvijek djeca, nema starog Helena“.
A Solon, čuvši to, upita: „Kako to misliš“?
„Mladi ste vi, odgovori sveštenik, mlade su Vam duše; jer u njima ne nosite nijedno staro vjerovanje, stvoreno na osnovu starih predanja, niti kakvo znanje vremenom osijeđelo. A evo šta je razlog tome: mnogobrojnasu uništavanja stizala ljudski rod na najrazličitije načine i još će sustizati; vatrom i vodom ona najveća, a ona manja na bezbroj drugih načina (*2).
I kod Vas se, naime, priča kako je jednom Featon, Helijev sin, upregnuvši očeva kola, bez dovoljno snage da ih provede očevom stazom, spalio sve na Zemlji, a sam poginuo pogođen munjom; to se kod Vas propovijeda kao mit, a istinito je ovo: nebeskim tijelima, koja se kreću oko Zemlje, svojstveno je skretanje sa utvrđene putanje, što na Zemlji izaziva mnoge požare ili pustošenja u velikim vremenskim razmacima (*3).
Tada su oni koji žive na planinama, na izdignutim mjestima i u suvim predjelima, više izloženi stradanju od onih koji žive pored mora i rijeka. Nil, koji nam je spasilac i u drugim prilikama, spašava nas svojim izlivanjem i odove nedaće.
Međutim, kada bogovi poplave zemlju vodama želeći da je očiste, spasavaju se oni koji žive na planinama, pastiri i govedari, a stanovnike gradova u Vašim krajevima rijeke odvlače u more; u ovoj pak zemlji, niti tada niti bilo kada,vode na polja ne pritiču sa visina, već naprotiv, sve izviru i nadolaze odozdo.
Otuda je, kažu, i iz tog razloga, najstarije upravo ono što je ovdje sačuvano (*4).
A istina je, da ljudski rod boravi, u manjem ili većem broju, na svim onim mjestima gdje zima nije prejaka i žega ne odbija.
Sve ono, pak, o čemu imamo vijesti da se bilo ovdje, bilo kod Vas, bilo na nekom drugom mjestu desilo, a što je lijepo ili veliko ili se po nečem drugom ističe, sve je zapisano ovdje, u hramovima, i sačuvano od najstarijih vremena (*5).
A na Vas i na druge narode, svaki put kada bi se prilike sredile u pogledu pisma i svega drugog što je za život u gradovima neophodno, opet bi se posle uobičajenog broja godina, kao nekakva bolest, obrušio nebeski talas, ostavivši među Vama samo nepismene i neobrazovane.
Tako, na neki način, iznova ostajete mladi jer ne znate ništa od onoga što se, bilo ovdje, bilo kod Vas, dešavalo u stara vremena.
Ona rodoslovlja koja si maločas naveo, Solone, i ono što si ispričao o događajima kod Vas, malo se razlikuje od priča za djecu.
Vi se, prije svega, sjećate samo jednog potopa na Zemlji, iako ih je ranije bilo mnogo (*6).
Osim toga, ne znate da se u Vašoj zemlji rodio najljepši i najbolji rod među ljudima, od koga potičeš i ti i cio Vaš sadašnji grad, jer se nešto malo sjemena zadržalo.
Ali Vi to ne znate zbog toga što su oni preživjeli tokom mnogih generacija, umirali nijemo, bez zapisa.
Bio je jednom, Solone, prije onog uništenja potopom, od svih najvećeg, grad koji sada drže Atinjani, najbolji u ratu i u svakom pogledu, a naročito se odlikovao dobrim zakonima. Priča se da su tu ostvareni najdivniji podvizi idržavna uređenja najbolja od svih za koje smo pod ovim nebom čuli.“
Čuvši to, Solon reče da je veoma zadivljen, i sav obuzet radoznalošću, zamoli sveštenike da mu tačno i po redu izlože sve što znaju o tim gradovima od davnina.
