Slava Ukrajini!

Piše: Slobodan L. Jovanović

Malo ko bi, kao Crnogorci, morao razumjeti Putinove riječi o Ukrajini, tako zlokobne i prijeteće, kad govori o Ukrajini kao oduzetoj teritoriji i naciji i državi koju su komunisti stvorili na ruskoj zemlji. Za razliku od crnogorske istorije, koja je vještom propagandom iskrivljena u brojnim svjetskim naučnim krugovima, istorija Ukrajine je izbjegla tu sudbinu i izučava se na svim svjetskim univerzitetima na osnovu naučnih činjenica. Naravno, izuzev ruskih, srpskih i u još par zemalja pod ruskom sferom uticaja. Ne śećam se ko je napisao da, ako želiš neki narod da trajno pokoriš, oduzmi mu istoriju, jezik i śećanje, što se pokazalo kao obrazac kojim hegemonističke zemlje sa imperijalnim ambicijama šire svoj državni i nacionalni prostor. I na prostoru bivšeg SSSR-a i bivše Jugoslavije.

Obzirom da sam objavio više tekstova na temu Ukrajine i njene istorije, njene Crkve, oni svi dokazuju duboku istorijsku ukorijenjenost ukrajinskog naroda, koja doseže do Srednjeg vijeka. Sve svjetske naučne i visokoobrazovne institucije prepoznaju srednjovjekovnu državu Kijivska Rus’ kao dio ukrajinskog istorijskog naslijeđa, koja je u vrijeme njenog postojanja bila jedan od vodećih obrazovnih i kulturnih centara Evrope. Kijivska Rus’ je, takođe, bila i začetnik i centar hrišćanstva među Slovenima. Nakon tog perioda Ukrajinci su bili dugo vremena pod okupacijom, prvo u XIII stoljeću Tatara, a onda kasnije tokom vjekova su dijelovi Ukrajine bili pod vlašću Poljske kraljevine i Republike, Litvanskog vojvodstva, Moskovije, odnosno Velikog moskovskog carstva, Otomanskog sultanata, Habsburške carevine i Austro-Ugarske monarhije i Rumunske kraljevine.

Nakon što je Bogdan Hmeljnicki, koji je između 1648. – 1657. vodio ustanke protiv poljskih vladara koji su tad vladali Ukrajinom, uspostavio kozačku Zaporošku republiku, 1654. godine se u Perejaslavu susreće sa izaslanicima Moskve i prihvata zaštitu moskovskog cara Alekseja u borbi protiv poljske vojske, uz uslove da Ukrajinci prihvate vrhovnu nadležnost moskovskog cara, a Car će “milostivo prihvatiti ukrajinsku državnu autonomiju”. Nakon što su izigrani za autonomiju, Ukrajinci su trpjeli najveće posljedice za svoj nacionalni identitet u sklopu Ruske Imperije tokom XVIII i XIX stoljeća, kada je ruski car Petar I odlučio da prisvoji njihovu istorijsku ulogu u stvaranju jake srednjovjekovne države Kijivske Rus’i, na način da je proširenu državu Moskovsko Carstvo, kao samodržac, iz kulturno-političkih razloga preimenovao u Rusku Imperiju. Ukrajinski jezik i ime su bili strogo zabranjeni.

Da skratimo, Brest-litovski mirovni sporazum s Centralnim silama iz 1918, predviđao je da Sovjetska Rusija prizna nezavisnost Ukrajinske Narodne Republike, uključujući i njenih svih devet provincija i provinciju Holm. Dana 22. januara 1919. u Kijivu je proglašeno ujedinjenje zapadne i istočne Ukrajine, potpisan je sporazum Akt Zluky. Nakon toga je izbio građanski rat između Direktorija (bili za nezavisnu Ukrajinu), boljševika i Bijele armije. Poslije pada Kijeva u februaru 1919. vlast su preuzeli boljševici. Kako je među Ukrajincima postojala jaka nacionalna svijest, voljom naroda je uveden ukrajinski jezik, da bi ga ubrzo zabranili za vrijeme Staljina, a veliki broj Ukrajinaca zbog svojih stavova raseljen u Sibir i po drugim oblastima, ili pobijen. Oni koji nijesu čuli za holodomor neka potraže po internetu, kada je glađu pobijeno između 7 i 10 miliona ukrajinskih seljaka, tačan broj nikada nije utvrđen, otimanjem hrane i zemlje, jer je ukrajinsko selo bilo tradicionalno vezano za svoj identitet.

