VLAHOVIĆ: „Otvoreni Balkan“- da se Vlasi ne sjete

Sve dok traju i dok se podgrijavaju ta teška opterećenja, velikodržavne projekcije koje Beograd sada zove „srpskim svetom“, tim konceptom ,,nevinog“ imena i zloćudne retorike koja ga prati, pokušaji da se stari regionalni projekti zamijene tim istim starim projektima pod novim nazivima – imaće ne samo balkansko ime, već i uobičajenu balkansku sudbinu. Presipanje iz šupljeg u prazno, rekao bi naš narod

Gotovo niko nije obratio pažnju da su pregovori Kurti –Vučić propali prije nego što su i počeli. Srpski je predsjednik tamo, uz prisustvo špansko-slovačkog EU dubla – Borelj i Lajčak, koji, nesrećnim i slučajnim sticajem okolnosti, dolaze baš iz zemalja koje (još) nijesu priznale jednu od strana u pregovorima kao nezavisnu zemlju – rezolutno odbio pažljivo pripremljeni set prijedloga kosovskog premijera.

Prva runda tih pregovora, potencijalno vrlo značajnih za cio Balkan, pa i šire, završena je, dakle, bez rezultata, uz golim okom vidljivu nemoć evropskih predstavnika da umilostive predsjednika Vučića (koji, u toj prilici, preuzima ustavne funkcije srpske premijerke, uzgred budi rečeno) i da kreiraju situaciju da pregovori mogu imati bar malo smisla i da bar ukazuju na neki pozitivni rezultat u sagledivoj budućnosti. Neuspjeh je bio vidljiv i nestručnom oku, pa je čak i servilna srpska štampa, u Srbiji i u okruženju, „elegantno“ prećutala još jednu diplomatsku ,,pobjedu“ predsjednika Srbije i svih Srba.

NOVI-STARI PROJEKAT

Ove se konstatacije, naravno, mogu izreći i u prigodnijem i pitkijem obliku, uz ,,izražavanje iskrene nade da će budućnost donijeti nove prilike i šanse da pregovori budu korisni za obje strane“, i tako dalje, ili uz slične diplomatsko-kurtoazne formulacije – ali suština ostaje ista: opet imamo teški zastoj i istorijsko kašnjenje u pregovorima Kosova i Srbije, koje šteti objema stranama, ali i, odmah potom, samo prividno iznenađujuću, ,,novu i originalnu“ ideju za regionalnu saradnju, istorijskih razmjera i dometa, naravno, koju sebi i drugima slavodobitno predlaže osovina Beograd-Tirana-Skoplje.

Ocjene te operacije, pompezno i, dozvolićete nam olako napisanu riječ, kičasto nazvane „Open Balkans“, su već uslijedile. Intrigantno je da podrška stiže iz najradikalnijih nacionalističkih krugova iz regiona (čitaj: „srpske“ partije iz Crne Gore i srpskog dijela Bosne i Hercegovine), sa nekih inostranih adresa koje nisu naklonjene evropskoj budućnosti Zapadnog Balkana, ali, bar formalno, i sa američkih diplomatskih adresa iz zemalja regiona.

Sa posljednjim, američkim reakcijama se, neizbježno, već manipulisalo, kao krunskim dokazom kako „Otvoreni Balkan“ nije još jedan pokušaj da se

Zapadnom Balkanu nametne suštinski anti-EU (ili bar: ne-EU) scenario, pa još sa Vučićevom Srbijom kao liderom i ,,spiritus movensom“ regionalnog povjerenja i na tome zasnovanih ,,integracija“.

(Pažljivo čitanje američkih saopštenja – ambasade u Prištini i u Sarajevu – ipak ukazuju na dozu distance i opreza, uz principijelni stav kojem i ne bi bilo mane kada bi mogli, bar na tren, da apstrahujemo sve ono što se godinama dešava u balkanskom dijelu Evrope. Na primjer: „Ohrabrujemo svih šest zemalja Zapadnog Balkana da iskoriste nedavni zamajac za daljnji napredak i prihvate se teškog posla da bi realizovale zajedničko opredjeljenje ka formiranju Zajedničkog regionalnog tržišta“.

Ako se i ovo shvati kao eksplicitna podrška srpskom predsjedniku i njegovom albanskom pandanu, onda je zauvijek prošlo vrijeme finesa i slojeva u diplomatskom iskazu, već sve treba kratko-jasno, jednodimenzionalno i „preko trupice“. Biće, ipak, da je američka diplomatija preživjela simplifikacije i sirovosti Trampovog mandata. Ne treba računati na to da Bajden-Blinken diplomatija ne razumije što se dešava na Zapadnom Balkanu.)