A sveštenik mu tada reče: „Ispričaću ti to bez ikakve zavisti, Solone, i zbog tebe, i zbog Vašeg grada, a najviše iz poštovanja prema boginji koja je i Vaš i ovaj naš grad uzela pod svoju zaštitu, odgajila ih i vaspitala; najprije Vaš, uzevši sjeme od Geje i Hefesta, a zatim, hiljadu godina kasnije i naš.
A od vremena ustanovljavanja našeg grada proteklo je, prema svetim zapisima, osam hiljada godina (*7).
Opisaću ti ukratko zakone građana koji su živjeli prije devet hiljada godina (*8), a od djela koja su izvršili – ono najljepše; a drugi put, kad bude prilika, sve ćemo po redu i brižljivije proučiti i na samim zapisima.“
I sveštenik priča dalje…
„Mnoga velika djela vašeg grada, ovdje zapisana, postala su predmet divljenja, a od svih se jedno ističe veličinom i vrlinom. Zapisi govore o tome kako je Vaš grad jednom zaustavio silu koja je u obijesnom jurišu navalila na cijelu Evropu i Aziju zajedno, krenuvši spolja sa Atlantovog mora. To je more u ono vrijeme bilo plovno (*9).
Ispred moreuza koji Vi sada nazivate Herkulovim stubovima, nalazilo se ostrvo veće od Libije i Azije zajedno, sa njega su oni koji su tada putovali mogli da pređu na ostala ostrva, a sa njih na cio kontinent sa suprotne strane
koji je okruživao ovo pravo more.
Jer more koje se nalazi sa ove strane moreuza o kome je riječ, izgleda da je zaliv sa veoma tijesnim ulazom, dok je pravo more ono s druge strane, pa bi se zemlja koja ga okružuje mogla zaista nazvati kontinentom (*10).
Na tom ostrvu po imenu Atlantida, bilo je osnovano veliko i divno kraljevstvo, koje je vladalo cijelim ostrvom, mnogim drugim ostrvima i dijelom kontinenta (*11). Osim toga, od zemalja sa ove strane moreuza, držalo je Libiju i sve zemlje do Egipta, a Evropu sve do Tirenije.
Ova je sila, ujedinivši sve svoje snage, pokušala da u jednom naletu porobi sva mesta i kod nas i kod Vas i uopšte sve što se nalazi sa ove strane moreuza.
Tada su se, Solone, cijelom ljudskom rodu snaga i vrlina vašeg grada ukazale u punom sjaju. Nadmašivši sve hrabrošću i ratnom vještinom, kao predvodnik Helena i ostavši sam, jer su se svi drugi gradovi pritjerani nevoljom povukli, dospio je Vaš grad u krajnju opasnost, ali je, slomivši nalet neprijatelja, podigao svoj pobjednički znak i tako spriječio da budu porobljeni i oni koji do tada nijesu pali u ropstvo, a oslobodio sve ostale koji živimo s ovestrane Herkulove biljege (*12).
Kasnije, usled strahovitih zemljotresa i potopa, u toku jednog dana i noći, utonu u zemlju sva vaša bojna sila, a tako i ostrvo Atlantida nestade u moru na sličan način (*13).
Stoga je more tamo besputno i neispitano jer neprohodan mulj sprečava ovdašnje moreplovce da isplove u more s one strane, te dalje ne idu (*14).“
Čuo si, dakle, Sokrate, prepričano u glavnim crtama, ono što mi je pričao stari Kritija prema predanju koje je čuo od Solona.
Pripovedanje o tom ratu treba sada završiti.
A u nastavku, duga glavna besjeda je tada tekla otprilike ovako:
U samom početku glavne besjede, trebalo je ukratko razjasniti odakle varvarima helenska imena.
Slušaćete ih često i da to ne bi kod vas izazvalo čuđenje, saznaćete njen uzrok. Kada je Solon naumio da za svoju poemu upotrebi priču sveštenika, ispitivao je značenje imena.
