ZDRAVKO K. U BEOGRADU: Kad služiš, nikada nijesi dovoljno dobar

Da je toga dana  ministar poljoprivrede  Nedimović  svratio do Surčina da dočeka stajsko đubrivo koje je odnekud stiglo kao deficitaran artikal, njegov stajling mogao bi se i opravdati. No, njemu je u zemlju stigao premijer jedne međunarodno priznate države, članice NATO-a, OEBS-a, FIFA-e, predvodnika evropskih integracija na Balkanu, faktora stabilnosti u regionu. Ali, avaj.  Zašto bi Nedimović  brinuo o Krivokapićevom samopoštovanju kojeg ovaj nije sa sobom donio u Beograd?

Piše: Nebojša Redžić

Da se Zdravko K. kojim slučajem zatekao u Beogradu kada je raketama za vatromet gađana crnogorska zastava na zgradi naše ambasade, vjerovatno bi se očinski nasmiješio i prokomentarisao da je u pitanju bezazlena dječija igra. Smisao da pronađe riječi opravdanja za svaki anticrnogorski i anticivilizacijski čin ”vesele Srbadije”, prati ga još od dolaska na čelo NVO koja mu je poslužila da prevari čak i sopstvene birače. Njih nije zadovoljio, a koliko je tek razočarao beogradske nalogodavce, uvjerio se već na surčinskom aerodromu.

Da ga je na pisti dočekao čak i zamjenik pomoćnika gradske opštine Palilula iz sela Slanci, siguran sam da bi on imao onaj isti idiotski osmijeh kojeg je nabacio dok je šetao sa ministrom poljoprivrede Srbije. U momentu kada je dotakao tlo voljene zemlje, Krivokapić je ličio na astronauta koji je silne godine proveo u bestežinskom stanju negdje u svemiru, sanjajući da konačno zakorači po čvrstom. Štoviše, gravitacija je toliko vukla premijera Crne Gore dok je šetao po crvenom tepihu, da bi on u tom trenu najradije kleknuo, sagnuo se i poljubio zemlju po kojoj hoda.

Ma kakvi, nije on u tom trenu vidio ni ministra Nedimovića, ni njegove farmerice, ni gardiste koji su netremice buljili u njega dok se gegao kao krivi toranj u Pizi. Da ste ga u tom trenu pitali je li znao (a morao je da zna ime čovjeka koji će ga dočekti i za dres kod koji mora biti usuglašen), on bi već naslutio da će Ana Brnabić taj skandal relativizovati molbom svima da “razumeju lične preference ljudi, koji se ne drže ustaljenih protokola“.

Ipak, da je toga dana  ministar poljoprivrede  Nedimović  svratio do Surčina da dočeka stajsko đubrivo koje je odnekud stiglo kao deficitaran artikal, njegov stajling mogao bi se i opravdati. No, njemu je u zemlju stigao premijer jedne međunarodno priznate države, članice NATO-a, OEBS-a, FIFA-e, predvodnika evropskih integracija na Balkanu, faktora stabilnosti u regionu.

Ali, avaj.  Zašto bi Nedimović  brinuo o Krivokapićevom samopoštovanju kojeg ovaj nije sa sobom donio u Beograd? Niti ga pokazao u bilo kom trenu  igranja svoje uloge namjesnika ”srpskog sveta” za Crnu Goru.

Samo da ne iznevjeri blaženopočivšeg

Teško je pretpostaviti da li je Zdravko K. čitao Kafku i njegovog junaka kome je u romanu Proces skratio prezime na jedno slovo. Svejedno, jer dva lika sa skraćenim prezimenom, neodoljivo liče. Iako je Jozef žrtva totalitarizma, a Zdravko ”srpskog sveta”, sličnost je neodoljiva. Njihovi kontakti sa ljudima su ograničeni, nedostaju im prijatelji, uživaju u čarima pivnica, do posljednje sitnice posvećeni su poslu. I obojica uhapšeni, sa pravom da se brane sa slobode.

Ni Zdravko, baš kao ni Jozef, ne zna što je njegova krivica. Obojica jedino shvataju da su negdje u životu pogriješili i zato provjeravaju svaki svoj životni potez. Jedino u što su sigurni, jeste da im je život pun grešaka.

