HALCEL: Multietnička demokratija u Crnoj Gori iznad pridruživanja srpskom svetu

Najveći uspjeh Crne Gore je integracija manjina u svakodnevni život, a pozitivan je i dosadašnji napredak ka članstvu u Evropskoj uniji i miran prenos vlasti, ocijenio je u intervjuu za Glas Amerike Majkl Halcel, visoki saradnik Instituta za spoljnu politiku na Univerzitetu Džons Hopkins, povodom 15. godišnjice crnogorske nezavisnosti.

Halcel, bivši spoljnopolitički savjetnik američkog predsjednika Džoa Bajdena za vrijeme njegovog mandata u Senatu, međutim ističe da ga veoma zabrinjava porast nasilja protiv manjina proteklih mjeseci, kampanja širenja dezinformacija, te rasprava o tome ko bi trebalo da ima pravo glasa.

Glas Amerike: Uoči referenduma 2006. godine, snažno ste podržavali crnogorsku nezavisnost. Šta je podstaklo tu podršku i zašto ste smatrali da je važno da Crna Gora bude nezavisna?

Halcel: Vjerujem u demokratiju i predvidio sam da je čvrsta većina u jednoj heterogenoj zemlji, na kraju se ispostavilo da je to 55,5 odsto, bila za nezavisnost. I mislim da su rezultati koje je Crna Gora postigla do tada i svakako poslije, bili veoma pozitivni, naročito u odnosu na ostale zemlje u regionu. Svi znamo da je Crna Gora uspjela i da se drži podalje od rata, sa izuzetkom Dubrovnika. Takođe je obavila mirnu tranziciju sa zajednice sa Srbijom na nezavisnost. Prešla je i na tržišnu ekonomiju, ne bez problema – možemo da govorimo o Kombinatu aluminijuma, auto-putevima koji nigdje ne vode. Ja to razumijem, ali je ta tranzicija bila uglavnom pozitivna.

Međutim, najveći uspjeh Crne Gore je to što je uspjela da integriše manjine u svakodnevni život zemlje – riječ je o zemlji u kojoj nešto manje od 20 odsto populacije čine muslimanska i etnički albanska manjina. I mislim da velike zasluge za to idu Milu Đukanoviću. On svakako nije savršena osoba, ali iskreno vjeruje u multikulturalizam i multietničnost. Međutim, ono što me zabrinjava kada je riječ o nedavnom razvoju događaja jeste da je to to sada pod ozbiljnim opterećenjem.

Glas Amerike: Da li je današnja Crna Gora ono što ste zamišljali prije 15 godina?

Halcel: Ni jedna zemlja danas nije ono što sam zamišljao da će biti prije 15 godina, svakako ne moja – Sjedinjene Države. Stvari morate da posmatrate dugoročno. Da li u Crnoj Gori i dalje ima problema? Očigledno je da ima. Da li i dalje ima korupcije? Da. Međutim, Evropska unija po svemu sudeći smatra da je zemlja na pravom putu. Otvorila je sva, veoma zahtjevna, pregovaračka poglavlja i čak zatvorila pojedina. I po bilo kom razumnom standardu, daleko je ispred drugih zemalja koje su se prijavile za članstvo u EU, uključujući iznad svega Srbiju. To je pozitivno.

Takođe je pozitivno to što je došlo do mirnog prenosa vlasti poslije izbora. Predizborna kampanja nije bila idealna, jer je bilo mnogo dezinformacija i to je drugi problem, ali je bilo mirnog prenosa vlasti. Međutim, porast nasilja protiv manjina, otvorena kampanja širenja dezinformacija i, kako mnogi smatraju, namještanje prava glasa i ko je državljanin i kome je dozvoljeno da glasa su veoma zabrinjavajući. A da ne govorimo o otkrivanju povjerljivih informacija NATO-a. To je užasno. To su veoma ozbiljne, nove stvari, koje su se dogodile poslije prenosa vlasti prošle godine. I mislim da bi svi prijatelji Crne Gore i svi građani jedne NATO članice trebalo da budu zabrinuti.

