REPORTAŽA: Albanija za početnike – susjedi koje morate upoznati

Putovanja vas prvo ostave bez riječi, a onda vas pretvore u pripovjedača. (Ibn Batuta, 1304-1369, najveći putnik islamskog svijeta)

Piše i fotografiše: Olja Bulatović

Osim kratkotrajnog poslovnog putovanja i dvije duge noćne vožnje prema Grčkoj, silom prilika, nikada mi ranije nije palo na pamet da posjetim Albaniju, odnosno Tiranu, i to na onaj način kako to činim kad odem u Napulj, Beč, Budimpeštu, Ženevu… Valjda je poriv možda i na nesvjesnom nivou bio “ići na zapad”, radije nego na istok. Bilo je tu i predrasude koja nije dozvoljavala da makar istražim – šta to bliski susjed može da ponudi posjetiocu.

Slučajnost me navela da se zaputim tamo, ali kako od putovanja nema ništa več dugu jednu godinu, odlučila sam da ostanem tokom vikenda u Tirani i otkrijem parčiće grada o kome sam znala ponešto, površno.

Prva stvar, kao uvijek, bila je naći smještaj. Otvorio se toliki izbor nakon nekoliko “klikova”, posebno u centru gdje sam željela da se lociram, da je problem bio odlučiti se. Moja prijateljica i  ja smo našle šarmantni, manji hotel, gdje noćenje u dvokrevetnoj sobi sa doručkom košta tek 13, 5 eura po osobi. Odatle smo pješice mogle da obiđemo sve što smo stavile na listu prioriteta.

Prve večeri, kratka šetnja je dala utisak da je središte Tirane mirno i veoma bezbjedno. Epidemiološke mjere ograničavaju rad lokala do 20 sati, a kretanje do 22.

Toplo subotnje jutro nas je usmjerilo da tražimo mjesto za kafu, jer je hotelski doručak bio izuzetno dobar. Lokala ima mnogo, moderni su, osoblje je veoma uslužno. Pije se svuda Lavazza, mada se može dobiti i tradicionalna domaća kuvana kafa, poput naše. Cijene, naravno, mnogo niže nego u Podgorici.

Istorijski centar

Nakon kafe – krećemo do glavnog gradskog trga koji se prostire se na 40 000 kvadratnih metara, usred kojeg dominira spomenik Skenderbegu,  albanskom narodnom heroju. Najveći trg u Albaniji okružen je nekim od najzanimljivijih građevina Tirane, kao što su Nacionalni istorijski muzej, Nacionalna biblioteka, Palata kulture, Gradska skupština,  pozorišta.

Taj ogromni betonski plato, sa nesumnjivom komunističkom estetikom, donekle je ublažen parkovima koji ga okružuju. Tirana je danas zeleni grad, što je i bila želja gradskih vlasti još iz perioda kada je  gradonačelnik bio Edi Ramu.

Pored nesumnjive ljubavi prema mercedesima, veliki broj stanovnika milionskog grada svih generacija, vozi bicikla.

Najuži centar je spoj tradicionalnog i modernog, jer naspram istorijskih džamija i crkava niču ogromne staklene zgrade, dostojne poslovnih centara bilo koje evropske metropole.

Dok je Edi Rama bio gradonačelnik Tirane naložio je da se većina fasada obnovi i ofarba u različite boje, kako bi se ublažilo komunističko sivilo. On je 2004. dobio nagradu za najboljeg gradonačelnika svijeta, a tome je doprinijela i ova ideja. Fasade zgrada koje gledaju ka ulici u centru su uređene, zanimljivo iscrtane ili obojene, ali je teško bilo odoljeti i ne zaviriti kako to izgleda sa unutrašnje strane. Dočekala nas je sasvim drugačija slika.

Tirana ima veliki broj automobile i veoma je zagađena, pa Gradska uprava daje podsticaje građanima da na svojim terasama i krovovima prave zelene vrtove, pa se zato mogu uočiti brojne bašte “na visini”

Park Rinia – Tajvan u Tirani

Izgrađen još 1950. godine, za vrijeme socijalističkog sistema vladanja, ovaj park danas je poznato okupljalište mladih i porodica. U parku se nalazi i kompleks Tajvan – zanimljiva građevina s kafićima, restoranima, kuglanom. Glavna atrakcija je  fontana ispred Tajvana.

