VITNI VOREN: 1918. zločin nad Crnom Gorom

Vitni Voren – američki arhitekta, koji je napisao knjigu „Crna Gora – zločin Mirovne konferencije”.

Vitni Voren je bio član američke delegacije na Konferenciji mira u Parizu. Baš tamo ga je zaintrigiralo «crnogorsko pitanje».

Povodom nepravednog odnosa saveznika prema Crnoj Gori u Prvom svjetskom ratu, Voren je napisao knjigu „Crna Gora – zločin Mirovne konferencije”.

Vitni Voren

Nakon prvog izdanja, koje je 1922. objavio njujorški izdavač „Brentano”, knjiga je doživjela još nekoliko izdanja. Kao član Međunarodnog komiteta za odbranu crnogorske nezavisnosti, osnovanog 1924. u Njujorku, Voren je nastojao da aktuelizuje „crnogorsko pitanje.“

O neučestvovanju Crne Gore na Mirovnoj konferenciji u Versaju pisali su razni autori koji su različito tumačili taj problem, nerjetko su optuživali pojedine vlade i države.

Amerikanac Vitni Voren, napisao je kraću studiju.

Vorenova knjiga sadrži nekoliko značajnih dokumenata – pisma kralja Nikole I Poankareu, Vilsonu i Klemansou iz 1918. godine, koji, koliko je poznato, nijesu do sada objavljeni ili citirani u nekom radu.

“Ovo niti je puna priča o ratu, niti čak pun prikaz učešća Crne Gore u njemu. Činjenice koje se na to odnose date su da bi se sadašnja situacija pojasnila.

Istog trenutka kad je Austrija otišla, odnosno nakon njenog poraza u bici kod Vitorio-Veneta u oktobru 1918, stvari su se odvijale brzinom koja mora izazvati sumnju kod svakog nepristranog proučavaoca istorije. Vlada Crne Gore nije se vratila u zemlju kakav je bio slučaj sa vladama Belgije i Srbije. Umjesto toga u nju je umarširala “saveznička” okupatorska vojska i preuzela kontrolu. Većina te vojske bila je srbijanska, sa glavnokomandujućim francuskim generalom.”

Navodi se i da je Kralj Nikola pisao francuskoj vladi, čiji je gost bio, tražeći dozvolu da se vrati u svoju zemlju. M.Pišon, tadašnji ministar spoljnih poslova, odgovorio mu je da je tamo stanje suviše nesigurno. Ali je dodao:
“Neka Vaše Visočanstvo bude uvjereno da trupe koje su stavljene pod komandu generala Franše Deprea neće propustiti da učine ništa da u Vašoj kraljevini osiguraju održavanje reda, i da će u praksi obezbijediti poštovanje ustavnih vlasti kao i sloboda naroda Crne Gore.”

U svojim razgovorima, francuski ministar akreditovan u Crnoj Gori, uvjeravao je Nikolu da će sve naredbe biti izdavane u njegovo ime kao Kralja Crne Gore.

26.novembra, dvije nedjelje nakon prekida neprijateljstava, srbijanski predstavnici su objavili aneksiju Crne Gore Srbiji.

Ostali Saveznici su obaviješteni da je narod te zemlje bez rezerve izrazio raspoloženje ili želju za takvo njeno nestajanje!

Velike sile nikad nijesu javno prihvatile tu objavu. Trinaestog januara, Vrhovni savjet je jednoglasno odlučio da Crna Gora mora biti obnovljena “kad se politička sitacija raščisti”.

Treba primijetiti da zavjerenici u Beogradu i Parizu nijesu mogli da postignu neposredne rezultate jer su činjenice bile protiv njih. Nadu su polagali u odugovlačenje, a to je M.Vesnić postigao – snažno podržan od strane ljupkih američkih supruga srpskih lidera – u Vašingtonu i Parizu. Ove pametne dame su dobrano nadmašile muške diplomate u rafinisanoj djelotvornosti svog socijalnog programa. One su prožele glavne gradove Amerike i Francuske svojim umiljatim djelovanjem, i nijedna prilika nije bila suviše mala da se iskoristi za stvaranje političke prednosti Srbiji.