Glas Amerike: U Crnoj Gori poslednjih mjeseci rastu političke i etničke tenzije. Pomenuli ste napade na manjine, bilo je skrnavljenja vjerskih objekata, protesta pristalica obje strane… Imajući to u vidu, da li bi Sjedinjene Države, koje podržavaju evroatlantsku integraciju Crnu Goru od njene nezavisnosti, trebalo da se više angažuju?

Halcel: Ja više nisam u vladi, ali mislim da se može reći da je Bajden prvi američki predsjednik koji dobro poznaje Balkan, uključujući Crnu Goru koja mu je dodijelila orden prije tri godine. Bio je na Balkanu više puta. Dobro poznaje i predsjednika Đukanovića. Ja sam u stvari organizovao njihov prvi sastanak, 1994. ili 1995. godine, čini mi se. Održali su taj odnos.

Bajdenovi bliski savjetnici takođe poznaju Balkan, prije svega državni sekretar Entoni Blinken. U poziciji smo da imamo određenu ekspertizu na vrhu vlasti. Neću komentarisati Trampovu administraciju, osim da kažem da niko ne bi dovodio u pitanje to da su Bajdenovi motivi 100 odsto u interesu Sjedinjenih Država i da nema uticaja spoljašnjih faktora. Da li bi mogli da uradimo više? To je pitanje koje se postavlja od dana do dana. Ja očigledno nisam upoznat sa depešama koje razmjenjuju američka ambasada u Podgodici i Vašington. Bio bih međutim zapanjen ako ne bismo imali crvene linije. Na primjer, jasno smo stavili do znanja da je negiranje genocida u Srebrenici jednostavno nedopustivo.

Bio sam sa predsjednikom Bajdenom (tada senatorom, prim. nov) kada je vijest stigla obavještajnim kanalima, prije nego što je objavljena, u ljeto 1995. godine o tome šta se dogodilo u Srebrenici. Činjenica da veliki procenat crnogorskih građana koji se identifikuju kao Srbi, očigledno ne vjeruje da se genocid dogodio, jednostavno je užasavajuća. To je masovna zabluda, velika laž. I ministar koji je iznio tu veliku laž bi trebalo da bude smijenjen, kao što je to zatražio i premijer (Zdravko Krivokapić prim. nov).

Glas Amerike: I vi ste bili Bajdenov savjetnik, dok je bio u Senatu. Šta Bajdenova administracija može da uradi da osigura da se situacija u Crnoj Gori ne pogorša? Kakva bi mogla da bude uloga SAD u ovoj situaciji?

Halcel: Crna Gora je suverena država i Sjedinjene Države ne žele da se miješaju u ovlašćenja vlade jedne nezavisne zemlje koju je narod izabrao demokratskim putem. Međutim, postoje načini na koje možemo da izrazimo naše nezadovoljstvo ili zadovoljstvo ako je nešto dobro odrađeno. Pomenuo sam veliku laž o Srebrenici i genocidu koji je počinjen i stavili smo do znanja da to ne prihvatamo. Takođe smo stavili do znanja da povjerljive informacije NATO-a ne smiju da procure. Ako ljudi koji su odgovorni za curenje podataka ne budu smijenjeni ili barem nekako isključeni iz akcije, NATO će možda morati da reaguje.

Ja nemam insajderske informacije o tome da će NATO da uradi. Govorim kao istoričar, ali se to ranije dogodilo u NATO-u sa grčkim pukovnicima od 1967. do 1973, zatim sa komunistima u Portugalu 1975. godine. U suštini, ono što je vratilo puni pristup tih zemalja povjerljivim materijalima NATO-a je to što je izglasana smjena ih vlada. I to je jedan od načina da se to uradi. Mislim da Evropska unija, na neki način, ima više uticaja od nas. Mi jesmo najveća sila u NATO-u i to je očigledno ključno. I Crna Gora, kao članica, već ispunjava svoje obaveze u određenim oblastima – recimo u sajber bezbjednosti. Kao što sam već rekao, Crna Gora prednjači na Zapadnom Balkanu kada je riječ o pridruživanju Evropskoj uniji, ali još nije članica i EU zbog toga ima dosta uticaja.