KONTROVERZE I PROBLEMI

Zbog svega napomenutog, bilo bi, vjerovatno, korisno da pobrojimo najvažnije kontroverze i probleme vezane za inicijativu u kojoj nema predstavnika Bosne i Hercegovine, Kosova i Crne Gore.

Prvo, nedostatak kredibilnosti novih regionalnih/multilateralnih inicijativa u situaciji kada nad dva ključna regionalna problema koji determinišu stepen (ne)stabilnosti cijelog Zapadng Balkana – odnos Srbije i Kosova, s jedne, i održivost, cjelovitost i funkcionisanje BiH kao države, s druge strane – još uvijek lebdi sjenka moguće destabilizacije i sukoba.

Ukratko: svi pokušaji da se kroz isključivo ili dominantno ekonomske forme saradnje ,,preskoče“ ili marginalizuju ozbiljni istorijski upiti i disputi na pomenutim i nepomenutim adresama (mi, svakako, nećemo i ne možemo zaboraviti aktuelnu situaciju u Crnoj Gori i njene moguće dugoročne destruktivne reperkusije, i za našu zemlju, ali i za cio region), pokazuju, bar za sada da se takva nastojanja, pa čak i ako su podržana sa najuticajnijih evropskih adresa (Njemačka, Francuska), razbijaju o zid balkanske nevesele stvarnosti, u kojoj su ožiljci i rane tragičnih sukoba i zločina još uvijek dio naše svakodnevice. „Nož, žica, Srebrenica“ se, nažalost, ne rješava ekonomijom, a naročito ne ako su promoteri tih novih ekonomskih sloboda, relaksacija i otvorenosti upravo oni čija se politika svih ovih godina temelji i upravo zavisi od teškog nacional-šovinizma, revanšizma i ksenofobne demagogije.

Drugo, i svakako usko povezano s prethodnim, činjenica da smo ponovo suočeni sa pokušajem da se nametne Mini Šengen br. 2, pod imenom Otvorenog Balkana, pokazuje da Aleksandar Vučić još uvijek ima manevarski prostor da, pardon, izigrava regionalnog lidera, narednog da (stalno i bez mnogo uspjeha) poziva susjede na kolektivne akcije i nove regionalne konfiguracije, a da, pritom, u svom političkom i diplomatskom angažmanu, u svim bilateralnim primjerima – u slučajevima komunikacije i odnosa sa svakim od susjeda ponaosob – ima sve same probleme, krize i nerazumijevanja, više ili manje naglašene.

Adresa đe treba, za te slučajeve, potražiti glavnog krivca je poznata. Srbija je zajednički imenitelj svih tih problema.

Region se načekao – i dalje čeka – da partneri i prijatelji, s obje strane Atlantika, uvide prostu činjenicu da je kontraproduktivno pozivati i promovisati Srbiju i pozivati ostale da takvu poziciju shvate i prihvate, a ta ista Srbija ne pruža nikakva uvjeravanja i ne pokazuje interes – da upotrijebimo te eufemizme za ove teške situacije – da podrži cjelovitost Bosne i Hercegovine, uvaži nezavisnost Crne Gore, prizna stvarnost na Kosovu i uspostavi komunikaciju sa zvaničnom Prištinom koja bi bila održiva i međusobno korisna…

Sve dok traju i dok se podgrijavaju ta teška opterećenja, velikodržavne projekcije koje Beograd sada zove „srpskim svetom“, tim konceptom ,,nevinog“ imena i zloćudne retorike koja ga prati, pokušaji da se stari regionalni projekti zamijene tim istim starim projektima pod novim nazivima – imaće ne samo balkansko ime, već i uobičajenu balkansku sudbinu. Presipanje iz šupljeg u prazno, rekli bi naši narodi.

RAZLIČITE MOTIVACIJE

Treće, i ne samo kao iskaz dužnog poštovanja – jer su na slikama, uz Vučića, i iskusni Rama i nešto manje iskusni Zaev – moramo pomenuti i njihovu moguću motivaciju za nova regionalna uslikavanja.

Albanski premijer svakako ima razloga da podrži srpskog predsjednika, što god da mislio o operativnosti i izvodivosti projekata kojima se pridružuje. Albanija je članica NATO, a svjesna da je evropska agenda u ozbiljnoj krizi. Zato ne košta mnogo da ugosti srpske i makedonske susjede, ili da im ode u goste.