Tom prilikom Solon otkrije, da su prvi Egipćani, koji su ta imena zapisivali, njih preveli na sopstveni jezik.
Razmatrajući ponovo smisao svakog imena i sam Solon ga je zapisivao prevodeći ga na naš helenski jezik.
I baš taj spis nalazio se kod mog djede i još je kod mene, a kao dečak sam ga pomno izučio. Prema tome, nećete se naći u čudu kada čujete da su imena Atlantiđana istovjetna sa našim, jer uzrok te pojave sada znate.
Nekada su bogovi, među sobom podelili po oblastima cijelu zemlju, i podijelili su je bez svađe.
Ne bi bilo opravdano pretpostaviti da bogovi ne poznaju ono što dolikuje svakom od njih i da bi, znajući da to više pristoji drugima, pokušavali da svađom sami sebi pribave posjed.
Dakle, na osnovu pravedne raspodjele dobili su ono što im je odgovaralo i naselili zemlje. Poslije naseljavanja njegovali su nas kao svoja blaga i štićenike onako, kako to čine pastiri sa svojim stadima.
Prilikom podjele, bogovi među sobom razdijeliše cijelu zemlju, ovdje na veće ondje na manje djelove, podigoše sebi hramove i ustanoviše žrtvene obrede.
Ostrvo Atlantidu dobije tada Posejdon i nastani ga svojim potomcima, koje mu smrtna žena rodi u jednom kraju ostrva.
Taj kraj je izgledao ovako: od mora prema sredini cijelog ostrva pružala se ravnica. Prema predanju, ona je posebnom ljepotom i izuzetnom plodnošću nadmašivala sve ravnice.
Pokraj nje, a opet po sredini ostrva, uzdizao se oniži brijeg na udaljenosti od pedeset stadija. Na bijregu je, sa svojom ženom Leukipom, živio Eunor, jedan od tamošnjih ljudi, koji su isprva postali iz zemlje.Kćer Klejta beše jedino Eunorovo i Leukipino dijete. Kada im ona stasa za udaju, oboje umru.
Posejdon opijen Klejtom, sjedini se s njom i brežuljak na kome je ona živjela opkoli i dobro utvrdi. Postavio je naime, naizmenično jedne oko drugih manje i veće pojaseve od zemlje i vode, i to dva od zemlje i triispunjena morskom vodom (*15).
Rastojanje među pojasevima bilo je svuda jednako, kao da je šestarom mjerio iz sredine ostrva. Zahvaljujući ovakvom utvrđenju, ostrvo je bilo nedostupno ljudima, pošto u to vreme nije bilo ni brodova ni plovidbe.
Sam Posejdon, kao bog, sa lakoćom uredi središnje ostrvo: iz izvora šiknuše na površinu zemlje dva mlaza, jedan sa toplom, drugi sa hladnom vodom, a iz nedara zemlje proizvede on raznovrsnu i obilnu hranu.
Izrodi i odgaji pet pari muških blizanaca.
Kad podijeli cijelo ostrvo Atlantidu na deset djelova, dade prvorođenom, od najstarijih blizanaca majčino obitavalište i zemlju oko njega, jer je ona bila najveća i najplodnija.
Po očevoj volji najstariji sin je kao kralj vladao nad ostalom braćom, a i ovi su bili kraljevi i svaki od njih imao je prostranu teritoriju i vlast nad mnoštvom ljudi.
Svim svojim sinovima Posejdon nađene imena: najstarijem sinu i kralju Atlant, a po njemu, zato što je bio prvi kralj, dobiše ime i cijelo ostrvo i more zvano Atlantsko (*16).
Ime Atlantovog brata blizanca glasilo je na grčkom jeziku Eumelos, a na domaćem Gadejros. Eumelos je vladao spoljnim dijelom ostrva, koji je ležao prema Heraklovim stubovima, u pravcu Gadejrijske zemlje, kako se još idanas u onom kraju naziva jedna oblast.