Moram da kažem da naši prijatelji u Evropskoj uniji imaju mnoge izvanredne osobine, ali zauzimanje snažnog stava obično nije jedna od njih. Takođe, nisam međunarodni ekonomista, ali mislim da je Đukanović napravio veliku grešku uzimanjem kredita od Kine za izgradnju auto-puta do Srbije, vrijednog milijardu dolara. To je očigledni fijasko. Nisam siguran da li Evropska unija može  da uradi nešto da pomogne Crnoj Gori. To je veoma teška odluka. Veoma je interesatno koliko vješto su Đukanovićevi protivnici manipulisali, rekao bih, legitimnim primjedbama u pogledu pitanja kao što je korupcija da bi pridobili glasove za opoziciju i mislim da mnogi od njih vjerovatno ne bi glasali protiv Đukanovićeve stranke, da su znali šta će čelnici nove koalicije raditi u drugim oblastima. Ali to je već završeno.

“Opasnost da se skrene sa prozapadnog puta”

Glas Amerike: Nova vlada je, po preuzimanju dužnosti, obećala da će ostati na prozapadnom putu – kojim je Crna Gora krenula poslije sticanja nezavisnosti. Imajući u vidu da se zalaže za tješnje odnose sa Rusijom i Srbijom, da li postoji opasnost da bi 15 godina nakon referenduma mogla da skrene s tog puta?

Halcel: Opasnost uvijek postoji. Demokratije mogu da bude napadnute i zbačene od strane spoljašnjih faktora ili narušene iznutra. Jedna stvar je kada vlada deklarativno podržava evroatlantske institucije – NATO-a i EU, ali to zvuči malo prazno mnogim posmatračima kada vide ukidanje presude ruskim agentima za pokušaj puča u oktobru 2016.godine. Nema izgovora za ukidanje presude tim ljudima.

Takođe je postojalo veliko miješanje Srba i Rusa u predizbornu kampanju 2020. godine. I sva ta priča o srpskom svetu – znamo da Srbi žive u mnogim državama na Zapadnom Balkanu, ali nema sumnje da kada ljudi čuju izraz „srpski svijet“ pomisle na Veliki Srbiju, i to direktno pogađa multietničku demokratiju za koju je Crna Gora opravdano hvaljena. I ta priča o srpskom svetu dodatno se širi zahvaljujući tim non-pejperima koji su izašli u javnost poslednjih nekoliko nedjelja. Ne kažem da je sve došlo iz istog izvora, očigledno je da su različiti, ali je riječ o istom mentalitetu.

I možete reći da su Crnogorci uvijek zabrinuti zbog Srbije, ali kada vidite i čujete šta se događa, i kada imate tu ideju o mijenjanju zakona o državljanstvu ili u najmanju ruku o davanju ljudima pravo glasa, i da je u redu da glasate ako ste etnički Srbi iz Bosne i Hercegovine, ali ne i ako ste Crnogorci iz dijaspore, onda je – i uz najbolju volju – teško to posmatrati, a ne vidjeti nešto što je suštinski anti-demokratsko i čime se jedna nacionalnost stavlja iznad druge.

Glas Amerike: A da li je DPS na čelu sa predsjednikom Đukanovićem uradio dovoljno prethodnih gotovo 15 godina da ojača crnogorsku državnost i njen multietnički karakter, koji ste i vi pominjali, da riješi identitetska pitanja? Da li je sve to dovedeno u pitanje danas?

Halcel: Neko može reći da je trebalo da urade više u pojedinim oblastima. Mislim da ste postavili pravo pitanje. Ako najveća ili druga najveća etnička grupa u zemlji, uz pomoć ili podsticanje strane sile, stalno pokušava da poništi multietnički, demokratski karakter zemlje, onda je to problem. Ja neću biti prvi stranac koji je ovo rekao ali, uz svo poštovanje za DPS i Mila Đukanovića koji su uradili mnoge dobre stvari, čini mi se da bi vjerovatno bilo zdravije za zemlju da se razvila istinski demokratska, prozapadna opozicija koja bi imala različite stavove u odnosu na DPS kada je riječ o možda ekonomskim ili političkim pitanjima.

