KAKO SU JUGOSLOVENI ŠVERCOVALI IZ TRSTA: Evo šta su donosili iz Italije

U Jugoslaviji je šoping u Trstu bio sastavni dio života. Ljudi su preko granice išli po odjeću, kućne aparate, autodijelove… Kako je bilo tačno određeno koju količinu novca smiju ponijeti u Italiju, ali i koju količinu robe donijeti u Jugoslaviju, često se bi se naši i oni koji su pokušali doskočiti sistemu i prenijeti više stvari, za što su se plaćale i kazne.

Kako je izgledao šoping u Trstu i što je ljude tamo privlačilo, možete pročitati u tekstu iz 1973. koji vam donosimo u saradnji s Yugopapirom.

Septembar 1973: Onaj ko hoće skoknuti do Trsta, mora najprije riješiti problem kako će tamo stići. Ako nema automobil – turističko putovanje autobusima prometnih poduzeća predstavlja u najmanju ruku podvig! Interes za kupovinu u Trstu je toliko veliki da se već početkom sedmice mora rezervisati vozna karta ako se želi u Trst.

Onaj ko se odluči na putovanje vlastitim vozilom mora se naoružati strpljenjem: od sedam sati ujutro granični prelazi pružaju zastrašujuću sliku: kolona vozila ispred rampe proteže se u dužini od oko dva kilometra! Poslije dva sata čekanja šansa je tu: uredno predate pasoši dobijaju pečat i put je slobodan…

Sreća i rizik

Jugoslovenski kupci obično kao po nekom pravilu parkiraju svoja vozila na autobuskoj stanici, možda upravo zbog toga što se odavde pruža najidealniji pogled na centar grada. Od stanice protežu se dvije ulice: jedna prema tršćanskoj rivi, a druga prema unutrašnjosti grada. Hodajući ovom drugom, ne može se zalutati: poznate trgovine Giovanni, Standa, UPIM i Coin su nadohvat ruke!

Pored njih su stotine raznih prodavnica, svaštarije koje daju živopisnost “talijanskom biznisu”.

Ako italijanski trgovci nekog i prevare, to je dio posla. Nekad i trgovci budu nasamareni, ali češće kupac izvlači deblji kraj.

Kupovati u Trstu ne znači samo uštedjeti ili pronaći neku lijepu sitnicu. Na ulicama grada kupce iz Jugoslavije dočekuju preprodavači satova, tranzistora i druge robe. I bez cjenkanja oni sami snižavaju cijenu na pola. Onaj ko od njih kupi neki artikl ustanoviće da on služi samo desetak dana. Onda se može baciti.

Robna kuća Giovanni je veoma popularna u Trstu. Roba obična, ali cijene niske. To naročito važi za tekstilnu robu. Ljetne košulje ili ljetna odijela koštaju dvostruko manje nego u nekoj trgovini kod nas.

Zašto je jeftina?

Tršćanski trgovci nabavljaju robu koja ne može imati visoku cijenu: bilo zbog felera ili slabog kvaliteta. Priča se čak da se specijalno proizvodi roba za Jugoslavene lošije kvalitete, od slabog materijala. Fabrikanti robe široke potrošnje u Italiji se u svakom slučaju rješavaju loše robe, a trgovci na njoj zarađuju. Najlošije prolaze kupci, naravno.

Posmatrali smo kupce robe kod Giovannija. Jedna Dalmatinka kupila je dvije haljine i platila samo 100 dinara!

Bračni par iz Zagreba jeftino je nabavio neke aparate za domaćinstvo: mikser po cijeni od 150 dinara (kod nas isti takav košta 350 din!) i komplet pribora za jelo za samo 180 dinara. (U našim trgovinama sličan pribor prodaje se po cijeni od preko 400 dinara!)

Prodavači na srpskohrvatskom ili slovenačkom jeziku uvjeravaju mušteriju da je to “ono” što im upravo treba i što je jeftino. Ovi italijanski trgovci odlično vladaju jugoslvenskim jezicima. Srednje škole trgovačke struke u Trstu imaju srpskohrvatski jezik kao jedan od najvažnijih predmeta! To dovoljno govori s koliko perspektive se razvija italijanska trgovina u ovom gradu.

Eldorado za vozače

Za vlasnike vozila Trst je veoma privlačan. Rezervnih dijelova za sve vrste automobila ima. Koliki je smisao Tršćana za ovu vrstu posla, govori podatak da se u njihovim prodavnicama mogu naći i dijelovi i za Škodu koja se u Italiji uopšte ne prodaje. Dijelovi se nabavljaju specijalno za naše kupce. Riječani, kojima je granica najbliža, najmasovniji su kupci tih artikala.