Možda je Gadejrijska zemlja dobila ime istovremeno kad i Gadejros.
Amferej i Euajmon bjehu imena drugog para blizanaca. Stariji sin, u trećem, zvao se Mensej, a mlađi Autohtonije.Elasip bješe ime starijeg, a Mestor ime mlađeg u četvrom paru. Stariji u petom paru dobi ime Azaes, a mlađi Dijaprep.
Svi ovi Posejdonovi sinovi i njihovi potomci vladali su u toku mnogo generacija, ne samo kao gospodari mnogih ostrva u okeanu, već su, kao što je to ranije rečeno, proširili svoju vlast na oblasti s ove strane Heraklovih
stubova, sve do Egipta i Tirenije.
Od Atlanta je poteklo zaista mnogobrojno i uz to veoma poštovano potomstvo. Pošto je kralj, najstariji potomak, uvijek predavao kraljevstvo opet najstarijem, ono se očuvalo u toku mnogih generacija. Uz to su Atlantovipotomci stekli toliku silu bogatstva, kakva u prošlosti nije stečena u mnogim kraljevstvima, niti će se u budućnosti ikada lako steći, te su i grad i ostalu zemlju snadbdjeli svom potrebnom opremom.
Kao gospodarima dopremano im je mnogo toga iz pokorenih oblasti, ali je samo ostrvo najvećim dijelom pružalo sve ono što im je bilo potrebno za život. Najprije sve što se dobije iz njedara zemlje: čvrste i topljive rude i jednuvrstu rude zvanu oreihalk. Danas znamo samo njegovo ime, a onda je oreihalk značio mnogo više od imena. Vadili su ga na mnogim mjestima ostrva i, osim zlata, tadašnji ljudi su ga mnogo cijenili. Ostrvo je u izobilju rađalo sve ono što šuma pruža tesarima za rad.
Bilo je na njemu dovoljno hrane i za pitome i za divlje životinje.
Najzastupljeniji na Atlantidi bili su slonovi (*17).
Hranila je ona i ovu, po prirodi najveću i najproždrljiviju životinju, ali i sve ostale: močvarske, jezerske, rječne, kao i sve one što žive po brdima i dolinama.
Osim toga, ostrvo je proizvodilo i odgajalo mirise, koje još i sada zemlja negdje rađa: u korijenju, travi, stablima, sokovima što struje u cveću ili plodovima.
Darivala je, zatim, i pitome plodove: suve i drvenaste. Od suvih, one koje nam služe kao osnovna hrana, a zatim i one koje koristimo kao prijatan dodatak, a čije sve vrste nazivamo jednim imenom mahunasto povrće.
Od drvenastih plodova, što daju i hranu i piće i ulje, zemlja je rađala i onolako kvarljivo koje nam pruža zadovoljstvo i doprinosi boljem raspoloženju, a zatim i onom koje, posle večere iznosimo kao prijatan desert i sredstvo za ublažavanja muka zasićenog stomaka.
Sve ove lijepe i čudesne plodove darivalo je tada u neograničenim količinama, ovo sveto ostrvo koje je ležalo pod suncem (*18).
Primajući sve to od zemlje, oni su podizali sebi hramove, kraljevske palate, luke, brodogradilišta i izgrađivali sve ostale krajeve.
Uređivanje se odvijalo ovim redom.
Najprije premostiše vedene pojaseve, koji su opkoljavali drevni matični grad, i tako probiše sebi put iz dvora prema spoljnjem dijelu ostrva. A dvor sagradiše sebi odmah na početku, pored stana boga i predaka.
Primajući ga od prethodnika, svaki kralj je ukrašavao već ukrašeno, i nadmašivao prethodnika koliko je to moguće, sve dok veličanstvenošću i lepotom svojih tvorevina ne dovedoše dvor do savršenstva koje je zaustavljalo dah.