Međutim, problem u Crnoj Gori je to što ljudi koji ne vole DPS, koji ne vole Đukanovića, i mogu da ukažu na negativne aspekte različitih mandata na vlasti – očigledno je da je korupcija najveći, mada i tu ima poboljšanja što je EU registrovala – ali ti ljudi u suštini nisu imali demokratsku prozapadnu alternativu. Ne znam kako da je napravite u maloj zemlji za 540 hiljada birača. To nije lako. Međutim, dogodilo se to da je nezadovoljstvo u pogledu različitih stvari, opravdano ili neopravdano, podstaklo određen procenat ljudi da kaže da će opoziciji dati šansu, ne shvatajući da njena glavna agenda nije u njihovom interesu.

Ja sam Amerikanac, nisam Crnogorac, i ne mogu da čitam misli, ali bih bio veoma iznenađen – a ne zaboravite da govorimo o veoma tijesnoj većini 41 naprema 40 – ako ne bi postojala grupa koja žali zbog toga. To je kao u kapitalizmu kada kupite nešto misleći da ste dobili jednu stvar, a zatim se ispostavi da to je jeste tačno, ali da ste na kraju dobili i mnogo drugih stvari koje vam se ne sviđaju. To je moja pretpostavka, i nemam za to dokaze, ali bi trebalo sačekati naredne izbore.

Glas Amerike: Kako vidite budućnost Crne Gore?

Halcel: Ja sam i dalje optimista. Volio bih da vidim povratak na multietničku demokratiju na koju sam aludirao nekoliko puta. Takođe bih volio da se korupcija smanji što je više moguće. To je nešto u šta bi ljudi trebalo da vjeruju, bez obzira da li podržavaju aktuelnu ili prethodnu koaliciju. Međutim, niko ne želi da se borba protiv legitimne krize instrumentalizuje, da se to koristi kao način za postizanje drugog političkog cilja. I to je ono što mene brine. Volio bih da Crna Gora nastavi na putu ka članstvu u EU. Mislim da je moguće, barem se nadam, da će Crna Gora postati članica do 2025. godine i to bi imalo ogroman uticaj.

Očigledno je da će morati da srede neke od svojih finansija – pomenuo sam kineski zajam. Crna Gora je jedna od mnogih država koje imaju probleme sa kineskim kreditima, ali znamo da je problem što je ovdje riječ o zemlji koja je u srcu Evrope. Iskreno se nadam da Luka Bar nije ponuđena kao zalog, to bi bilo užasno, naročito što je Đukanović odbio zahtjev Rusije da koristi luku prije samo nekoliko godina. U Crnoj Gori ima mnogo izazova. Pandemija Kovida 19 je teško pogodila većinu zemalja, ali će država koja zavisi od turizma biti naročito teško pogođena i to je slučaj sa Crnom Gorom. Volio bih da se kovid suzbije svugdje što bi omogućilo da ljudi počnu da se vraćaju u Crnu Goru i da se oživi turizam.

Međutim, u samoj Crnoj Gori bih volio da vidim duh saradnje – što je lakše reći nego uraditi. I ponoviću – to nije samo slučaj u Crnoj Gori. Polarizovana društva postaju endemska. Vrlo je malo demokratija u svijetu čije biračko tijelo nije postalo više polarizovano poslednjih nekoliko godina, tako da to neće biti lako. Bilo bi dobro kada bi svi radili na istom cilju, ali mislim da to nije slučaj. Trebalo da bi budemo iskreni. Mnogi, vjerovatno većina ljudi koji su glasali za stranke koje čine aktuelnu koaliciju u Crnoj Gori su bili protiv nezavisnosti. I to je činjenica koju bi morali da razmotrimo.

Način da ih pridobijemo je političkim i ekonomskim uspjehom. Trebalo bi da razumiju da je postati članica EU i ostati multetnička demokratija gdje se sve nacionalnosti i religije tretiraju na isti način, beskrajno superiornije u odnosu na pridruživanje nekoj vrsti srpskog svijeta. Mislim da ljudi nekad i ne znaju na kojem kontinentu žive. Nema zemlje u kontinentalnoj Evropi koja je etnički homogena. Nema zemalja koje nisu multietničke. U redu je imati kulturološke veze sa ljudima iste nacionalnosti, ali ne i manipulacije koje trenutno vidimo.