Bila je to veoma topla subota, pa je na ulicama vrvjelo od ljudi, a rijetki su nosili maske. To je i dan za kupovinu, a po onome šta se najviše prodaje može se donijeti  zaključak šta su prioriteti u životu tog naroda. Nebrojene su prodavnice opreme za bebe, garderobe i drugih potrepština za djecu, kao i  prodavnice koje nude sve za uređenje doma. Pored toga, svuda se prodaje cvijeće, a most u centru je otvorena tržnica za prodaju starih knjiga.

Ish-Blloku, nekada za političku elitu, danas za mlade

Četvrt Ish-Blloku, skraćeno Bllok, nekada je bila zatvorena zone, rezervisana za albanski politički i vojni vrh. Sada je to mjesto prepuno butika, restorana, kafića i noćnih klubova.

Kada vidite vile bivših komunističkih vlastodržaca, jasno je da je očekivati luksuz iz današnje persvektive pogrešno. Mada, kada uzmete u obzir kako je tada živjela večinska populacija, jasno je da su privilegije i u stanovanju bile drastične. Kuća Envera Hodže je pod katancem, a sudeći po zarđalim lancima na kapijama, dugo stoji bez bilo kakve upotrebe.

Nekadašnja vila Envera Hodže

U megalomanskom stilu kakvom je bio sklon ulizički odnos prema lideru, u Tirani postoji  piramida Envera Hodže. Sada su u toku radovi koji će je pretvorito u javni mutifunkcionalni prostor za stanovništvo glavnog grada.

Hrana kojoj ćete se vraćati

U Albaniji postoji nešto što ne smijete propustiti – hrana. Ne smije zavarti pomalo neugledna oprema pojedinih restorana, koja podsjeća na naše iz 80-tih godina prošlog vijeka. Takođe, Albanci imaju naviku da ručaju u restoranima. Naći ćete mjesta gdje su za jednim stolom tinejdžeri, za drugim parovi, a vrlo često suu tu cijele porodice koje uključuju najstarije među njima, posebno bake – jer njih ne ostavljaju kući.

“Problem” koji smo mi imale je što, u pokušaju da razumijemo šta nam konobar entuzijazično nudi, nijesmo shvatile o kakvim se količinama radi, pa ručak dobijete u tri ture i teško je čak i sve probati, a kamoli pojesti, dok se uporno trudite da napravite odabir, jer je sve izuzetno spremljeno. Takva gozba po osobi košta od 4 do 7 eura.

A šoping?

Naš izbor za kupovinu bila je tržnica u starom dijelu grada,  gdje biste najradije odnijeli sa sobom sve vrste suvog voća, maslinovog ulja, maslina, domaćih rakija, raznih vrsta meda, tucane paprika, začina…

Ako ste ipak za kupovinu savremenog tipa, na samo desetak minuta hoda odatle su moderni tržni centri, sa veoma povoljnim cijenama brojnih poznatih robnih marki.

Nekoliko podsjećanja:

-Ceste su široke, ali često nema jasno označenih traka, pa nijeste sigurni vozi li se u dvije kolone ili tri. Preticaće vas i sa lijeve i sa desne strane, pješaci se bore za svoje mjesto, agresivno kao i vozači. Smireno i pažljivo vozite – ne bi trebalo da ima problema.

– Svuda se može plaćati u eurima, ali je kurs tako nepovoljniji, pa je mnogo bolje otići do mjenjačnice i koristiti Leke.

– PCR za ulazak u zemlju nije potreban, pored dobre volje, saamo pasoš i zeleni karton za automobil.

I na kraju, putovanje u doba korone koje je trebalo da bude samo utješna nagrada, pretvorilo se u izuzetan doživljaj! Predrasude padaju za samo dva i po dana. Tome su, ipak, najviše doprinijeli ljubazni ljudi koje smo srijetali u hotelu, na ulicama, radnjama i restoranima.

Faleminderit fqinjë të dashur. Shihemi se shpejti.