Između mora i poslednjeg vodenog pojasa prokopaše kanal širok tri pletra, dubok sto stopa i dugačak pedeset stadija. Ušće kanala bilo je toliko da su kroz njega ulazili najveći brodovi. Na taj način omogućena je plovidba u unutrašnjost ostrva kao u neku luku.
I kopnene pojaseve, što razdvajaju vodene, prokopaše u pravcu mostova. Širina prokopa je dozvoljavala da se jednim trijerom prelazi iz jednog u drugi vodeni pojas.
Prokope odozgo pokriše, tako da se ispod njih plovilo zahvaljujući visoko nad morem uzdignutim oblama kopnenih pojaseva.
Najveći pojas, ispunjen morskom vodom, bio je širok tri stadija, a istu širinu je imao kopneni pojas koji je za njim dolazio.
Sledeća dva, vodeni i kopneni, bili su široki po dva stadija, a vodeni pojas oko središnjeg ostrva jedan stadij.
Ostrvo na kojem se nalazio dvor, imalo je u prečniku pet stadija. Kružnim zidom ogradili su i to ostrvo i pojaseve, a zid su podigli i sa obje strane mosta širokog jedan pletar.
Na mostovima smještenim preko morskog prelaza, podigoše kule i kapije na sve strane. Kamen dijelom bijeli, dijelom crni, dijelom crveni, kopali su ispod obale središnjeg ostrva i ispod spoljne i unutrašnje obale kopnenih pojaseva (*19).
Iskopavanjem su istovremeno izgradili dvostruka pristaništa, unutra izdubljena i obložena istim kamenom.
A zgrade su bile različite. Neke jednobojne, neke opet šarene, jer su ih gradili od raznobojnog kamenja; šarali su ih ne samo radi zabave već da bi im time dali prirodni čar (*20). Tako su i cio kružni zid, podignut oko poslednjeg spoljnog vodenog pojasa, obložili bronzom, a činilo se kao da su koristili boju.
Unutrašnji zid su pokrili olovom, a zid oko samog Akropolja oreihalkom vatrenog sjaja.
Kraljev grad unutar Akropolja bio je ovako uređen. Tamo u sredini nalazilo se nepristupačno svetilište Posejdona i Klejte, okruženo zlatnim zidom. U njemu nekada bješe začeto i rođeno deset carevića. Upravo su ovdje, svake godine, iz svih deset oblasti unosili godišnju ljetinu kao žrtveni dar svakom od njih.
A hram samog Posejdona bio je dugačak jedan stadij i širok tri pletra. Njegova visina delovala je skladno, a u izgledu je imao nešto varvarsko. Cio hram, izuzev akroterija, prekrili su sa spoljne strane srebrom, a akroterije zlatom.
Što se tiče njegove unutrašnjosti, cijela tavanica napravljena je od slonove kosti, išarana je zlatom, srebrom i oreihalkom; sve ostalo: zidovi, stubovi, pod, pokriveni su oreihalkom.
U hramu su se nalazile zlatne statue: statua boga, tako velika da on dodiruje glavom tavanicu, a stoji na kolima kao kočijaš šestorice krilatih konja; oko njega sto Nereida na delfinima, ondašnji ljudi verovali su da ih je toliko, a bilesu tu i mnoge druge statue, zavjetni darovi pojedinaca.
Napolju, oko hrama, stajali su zlatni kipovi svih deset kraljeva i kraljica. Bili su tu i mnogi drugi veličanstveni zavjetni darovi kraljeva i pojedinaca, kako iz samog grada, tako i iz onih spoljnih oblasti kojima su vladali.
Veličinom i načinom izrade žrtvenik je odgovarao ovoj raskoši, a i dvor je, takođe bio u skladu sa veličinom gospodstva i dekoracijom oko svetilišta.
Kada je riječ o ona dva izvora sa neiscrpnim obiljem tople i hladne vode, koja je i ukusom i odličnim delovanjem bila čudesno pogodna za upotrebu, koristili su ih tako da su oko izvora podigli zgrade i plantaže voća kojem je pogodovalo navodnjavanje, zatim bazene dijelom otkrivene, a dijelom pokrivene, za kupanje u toploj vodi.
