ISKUSTVO SAMOHRANOG RODITELJA U PANDEMIJI: Nijedna muka ne traje dovijeka… I ovo će proći

Pravo na plaćeno odsustvo, radi čuvanja djece mlađe od 11 godina u slučaju prekida rada vaspitno – obrazovnih ustanova, bila je jedina mjera koja se odnosila na pomoć svim roditeljima u doba pandemije. Kako su se snašle majke koje imaju malo stariju djecu, a pritom su samohrane, za portal Luča, govorila je novinarka i umjetnica Marija Drašković.

Zvuči kao idealan scenario, ali da li je mač sa dvije oštrice raditi od kuće kao samohrani roditelj i istovremeno pohađati online nastavu sa djecom?

Rad od kuće za mnoge ljude polako postaje normalna stvar. Što se mene tiče, od kuće radim već sedam godina, tako da se sa pojavom koronavirusa u mom slučaju nije mnogo toga promijenilo. Međutim, mnogi koji su tek doveli svoja radna mjesta u svoje kuhinje i sobe, teže se snalaze, a ionako nejasne granice između kuće i radnog života, dodatno su isparile. Ono što je za mene u ovom momentu najveći izazov je kako naš životni prostor organizovati da bude kancelarija i škola i da svi mogu uspješno završavati svoje obaveze. Često se desi da djeca imaju časove u istom terminu, da sam ja na poslu i svako želi svoj mir. Mnogo je izazova za svakog, posebno za samohrane roditelje koji rade od kuće. Fleksibilnost i organizacija su ključ uspjeha.

Šta kaže Zakon po tom pitanju?

Koliko sam upoznata sa Zakonom, kod nas se jednom od roditelja/staratelja/hranitelja/usvojitelja ili samohranom roditelju djeteta koje nije starije od 11 godina života i djeteta sa posebnim obrazovnim potrebama i/ili smetnjama u razvoju, obezbjeđuje pravo na plaćeno odsustvo sa rada. Ne pripadam nijednoj navedenoj grupi, moja djeca imaju 17. i 12. godina, svjesni su, razumni, odgovorni, tako da zajedno i složno uspijevamo da savladamo sve izazove koje nam je nametnula epidemija. Ipak, bez pomoći drugih članova porodice, ljudi koji imaju manju djecu teško mogu da funkcionišu, obavljaju svoje obaveze. Moja majka je moj – naš heroj i ona je ta koja nas uvijek i u svim situacijama pridržava, pa tako i u ovoj. Ona nosi ogroman teret. Neko treba povesti dijete kod ljekara, treba ih ispratiti u svim aktivnostima, tako da je ona stub naše male grupe.

Vaša iskustva kada je u pitanju rad od kuće, organizacija vremena, ne/toleracija poslodavca i privatnost – u svemu.

Mnogo je prednosti rada od kuće, od manjka izgubljenog vremena u transportu do i sa posla, uštede troškova tog transporta. Ali postoji i druga strana medalje. Za većinu, dom je mjesto za opuštanje od radnog dana. Kada vam dom postane kancelarija, morate da pronađete načine kako da produktivno vrijeme uskladite sa slobodnim vremenom. Nemam problem sa poslom od kuće i količinom rada, jedino što je drugačije jeste što su djeca tu tokom cijelog dana, pa nekada dođe do nerazumijevanja. Za pisanje je potrebna koncentracija, a njima je potrebna muzika pojačana na maksimum, smijeh i šala, što je razumljivo  opravdano. I odlično je što se negdje neko još uvijek smije u ovom “novom normalnom” vremenu, gdje ništa nije normalno.

Imate li vremena da brinete o sebi i sopstvenim potrebama u vrijeme pandemije? Smatrate li da je psihološka pomoć značajna u procesima i vremenima koja su nas snašla?