Kako je vrlo teško promijeniti stavove onih koji su ih stekli slušajući ruske bajke, bilo bi dobro da se takvi zapitaju zašto je 1448. godine Moskovska eparhija Kijivske mitropolije, pod jurisdikcijom Vaseljenske patrijaršije, nekanonski istupila iz Kijivske mitropolije i osnovala svoju, Moskovsku mitropoliju, zbog čega je anatemisana i bila van kanonskog reda oko 140 godina? Ako je Kijivska mitropolija bila „ruska“, u današnjem smislu tog pojma, zašto je osnivana nova mitropolija u Moskvi? Slično crnogorskoj priči, pokušava se uspostaviti nasilni kontinuitet crkve, tako što današnja Rusija prisvaja Volodimira Velikog (980-1015), sina kijivskog kneza Svjatoslava, koji je prihvatio službeno hrišćanstvo 988. godine u gradu Hersonesu na poluostrvu Krim.

Optužbe iz Moskve da je svaki nacionalni pokret u Ukrajini nacizam i fašizam su potpuno bezočne. Maše se marginalnim nacističkim grupama kakvih ima u skoro svim državama Evrope, uključujući i Rusiju, i sračunato stvara slika o cjelokupnom ukrajinskom narodu kao fašističkom. Treba znati da je tokom Drugog svetskog rata Ukrajina poslala u Crvenu armiju više od 7 miliona ljudi, što je više od 20% ukupnog broja vojnika. Polovina od njih je poginulo, a svaki drugi od onih koji su preživjeli postao je invalid. Gubitak naroda Ukrajine bio još veći od ukupnih gubitaka na frontu. U 230 koncentracionih logora i geta i 250 mjesta za masovno uništenje u rukama Njemaca ubijeno je 5,5 miliona Ukrajinaca. Gubici ukrajinskog naroda čine 40-44 % od ukupnih gubitaka Sovjetskog Saveza – više od 14 miliona ljudi. Prozivati narod Ukrajine za fašizam je morbidno!

Često zloupotrebljavan Stepan Bandera je već 1941. završio u koncentracionom logoru Saksenhauzen, kada je, nakon što je 30. juna 1941. grad Ljviv osvojen od njegovih jedinica OUN-B, proglasio stvaranje nezavisne države Ukrajine, protivno volji Njemaca. Ta kvinsliška tvorevina nikad nije uspostavljena. Banderina dva brata su likvidirana u Auschwitzu. Ruska propaganda je proglasila i Ukrajinsku ustaničku armiju (UPA-Ukrajinska povstanska armija) za nacističku, iako svi njemački izvori govore da se borila protiv njemačke okupacije i poljskih nacionalista. Doduše, imali su nekoliko oružanih sukoba i sa Crvenom armijom, ali ih to ne čini nacistima što su se borili za nezavisnost.

Što se tiče pogroma Jevreja u okupiranoj Ukrajini, njega je bilo, ali se mora reći da je 2004. godine država Izrael nagradila 1.984 ukrajinskih državljana priznanjem Pravednik među narodima, kojim je odala počast ljudima koji su spašavali Jevreje u Drugom svjetskom ratu, a koji nijesu i sami bili Jevreji. Treba li reći da je Nedićeva Srbija prva u Evropi proglašena judenfrei, pa niko ne smatra Srbe antisemitima.

Sve ovo je, u što kraćim mogućim crtama, bilo nužno razjasniti kako bi se shvatilo odakle to pravo koje sebi daje Rusija da ona odlučuje o sudbini Ukrajine i na čemu se bazira prljava propaganda u dehumanizaciji Ukrajinaca. Nije prvi put da hegemonisti koriste svoje sunarodnike u drugim državama za osvajačke pohode. To je radio Hitler sa Sudetima u Čehoslovačkoj, čime je faktički započeo svjetski rat, to je radio i Slobodan Milošević prije tri decenije. Priče o genocidu, ukrajinskim fašistima su isto što „krvožedne ustaše“ i „mudžđahedini žedni srpske krvi“. Odnosno, dehumanizovanje protivnika u mobilizaciji svojih građana protiv, u ovom slučaju, ukrajinskog naroda.