Bazeni su bili odvojeni, jedni za kraljeve, drugi za podanike, treći za žene, i posebni za konje i tegleću marvu; svaki bazen bio je opremljen odgovarajućom dekoracijom.
Isteklu vodu sprovodili su dijelom u Posejdonov gaj, gde je zahvaljujući plodnoj zemlji (*21), raslo svakojako drveće božanske visine i ljepote, dijelom, opet kroz kanale na mostovima u spoljne pojaseve.
Tu su izgradili bezbroj svetilišta mnogih bogova, mnogo vrtova i vježbališta za ljude i konje, izdvojene na oba kružna ostrva. Osim toga, u sredini najvećeg ostrva nalazio se poseban hipodrom širine jednog stadija, koji je svojom dužinom dozvoljavao trku konja u cijelom krugu.
Oko hipodroma, s jedne i druge strane, nalazile su se kuće većine pripadnika kraljevske garde; pouzdanijima je dodeljena straža na manjem ostrvu, bližem tvrđavi, a najpoverljiviji među gardistima imali su stanove unutar akropolja, u neposrednoj blizini dvorca.
Brodogradilišta, puna trijera, snabdeli su svom opremom potrebnom za naoružavanje ovih brodova.
A evo kako je bila uređena okolina kraljevskog obitavališta. Kada se pređu tri spoljne luke nailazilo bi se na kružni zid. On je polazio od mora, išao oko najvećeg spoljnog pojasa i luke, na podjednakoj udaljenosti od pedeset stadija, i završavao se tamo gde se kanal ulivao u more.
Cio zid bio je okružen gusto zbijenim kućama, a kanal i najveća luka kipteli su od brodova i trgovaca prispelih sa svih strana.
Danju i noću dizala se cika, buka i svakojaka larma uzavrele mase. O gradu i okolini drevnog obitavališta ispričao sam sada gotovo onako kako je to nekada bilo rečeno. Moram sada, pokušati da opišem, po sećanju, prirodna svojstva i način uređenja preostale zemlje.
Rečeno je, najpre, da je cijela oblast bila veoma uzdignuta i strma prema moru, a oko grada opet sasvim ravna. Ona ravnica oko ovog grada i sama okružena planinama, koje su se spuštale sve do mora, bila je glatka, simetrična površina, u cjelini duguljastog oblika, dužine 3000 stadija, širine od mora prema unutrašnjosti 2000 stadija (*22).
Ova oblast je u odnosu na cijelo ostrvo bila okrenuta ka jugu i zaštićena od vjetrova sa sjeverne strane.
Prema hvali ondašnjih ljudi, planine oko nje nadmašile su mnoštvom, veličinom i ljepotom sve današnje, a na njima je bilo mnogo gusto naseljenih mjesta, zatim rijeka, jezera i livada, čija je hrana bila dovoljna svim vrstama pitomih i divljih životinja (*23); a raznovrsna šuma pružala je, svojim obiljem i vrstama drveća, neiscrpne sirovine svim zanatima u cjelini i svakom pojedinačno.
Ovakva su, dakle, bila prirodna svojstva ravnice, a u toku dugog vremenskog perioda uredili su je mnogi kraljevi na ovaj način: imala je ona većma oblik pravilnog, duguljastog četvorougaonika, a neravnine su poravnjali iskopavanjem kanala oko nje; što se tiče dubine, širine i dužine kanala, premda su nevjerovatne vijesti o postojanju i takvog djela ljudskih ruku među ostalim djelima, ipak moram ispričati ono što sam saznao.
Iskopan oko cijele ravnice u dužini od 10 000 stadija, kanal je imao svuda širinu jedan stadij i dubinu jedan pletar. Prihvatajući vodu koja se slivala sa planina, on je sprovodio oko ravnice i pristižući sa obe strane u grad, tu je puštao da se izlije u more.