To dobro izgleda, svakako. Albanija nije „kamen spoticanja“, principijelno je otvorena za saradnju, a sa Srbijom, baš u dvojcu Vučić-Rama (mada više na sceni nema visoke predstavnice Mogerini, a ni Hašima Tačija), ima i (neuspjeli) pokušaj pregovora oko ,,pravedne“ izmjene granica, razmjene teritorija i ,,konačnog ragraničenja sa Albancima“, kako je to sirovo, tj. nerazblaženo jednom rekao g. Vučić. Te bi razgovore bilo lako obnoviti – kada krene uspješna ekonomska saradnja u Otvorenom Balkanu – logički se nameće kao opcija.

Entuzijazam g. Rame ima, međutim, i značajni defekt. Kosovo, ne samo u liku Aljbina Kurtija i njegove vlade, već, koliko se može shvatiti, u dominantnom i preovlađujućem dijelu kosovske političke i intelektualne javnosti, ne cijeni previše teatralne elemente u susretima Beograd-Tirana, niti, što je mnogo važnije, njihovu manje ili više vidljivu suštinu.

Sumarno: čini se nerealnim očekivati od Kosova da se iskreno i bez rezerve uključi i učestvuje u regionalnim okvirima saradnje koji ignorišu, ili stavljaju pod tepih ili smatraju nepotrebnom komplikacijom pitanje dovršenja formalizacije kosovske nezavisnosti. U tom smislu, i ne samo u albanskom segmentu ove priče, regionalna saradnja je nekompletna bez Kosova.

Za participaciju g. Zaeva, uz dužno poštovanje prema makedonskim prijateljima, sa kojima Crnu Goru vežu iskreni osjećaji bliskosti i dobre namjere, izgleda da nema pogodnijeg objašnjenja od onog – „što se mora, nije teško“. Sjeverna Makedonija je još uvijek ranjiva po mnogim pitanjima, tako da makedonski premijer ima volens/nolens pozitivni stav i za ovaj novi pokušaj.

CRNOGORSKO ZVANIČNO ĆUTANJE

Četvrto, i, za nas u Crnoj Gori, takođe važno – jest odnos zvanične Podgorice prema svemu ovome. Tog odnosa nema, jer Crna Gora trenutno nema diplomatiju. Ili obrnuto, ako je tako lakše.

Za sada su se hvalospjevi inicijativnosti i liderstvu g. Vučića čuli od čelnika

Demokratskog fronta. Druge je opreznost i/ili nepostojanje znanja i stava za ovakva pitanja spriječilo da se javno očituju. Ne mogu se, možda, ni oglasiti javno, jer su ih g. Mandić i g. Knežević pretekli u panegiricima srpskoj vanjskoj i regionalnoj politici.

(Nota bene: I aktuelni premijer i aktuelni ministar vanjskih poslova čekaju da ih pozovu koleginica i kolega iz Beograda na susret. Ne izgleda da njihove ponovljene molbe imaju bilo kakav odjek u bratskoj i sestrinskoj Srbiji.)

„Otvoreni Balkan“ je za Crnu Goru problematičan u kontekstu penetracije srpskih ekonomskih interesa u one segmente crnogorske privrede koji su od strateškog značaja. To nije smetalo da ministar Spajić i g. Mali, izaslanik iz Beograda, nedavno u Podgorici utvrde kako je nova inicijativa vrlo pogodna za dalji razvoj ekonomskih odnosa i saradnje između dvije zemlje. „Open Balkan“ zvuči ,,internacionalnije“ od „srpskog sveta“, prema kojem se vlast u Crnoj Gori odnosi kao prema nekoj neopreznoj izjavi „tamo nekog ministra Vulina“.

Na kraju: sva je prilika da je „Otvoreni Balkan“ još jedna u nizu konstrukcija koja treba da skrene pažnju sa istinskih istorijskih problema Zapadnog Balkana, da skrajne pitanja i situacije koje zvanični Beograd nema namjeru, a ni interes, da pokuša da riješi i da kupi još malo vremena u pokušaju da se pregovori Srbije i Kosova nikada ne završe.

„Otvoreni Balkan“ nije rješenje, već izraz intencije da cjelovitog, stabilnog i trajnog održivog rješenja za region ne bude.

Jer, ako bi ga bilo i kada ga bude, velikodržavne i nacionalističke politike će biti poražene, a režimi i vlasti koji se na njima održavaju stvar prošlosti. Tada će i evropska agenda Balkana biti konkretna i moguća stvar, a ne samo jeftina poštapalica vladajućih struktura u našim zemljama.

Tada će i oni koji postavljaju legitimna pitanja što je i čemu služi „Open Balkan“ biti oslobođeni optužbe da bezrazložno napadaju, da su protiv saradnje, zajedničkog razvoja i međusobnog razumijevanja. Ili se bar nadamo.