Ko god prati događanja u Ukrajini zna da se položaj Rusa u Donjecku i Lugansku nije pominjao kao problem, sve dok nije 2014. svrgnut proruski Viktor Januković. Slično kao kad se odvajala Hrvatska i BiH od Jugoslavije a Srbi osnivali SAO Krajine i RS jer nijesu htjeli da ostanu u tim novostvorenim državama, Lugansk i Donjeck su krenuli sa secesijom. Na čelo pobune u obije oblasti su bili – ruski državljani! Simulacija evakuacije žene i đece iz tih oblasti, kako bi se pravila paralela sa kosovskim egzodusom Albanaca, proglašavanje situacije genocidom, namjerne provokacije kršenjem primirja, samo su igrokazi za unutrašnju upotrebu kako bi se pokazalo da je u pitanju mirovna intervencija za spašavanje sunarodnika od pogroma.

Śetite se kad je prije 18 godina ukrajinski narod htio izaći iz moskovske śenke i pridružiti se ostatku Europe i zapadnog svijeta sa Viktorom Juščenkom i Julijom Timošenko, što je praćeno Juščenkovim  misterioznim obolijevanjem. Prosto je teško povjerovati da postoji mišljenje po kojem su Ukrajinci osuđeni da im iz Moskve određuju ko će biti vlast u Ukrajini i da li će ići evropskim putem, samo zato što se graniče sa Rusijom! Nemojmo zaboraviti da je Rusija još 1992. zaprijetila ukrajinskoj cjelovitosti namjerom da ospori Krim kao dio Ukrajine. Ruski separatisti u krimskom parlamentu izglasali su 1992. godine Deklaraciju o nezavisnosti, koja je ubrzo poništena. Potom je slijedio dogovor oko pomorske baze u Sevastopolju, kada je 1994. godine potpisan sporazum kojim se Ukrajina obavezala na denuklearizaciju i pravo Rusije da koristi pomorsku bazu u Sevastopolju, a Rusija se zauzvrat obavezala da će svim svojim vojnim i političkim kapacitetima garantovati nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost Ukrajine. U to vrijeme je Ukrajina bila treća nuklearna sila u svijetu, odmah iza USA i Rusije.

Teško je sve strpati u jedan tekst, posebno još otvaranje pitanja Pridnjestrovlja, Gruzije, rata u Nagorno Karabahu između Jermenije i Azerbejdžana i mnogo toga u čemu je Rusija pokazala da ne poštuje međunarodni suverenitet. Što sve govori da je teza o širenju NATO pakta na istok prisutna samo u glavama onih koji nijesu sposobni da se poistovjete sa narodima i državama koji okružuju Rusiju. Ne teže te zemlje da se priključe NATO da bi sa njihove teritorije bila napadnuta Rusija, to bi samo ludak radio i doveo sebe do potpunog uništenja, već da se zaštite od ruske hegemonije i nametanja političke volje. Niti sam bio svim svojim bićem da Crna Gora uđe u NATO da bi iz Crne Gore bilo ko bio napadnut. Naprotiv, upravo da bi se svako odvratio od tih namjera prema Crnoj Gori. A valjda je sada svima jasno da Crna Gora suvereno odlučuje o upotrebi svoje teritorije i učešće u bilo kojoj akciji NATO.

Već je previše paralela, ali nije na odmet reći da u Rusiji živi oko tri miliona Ukrajinaca, bez prava na jezik, na školovanje na ukrajinskom, na svoju Crkvu, što sve imaju Rusi, odnosno što su imali u Ukrajini do vojne agresije Rusije na nju. Ono što je sigurno, bez obzira na ishod agresije na Ukrajinu, između ukrajinskog i ruskog naroda će dugo vremena biti ogromna pukotina zbog koje će Rusija zauvjek biti nepoželjna u Ukrajini! Sila boga ne moli, ali niko nije dovijeka pobijedio narodnu volju.

Слава Українi!