Iz gornjeg dijela kanala prosječeni su kroz ravnicu, na međusobnom rastojanju oko 100 stadija, pravolinijski kanali oko 100 stopa, koji su se ponovo ulivali u kanal na strani okrenutoj prema moru.
Tuda su s planina dopremali drva u grad i dovozili sebi čamcima ostalu ljetinu, pošto su prokopali poprečne plovne kanale između pravolinijskih i prema gradu.
Ljetine su ubirali sa zemlje dva puta godišnje, budući da su zimi koristili padavine koje im je Zevs darovao, a ljeti kanalima sprovodili izvorsku vodu (*24).
Kako je u ravnici bila organizovana vojska od ljudi sposobnih za rat?
Prema odredbama svaki od postojećih 60 000 klerova, površina jednog iznosila je 10 stadija kvadratnih, davao je jednog zapovednika. Priča se da je na planinama i u ostaloj zemlji živela nepregledna ljudska masa, koju su zapovednici, prema oblastima i naseobinama, podijelili među tim klerovima.
Shodno postojećoj naredbi, zapovijednik je davao za rat: za 10 000 bojnih kola šesti deo jednih bojnih kola, zatim dva konja i dva jahača, dvokolicu bez sjedišta, borca na kolima naoružanog malim štitom, vojnika na kolima kao kočijaša za oba konja, dva hoplita, dva strelca, dva praćkaša, tri lako naoružana pješaka, tri bacača kamenja, tri bacača koplja i najzad četiri mornara za opremanje 1200 brodova.
Eto tako su rasporedili vojno opremanje kraljevskog grada.
Ostalih deset oblasti imali su posebno uređenje, ali bi trebalo mnogo vremena da se o tome pripoveda.
Što se tiče ovlašćenja i počasti, one su bile ovako od početka određene. Svaki od desetorice vladara upravljao je iz svog grada stanovništvom i većinom zakona u svojoj oblasti, kažnjavajući i ubijajući koga god je želio.
Vladari su opet, bili međusobno povezani, zajedničkom vlašću, regulisanoj prema Posejdonovim zapovijestima.
Te zapovijesti on im dade kao zakon i natpis, koje su prvi vladari urezali u stelu od oreihalka, smještenu u središnjem dijelu ostrva, tamo u Posejdonovom svetilištu.
Tu su se kraljevi okupljali svake pete, drugi put svake šeste godine, pošto su istu važnost pridavali parnom i neparnom broju. Na okupu su se savjetovali o zajedničkim poslovima, ispitivali da li je neko učinio kakav prekršaj i sudili.
Kad god su htjeli da sude najprije su davali jedni drugima ovakav zavjet: Kada kraljevi ostanu sami u Posejdonovom svetilištu, u kome su šetali bikovi, zamole boga da uhvate njemu omiljenu životinju, a zatim love bez oružja užadima i toljagama.
Uhvaćenog bika su potom privodili steli i klali ga na njenom vrhu, iznad natpisa. Osim zakona, na steli se nalazi zakletva sa strašnim kletvama za neposlušne. Kada su prema svojim zakonima obavili žrtvovanje, palili bi sve udove bika, napunili krater i za svakog kralja ubacivali jednu grudvu krvi, a ostalo su izlivali u vatru očistivši stelu.
Posle toga, zahvaljujući zlatnim fijalama iz kratera, u vatru su sipali i zaklinjali se: da će suditi prema zakonima na steli i kažnjavati ako je neko učinio kakav prekršaj, da ubuduće svesno neće prekršiti nijednu zapisanu zapovest, da će vladati samo po očevim zakonima i pokoravati se vladaru koji zapoveda prema ovim zakonima.
Kad svako od njih položi zakletvu u svoje ime i u ime svog potomstva, ispije i prinese fijalu kao dar u božiji hram, a zatim večera i pobrine se za njegu tijela.
