JASNA TATAR ANĐELIĆ: Crna Gora je bila čudesna za Francuze 18. vijeka

Nijesu to samo romantičarski opisi koje imate u svim putopisima, vi u ovim putopisima imate presjek čitave jedne kulturne i društvene zbilje koja je jako korisna francuskom čitaocu tog vremena – naglasila je Tatar-Anđelić

Crna Gora kroz prizmu zvaničnih francuskih putopisaca, ali i onih koji su proputovali našim prostorima krajem 19. i početkom 20. vijeka pa ostavili trag o tome, bila je fascinantna, tajanstvena i neobična, podložna kritici, ali i dosta slična ovoj danas.

Kroz zbirku prevedenih tekstova „Nouvelle Revue i Crna Gora 1879 – 1918.“ preksinoć su nas u Multimedijaloj sali KIC-a „Budo Tomović“ provele dr Jasna Tatar-Anđelić, prevoditeljka i priređivačica knjige i moderatorka Valentina Radulović.

Knjiga „Nouvelle Revue i Crna Gora 1879 – 1918.“ je objavljena 2018. godine, ali nakon jedne cetinjske i jedne promocije u Herceg Novom, usljed epidemioloških prijetnji i promjene načina održavanja kulturnih događaja, preksinoć je prvi put predstavljena u Podgorici u okviru programa „Putopis kao svjedok“. Iako je veče zamišljeno kao razgovor o putopisima, fokus je bio upravo na autorima čiji su prilozi dio ove knjige. Takva je u prvom redu Žilijet Adam, književnica, republikanka i feministkinja s kojom Tatar-Anđelić ima prisan odnos, ne samo na relaciji teksta i onoga ko se tim tekstom bavi, već i transferom emotivnog koje obje imaju prema specifičnostima koje narod Crne Gore čine posebnijim od drugih naroda.

OMAŽ

Tatar-Anđelić je prije svega izričita kad se radi o spoju lingvistike i književnosti, prevođenja i književnosti, a na kraju i putopisa i prevođenja.

– Putopisi i prevođenje su jako slični u jednoj stvari koju bih ja nazvala prelaženjem granica, jer prevođenje je ustvari vid putovanja, kao i što je pričanje priča uvijek putovanje. Prelaženje granica je jednako blisko prevodiocu kao što je blisko i putopiscu – rekla je Tatar-Anđelić da bi istakla koliko su tekstovi koje je probrala bliski književnom diskursu.

Od Žilijet Adam je sve i počelo, zato je njena slika i na naslovnici knjige „Nouvelle Revue i Crna Gora 1879-1918.“ i zato se veče pretvorilo u omaž toj intelektualki koja je, kako je njena prevoditeljka naglasila, „dobro potrošila svojih 100 godina života“. Priređivačica je na promociji govorila o tome kako je tragajući za jednim tekstom koji joj je bio potreban za lingvistički rad, naišla na podatak da je Žilijet Adam bila u Crnoj Gori. Putem francuske digitalne biblioteke Galika, koja je dostupna iz svake fotelje na svijetu, došla je do časopisa „Nova revija“ u kome je bio niz tekstova u kojima se piše o Crnoj Gori. U više od 300 tekstova se pominje naša zemlja u naznačenom periodu, a knjiga je svedena na devet u potpunosti posvećenih našem prostoru.

– Od 1918. godine, iz dobro poznatih razloga, Crne Gore kao države nema, nema više tekstova posvećenih Crnoj Gori, njenom državnom uređenju, njenoj kulturi, narodnoj nošnji, bilo čemu. Ona se pojavljuje u kasnijim tekstovima kao regija – objasnila je Tatar-Anđelić.

PRESJEK

Kroz razgovor se kao ključna godina pomenula 1898. godina, kada u Francuskoj već postoji slobodna štampa, kad je Zolino „Optužujem!“ odjeknulo sa stranice francuskog lista „Oror“, što je označilo pojavu nezavisnog slobodnog intelektualca koji diže glas protiv sistema. Upravo te godine Žilijet Adam dolazi u Crnu Goru, kada je uticaj nezavisne štampe počeo da prevladava, a u društveno-književnom časopisu koji uređuje, mnogo prostora, a samim tim i svog vremena, s razlogom posvećuje našoj zemlji. Tatar-Anđelić napominje da je Crna Gora u tom periodu bila manja bila nego sada, a Francuska jednako velika kao danas.

– Nijesu to samo romantičarski opisi koje imate u svim putopisima, vi u ovim putopisima imate presjek čitave jedne kulturne i društvene zbilje koja je jako korisna francuskom čitaocu tog vremena – naglasila je Tatar-Anđelić.

Vizija urednice ovog važnog francuskog časopisa je upravo ono što danas postavljamo sebi kao ciljeve, generalni je zaključak razgovora pod nazivom „Putopis kao svjedok“. Oni se čude spoju tradicionalnog i modernog, što se odnosi najviše na način života kralja Nikole, tasta Evrope. Tatar-Anđelić se dotakla ne samo obrazovanja već i snažnih žena koje su odgajale ratnike, i radile sve osim što nijesu ratovale, a posebno na kulturološke različitosti koje su se očitavale na vrlo malim razmacima između gradova.

– Crna Gora je bila čudesna za Francuze tog vremena – zaključila je Tatar-Anđelić.

Vojska bez kasarni i uniformi kao uzor

Žilijet Adam je, prema riječima Jasne Tatar-Anđelić, došla u Crnu Goru s namjerom da se Francuska snažnije poveže sa slovenskim svijetom i da se uspostavi bolja ravnoteža i to se vidi u njenim tekstovima.

– Ona u svojim tekstovima jača herojstvo Crnogoraca, koje je i nama poznato i ponekad se pretjerano njime dičimo. Adam to koristi na neki način za hrabrenje i snaženje Francuske za koju smatra da je u tom vremenu pala. Postoje cijeli pasusi koji su posvećeni organizaciji crnogorske vojske, jer to nije vojska u onom francuskom shvatanju vojske, nema kasarni, nema uniformi, cijela Crna Gora je vojska i cijela Crna Gora je vojni logor i ona je oduševljena u svakom trenutku, ona glorifikuje činjenicu da su dječaci već od 16. godine spremni za borbu – rekla je Tatar-Anđelić.