Ali sve drugo je bačeno u sjenku konačnim udarcem koji se pokazao sasvim uspješnim: one su uspjele da obezbijede željeni pristup vodećem predstavniku Amerike kroz prijateljstvo sa njegovom suprugom. Kako je taj odnos postajao intimniji, tako je i interesovanje Amerike za Crnu Goru opadalo. Štaviše, naklonost prema Jugoslaviji Vikama Stida iz londonskog Times-a, izražavana preko tog lista sa ogromnim prestižom, bez sumnje je zvaničnu Englesku okrenula protiv miješanja u korist Crne Gore.

U svemu tome, medutim, Crna Gora je tretirana kao poražena država umjesto kao saveznica koja je odmah ušla u rat i učinila svaku žrtvu za zajedničku stvar.

Ma kako začudujuće zvučalo, njoj nikad nije bilo dozvoljeno učešće u Mirovnoj konferenciji.

Beznadežno je tražiti bilo kakvu nit dosljednosti u odnosu koji su prema Crnoj Gori iskazivali njeni saveznici. Čak do oktobra 1918. pri crnogorskom dvoru u izbjeglištvu bio je akreditovan francuski ministar. On je tada pisao Kralju Nikoli:
“Francuska Vlada nema namjeru da se miješa u unutrašnje stvari neke saveznice. Otuda je razumljivo da francuske vojne vlasti, kad budu ušle u Crnu Goru, ne mogu imati drugi stav osim da priznaju zvaničnu vlast, a ona je Kralja Nikole.”

Kao posljednje sredstvo, Nikola je 7. januara 1919. godine lično Predsjedniku Vilsonu uputio apel za pravdu, upozoravajući američkog prvog čovjeka izvršne vlasti na “intrige Srba i njihove zavjere da unaprijed obezbijede” pomoć Sjedinjenih Američkih Država. Evo i jednog pasusa tog pisma:

“Juče je u jednom od većih crnogorskih gradova objavljen moj pad nakon upotrebe srpskih bombi i podjele novca narodu koji umire od gladi. Savez moje države sa Srbijom je proklamovan, i to zloupotrebom srpske vojske u trenutku kad je 9000 Crnogoraca, uključujuci 2000 oficira, još u austrijskim koncentracionim logorima, a njihovog Kralja Saveznici drže u Francuskoj.”

Obraćajući se Nikoli kao “Kralju Crne Gore”, Predsjednik Vilson mu je odgovorio 9. januara sljedećim pismom:
“Moj poštovani Prijatelju,
Primio sam Vaše pismo i pročitao ga sa najdubljim interesovanjem. U ovom trenutku se moram zadovoljiti samo kratkom potvrdom njegovog primitka, ali Vas molim da vjerujete da mi dani neće biti ni prezauzeti ni previše užurbani da izbacim interese neustrašive Crne Gore iz mojih misli ili da i u najmanjoj mjeri umanjim moju iskrenu želju da učinim sve što je u mojoj moći da vidim da joj je pravda učinjena. Stvari na koje mi skrećete pažnju ću veoma ozbiljno i sa naklonošću razmotriti.

Srdačno i iskreno Vaš Vudro Vilson”

Kada je Srbija, pod plaštom savezničke okupacije, počela da vrši svojevoljnu vlast nakon prestanka neprijateljstava, nezavisni gorštaci su se prirodno pobunili. Slučaj Crne Gore stavljen je pred Mirovni kongres, a njegov Vrhovni savjet je savjetovao Kralja Nikolu da pozove svoj narod na strpljenje; samim tim zahtjevom priznata je zakonita vlast Kralja.