Čim bi se spuštila tama i utihnula žrtvena vatra, svi oni, obučeni u veoma lijepu tamnoplavu odjeću, posijedaju na zemlju pokraj užarenog praha zakletne žrtve.
Noću pošto pogase svu vatru oko hrama, branili su se i sudili, ako bi neko od njih optužio koga za neki prekršaj.
Nakon završetka suđenja, čim bi se razdanilo, presudu su zapisivali na zlatnoj zavjetnoj ploči i kao spomen prinosili su je na dar zajedno sa odjećom.
Bilo je i mnogih drugih, posebnih zakona o pravima svakog vladara, a najvažniji su: da nikada ne podižu oružje jedni protiv drugih, vać da svi pomognu ako, možda, u nekom gradu neko pokuša da uništi njihov kraljevski rod, uopšte, da se kao preci zajedno savjetuju o ratnim odlukama i ostalim poslovima, da vrhovnu vlast predaju Atlantovom rodu, da kralj ne odlučuje o smrti nijednog srodnika, ako to ne bi bilo mišljenje bar šestorice kraljeva.
Dakle tu ogromnu i moćnu vojsku, koja je postojala u onim oblastima, sakupi Zevs i povede protiv ovih krajeva. Razlog je, prema predanju, bio ovakav. U toku mnogih pokolenja, sve dok je u njima imala prevagu božanska priroda, pokoravali su se zakonima i bili su dobrodušno naklonjeni srodnom božanskom principu, imali suispravne i u svakom pogledu uzvišene namjere; u međusobnim odnosima i u svim iznenadnim nesrećama ponašali su se strpljivo i razumno, pošto su jedino vrlinu cijenili, nijesu pridavali veliki značaj bogatstvu oko sebe, i bez naprezanja su podnosili toliko breme zlata i ostalog blaga.
Uz sve to, nijesu se naslađivali raspusnim životom, a ubijali su one među sobom koji su zbog bogatstva postali slabići. Kao trezveni ljudi, oštroumno su opažali da se sva spoljašnja dobra uvećavaju zajedničkom ljubavlju i marljivošću, a da stremljenje tim dobrima i njihovo uvažavanje uništava dobra, a sa dobrima i njih same.
Zahvaljujući takvom razmišljanju i sačuvanoj božanskoj prirodi, njihova moć postala je ogromna, o kojoj sam ranije besjedio.
Kada je božanski udio izgubio snagu, zbog čestog miješanja sa moćnim ljudskim dijelom, pobijedila je i ljudska ćud i već tada nijesu bili kadri da podnose postojeće okolnosti, te su se ponašali nedolično.
Kada su uništili najuzvišenije među najvrednijim osobinama, mudracu su izgledali sramotno, a ljudi nesposobni da shvate šta je to istinski srećan život, smatrali su ih tada osobito lijepim i blaženim, iako su bili prepuni nečasnepohlepe i snage.
Ali Zevs, bog nad bogovima, koji upravlja u saglasnostima sa zakonima, shvatio je, budući da je sposoban da opazi takve promjene, da je valjan narod zapao u jadno stanje, te je odlučio da kaznom opameti Atlantiđane i učini ih što umjerenijim (*25).
Ovdje se završava Platonovo pisanje vezano za Mit o Atlantidi.
Iako je i dalje predmet rasprava, ja mislim da je Platonov tekst kompletan i da je priča završena.
-
Komentar23 hours ago
MOĆ LAŽI JE ZARAZNA I RAZORNA: Paf paf budžet, za paf paf ekonomiju
-
Politika4 days ago
DON’T CRY BABY Kolaps već prežaljene vlasti
-
Komentar4 days ago
TRAMPOVA POLITIKA I ŽENE: Da li ograničavanje osnovnih ženskih prava može postati globalni trend
-
Politika2 days ago
Spavaš li mirno Ron Džeremi?
-
Svetosavska sekta2 days ago
MEGAEKSKLUZIVNO Rajo i Joanikije nemaju muda da sprovedu Amfilohijev model na Lovćenu!