Ipak, manimo se sada Jozefa K. Naš Zdravko K. jedino je siguran – i to mu je u životu ipak najvažnije – da je ispunio sve želje blaženopočivšeg mitropolita. Ne, dakle, želje naroda (oni sa litija su «narod»), ne želje građana države kojoj je premijer, ne nikako ni želje međunarodnog faktora koji dosadno visi nad glavama vladajuće većine. Njemu je najvažnije da ubijedi sebe kako se nije ogriješio o želje Amfilohija Radovića. I skrušeno je pošao u Beograd da to saopšti Gospodaru.

Ipak, kao da je zaista izašao iz Kafkinog romana, on zna da je grešan i prema Đedu. Niti je povukao priznanje Kosova, niti je ukinuo sankcije majčici Rusiji, niti je ukinuo presudu «non gratis» ambasadoru Božoviću, nije raskinuo sa zaostavštinom stare vlasti…niti je mnogo toga.O Demokratskom frontu koga je onako pečatno prevario, da ne govorimo. A Risto je sve to tako silno želio.

Boraveći u Beogradu, Zdravko K. je još jednom potvrdio da mu je važniji čak i nepotpisni temeljni ugovor sa Crkvom Srbije, nego sav temelj na kome je sazdana moderna Crna Gora – od njenog epiteta građanske i sekularne, do multivjerske i evroatlanske.

Manirima podanika, unizio Crnu Goru

Da je politika đavolja rabota, shvatio je Zdravko čim je ušao u politiku. Ako već nije Kafku, onda je Dobricu Ćosića sigurno čitao. I brzo shvatio da je laž – srpski državni interes.

Zato je na press konferenciji sa Anom Brnabić znao što mu je činiti. Sluša on nju i zna da ga ona laže. Zato laže i on. Parada licemjerja. Uostalom, da ne griješim dušu – to je manir političara i sa mnogo jačom reputacijom nego što je imaju on i Ana.

Ipak, oboje znaju da Crna Gora neće u «Otvoreni Balkan», a kažu da mu teže. Oboje znaju da Ana i njen šef ne podržavaju evropske integracije Crne Gore, a zagovaraju ih verbalno. Oboje znaju da neće da jačaju ekonomske odnose dvije zemlje, već svekoliku dominaciju jedne države nad drugom. Oboje znaju da bi Jadransko-Jonski put donio mnogo više turista Crnoj Gori, a pričaju da će nam asfalt s druge strane Boljara otvoriti vidike. Oboje znaju da Srbija neće izručiti Svetozara Marovića, jer bi tako bio prekršen stari, čvrsti dogovor, pa zato oboje o tome ćute.

Sad, zna li Zdravko K. da je demonstriranjem manira sluge i podanika unizio državu koju predstavlja, teško je odgovoriti. On je ubijeđen da je misija identitetskog sloma Crne Gore i prepisivanje crnogorske istorije i kulturne baštine u udžbenike i katastar države svojih mentora, sveti posao za koji mora položiti račune. Ipak, osjećaj krivice i misao da je negdje pogriješio, magle mu vid koji bi mu – da ima dostojanstva – pokazao da kao sluga nikada neće biti dovoljno dobar onima kojima služi. I zato je dočekan kako je dočekan.

Onako dezorijentisan, odnio je vijenac na mjesto gdje je ubijen Zoran Đinđić, iako pripada onoj politici koja je srpskog premijera ubila. Primio je strane ambasadore na tlu druge države, iako je to nesvojstveno dimplomatskoj praksi. Moguće je, čak, da su ga domaćini nakon onako pompeznog dočeka odveli na pizzu, jer bi to bila kruna njegovog susreta sa gradom iz koga mu je nedavno istjerana porodica.

Kafkin Jozef K. imao je neslavan kraj. Zdravku K. sasvim sigurno niko ne želi ništa slično, ali je izvjesno da će, poput Jozefa, on najgori sudija biti sebi. U praksi – vječno ubjeđujući sebe i druge da je čist, častan i ispravan. U sebi, znajući da je nedostojan posla kojeg se prihvatio. I to ne zato što nije ispunio obećanja data Amfilohiju, već zato što je izdaja čiji je barjaktar, nešto što ni prebogata crnogorska istorija ne pamti. Nijesu joj dorasli čak ni oni nesretnici što su se 1918. fotografisali u Podgorici, na platou preko puta Skupštine.

Ono što je, ipak, za utjehu svima koji drže do državnog dostojanstva Crne Gore, jeste da je ovo bila prva, jedina i posljednja posjeta Zdravka K. Srbiji u svojstvu crnogorskog premijera.

Izvor: Aktuelno