Crnogorci su patrijarhalan narod. Oni nemaju vjere u diplomatiju, u antante – iskrene ili ne, u mirovne sporazume ili konvencije. Takva stvar kao što je potpisani ugovor tamo ne postoji; ako jedan čovjek da riječ drugome, stvar je završena. Oni bi mogli odbiti zahtjeve evropskih državnika. Ali Amerika je pridobila njihovu vjeru. Kad ih je predsjednik Vilson preko Kralja Nikole zamolio da polože oružje, oni su povjerovali njegovim porukama i njegovom prvobitnom obećanju sadržanom u “Četrnaest tačaka”. Oni su se oslonili na dobru volju Amerike da će ispuniti obećanje svih Saveznika, koje je Predsjednik S.A.D. dao Kralju Nikoli 22. janura 1919:
“Uskoro će se ponuditi dobra prilika crnogorskom narodu da se slobodno izjasni o političkoj formi njegove buduće vlasti.”

Reagujući na osnovu ovih riječi, Kralj je u Crnu Goru uputio sljedeće pismo:

“Mom voljenom narodu:

Ja vas molim da ostanete mirno u svojim domovima i ne pružate oružani otpor vojsci koja nastoji da ukine vladu naše zemlje. Dobio sam najčvršća uvjeravanja od predstavnika savezničkih država da će se uskoro dati dobra prilika crnogorskom narodu da se slobodno izjasni o političkoj formi budućeg uređenja.
S moje strane, rado ću prihvatiti takvu odluku.

Nikola”

Crna Gora je tokom više od pet vjekova nezavisna država. Tu svoju nezavisnost održala je protiv nevjerovatno jačih snaga.

Štogod neko mogao misliti o konfederaciji ili savezima, crnogorski narod nikad nije izrazio želju da se odrekne svojeg postojanja kao posebne nacije.

U martu 1917. godine, u svom obraćanju pod nazivom “Pitanje Alzasa i Lorene”  rekao je:

“Podsjetimo se da budući mir u svijetu, u samoj Americi, neće biti osiguran ako se rat završi drugačije nego vraćanjem njihovim kolijevkama svih naroda čije su države bile otuđene i integralnom restitucijom svih stvari opljačkanih od strane Njemačke i Austrije u prošlom vijeku iz Poljske, Šlezvig-Holštajna, Trsta, Alzasa, Lorene, Hercegovine i Bosne.

Naredne godine je Srbija stavila svoju silničku ruku na Crnu Goru. Vrijeme će ispraviti tu nepravdu kako što su ranije istorijske nepravde već ispravljene ili su u procesu ispravljanja. Ali zašto bi se rizikovao novi rat kad bi djelovanje sada uklonilo najočigledniji podsticaj za sukob?

“Sve do ovog doba stvari su se dešavale iz ogluhe. Mnogi koji sa simpatijama gledaju na Crnu Goru kažu da je prekasno da se uzurpator izbaci, pošto posjedovanje nečeg čini devet desetina vlasničkog prava. Ali vlasništvo Srbije nikad nije bilo potpuno.

Drugi kažu da se Amerika ne smije miješati u poslove Evrope. Ovo nije slučaj miješanja, jer je aneksija Crne Gore izvršena tokom “okupacije” od strane jedne savezničke vojske dok je Amerika bila jedan od Saveznika. Na savršeno učtiv diplomatski način ona može jasno staviti do znanja Srbiji i ostatku svijeta da drži stranu pravednom i potpunom razmatranju slučaja Crne Gore, i da neće stajati iza toga da jedan saveznik bude iznevjeren. Kad snage slobode i pravde iznutra i spolja počnu da djeluju u harmoniji, Crna Gora će biti obnovljena.”

Vitni Voren je rođen 29. januara 1864. u Njujorku. Studirao je u Parizu.

Od 1903. do 1913. radio je na projektovanju strogog centra Njujorka, poslovnog centra, pristaništa Čelzi i više hotela, a nakon Prvog svjetskog rata i na rekonstrukciji istorijske biblioteke na Lourenskom univerzitetu u Belgiji, koju su Njemci ponovo srušili u Drugom svjetskom ratu.