Sve je stvar dobre organizacije. Kada znate kakve obaveze sjutra imate, do koliko ste na poslu, kada djeca imaju online nastavu, vi ćete napraviti plan i strategiju, tako da nema problema. Svaki roditelj i u ovim okolnostima, mora imati vremena za sebe. Ja se vodim rečenicom “Ugodi sebi”. Da bih bila dobra majka svojoj djeci, da bih bila dobar kolega/radnik, prije svega moram biti dobra sebi, naći vremena za odmor. Svi imamo različite načine opuštanja, neko spava, neko šeta, neko gleda filmove, taj dio uopšte nije važan, važno je da čovjek izdvoji pola sata za sebe, kako bi se opustio, iskočio iz mašinerije zvane Život i dao sebi za pravo da to pola sata provede kako želi. Ako čovjek osjeti tjeskobu, ako je konstantno uznemiren i smatra da mu treba psihološka pomoć, treba odmah da je potraži. Psihološka pomoć i podrška su važne. Nekada je u Crnoj Gori bilo sramota reći da neko ide kod psihologa, psihijatra. Kod nas je zadugo postojalo to vjerovanje  – Psihijatar jednako Lud si. Međutim, stvari su se promijenile, ljudi su se osnažili isve je više njih, raznih generacija koji su spremni da potraže pomoć. U mom životu se mnogo toga nije promijenilo od pojave epidemije, međutim ljudima koji su vodili aktivan društveni život, putovali i imali puno kontakata, sve ovo teško pada jer prosto ne mogu da se snađu.

Kako se Vaša djeca nose sa odsustvom sociološkog momenta u njihovim životama i nametnutim zabranama od strane vladajućeg dijela društva?

Često čujem ljude kako se žale da ne mogu više da izdrže, da su im ugrožena prava i slobode, ograničeno kretanje, a rijetko čujem da neko postavi pitanje kako je djeci i kako se oni bore sa svim tim. Omladina je puna života, imali su svoje aktivnosti, druženja, okupljanja, sad su primorani da mijenjaju svoj način života iz korijena. Naravno da im je sve to teško palo. Mnogo je važno razgovarati sa djecom, objasniti im i pojasniti, naučiti ih da budu strpljivi, prihvataju stvari, jer tinejdžeri često imaju ideje da se bore protiv vjetrenjača, da mijenjaju svijet, što je sasvim dobro, ali ovo nije takva situacija. Željeli mi to ili ne, prosto moramo da se naviknemo na malo drugačiji nači života, svedemo broj ljudi s kojima se družimo na minimum, strpljivo čekamo da sve ovo prođe, ali između toga živjeti, živjeti najbolje što znate.

Ljudi su izgubili strpljenje, niko nije očekivao da će pandemija ovoliko da traje. Kada vratim film samo jednu godinu unazad prošlu, ljudi su bili srećniji, ulicom ste još uvijek mogli vidjeti nasmijanog čovjeka. Danas teško, kao da su izgubili svaku nadu. Veliki broj ljudi je ostao i bez posla, i njihova jedina misao je šta i kako dalje, znam da im nije lako. Mnogi su ostali bez članova porodice i teško se nositi sa gubitkom.

Za kraj, Vaš savjet za roditelje…

Moraju, ne trebalo bi, nego moraju naći način da ostanu pozitivni. Jer djeca nas gledaju, oni ne slušaju šta govorimo, nego nas oponašaju. Vi ste im vodiči, morate im pokazati snagu i istrajnost, nadu, vjeru. Kako u ovoj situaciji, tako i za sve naredne izazove koje su pred njima, a i nama zajedno, a biće ih. Kada dijete ima loš dan posvetite mu se, razgovarajte sa njim, nađite vremena samo za vas, gledajte skupa film, prošetajte. Ne ljutite se na njih kada imaju izlive loših emocija, oni su samo djeca koja se teško snalaze u svemu ovome. Pružite im ruku, podržite, zagrlite, recite da ih razumijete, da nijesu sami. Nijedna muka ne traje dovijeka i ovo će proći.