U Standi, najvećoj robnoj kući Trsta, dominira uglavnom garderoba: asortiman odijela, košulja, haljina i večernjih toaleta je velik. Ima i svih ostalih artikala i igračaka za djecu. Jedan bračni par u tipičnim bosanskim narodnim nošnjama je nakupovao pedesetak svilenih ženskih marama! U selima Bosne i Srbije (naročito oko Niša i Sremske Mitrovice) na pijacama se prodaje uglavnom takva roba.

Do prvog pranja

Šverceri se najčešće snabdijevaju robom na poznatom tršćanskom trgu Ponterosso. Kažu da je ta “buvlja pijaca” nastala onog dana kad je prvi Jugosloven prešao granicu. U kioscima se prodaje sve! Od šarenih sitnica i suvenira preko alata za poljske radove, dijelova za automobile, majice, odijela, do svih aparata za domaćinstvo. Preprodavači iz šatora nude Jugoslovenima:

– komplet ključeva za automobil svega 150 dinara (u našim trgovinama isti koštaju 380 dinara!)

– kišobrane u svim bojama za samo 20 do 50 dinara (duplo jeftinije nego kod nas)

– ručne satove za svega 100 dinara

– sve vrste hipi-odjeće sa Zapada, farmerice za 60 dinara, majice za trideset dinara

– tuce ostalih sitnica potrebnih i nepotrebnih, ali po niskoj cijeni.

Prosječno svakog dana u tršćanskim trgovinama kupuje nekoliko hiljada Jugoslovena.

Sva ta jeftina roba traje do prvog pranja. Kasnije svakom postaje jasno zašto je cijena bila niska!

Trst ima i trgovine sa skupom robom: košulje od po 400 dinara, odijela od po 2000 dinara, krznene kapute od po 5000 dinara, večernje toalete po 3000 dinara – automobile svih vrsta, bilo iz Japana ili Jugoslavije – motocikle iz cijelog svijeta i svih kubikaža! Izvanredno organizovan trgovački posao koji prosječnog Jugoslovena dovodi u dilemu: Što da kupi, što da odabere?

Prekršaji

Na povratku, na granici, opet duge kolone vozila. Uz odobrenje carinika prisustvovali smo pregledu prtljaga pojedinih putnika. Imali smo što vidjeti!

Jedan mladić iz Niša obukao je dva para farmerica iako je bila nepodnošljiva vrućina.

Automobilisti stižu na granicu sa stereo aparatima koje su u Trstu ugradili u vozila da ne bi plaćali carinu!

Kod jedne starije žene carinici su pronašli trideset istih majica! Na pitanje carinika zašto nosi toliko te robe, odgovorila je da je nosi svojoj rodbini! Čudno da sva rodbina nosi potpuno iste veličine.

Postariji čovjek iz Rume stavio je na ruku čak tri Darwilova sata “za dvojicu sinova i za njega” – objašnjava. Osim što je na licu mjesta platio kaznu, ostao je i bez satova!

Jedna Zagrepčanka pokušala je prikriti dva kompleta srebrnih kašika. Možda bi u tome i uspela da oblik njenih torbi nije privukao pažnju carine! Protiv Zagrepčanke je podnesena prijava!

Jugosloveni su prilično sigurni u svoju sreću: umjesto da uredno plate carinske dažbine, riskiraju i ne prijavljuju što su kupili. Neki se uspijevaju prošvercati, drugi plaćaju dvostruko; ostaju bez kupljenih stvari i budu kažnjeni s nekoliko stotina dinara zbog prekršaja!

Dokle će najezda trajati

Postoje ustvari dvije vrste kupaca: jedni koji dolaze zbog šverca i oni drugi (koji su u većini) čiji je dolazak u Italiju obično vezan za nužnu kupovinu. Potrošač u Trstu može zaista sve nabaviti. Kakav je kvalitet nabavljenog artikla, zavisi u prvom redu od njegove kupovne moći!

Nestašica pojedinih artikala široke potrošnje u domaćim trgovinama osnovni je razlog odlaska Jugoslovena u Trst! Dodamo li pritom i činjenicu da je italijanska roba (bez obzira na kvalitet) ukusno šivena u hiljadu boja, dezena i veličina – i jeftina, onda ići u Trst znači u prvom redu doći do atraktivne i jeftine garderobe.

Dok jugoslovenska trgovina ne ponudi potrošačima istu robu, najezda Jugoslovena u Trst nastavit će se nesmanjenim tempom.

Tekst: S. Mudrić (Čik, 1973.)