Marko Vešović: NEŠTO KAO DNEVNIČKI ZAPISI (8)

Piše: Marko Vešović

29. 6.

Ostala mi je zauvijek neispunjena želja da ja i Gordana spavamo goli i da jedno drugo dodirima tijela svunoć liječimo od života. Pamtim, još iz dana kad sam bio postdiplomac u Beogradu, stih pjesnikinje Mirjane Stefanović: „Telo je telu lek.“ Ima trenutaka kad mi je ekavica mnogo moćnija. Stih tijelo je tijelu lijek bio bi raspričan.

Kad je Gordana bila mala, bojala se da joj dolje ne uđe kakva baja i nikad se nije oslobodila tog straha, zato je uvijek, nakon ljubavi, oblačila gaće i spavaćicu, jer drukčije ne bi mogla zaspati.

Bio sam ojađen, ali poštovao sam joj strah koji je pokupila kad ju je mati, preko ljeta, kao djevojčicu, slala kod tetke Jelke na selo kod Kreševa, gdje je prekodan bilo puno baja kojih se bojala, a još više da bi joj koja mogla dolje umiljeti noću.

To sam razumio, ali sam bio rastužen odbijanjem, osim u rijetkim trenucima, čak i da se volimo goli, zalud sam joj citirao stih Šarla Kroa: „Kad si gola, to je tvoja najljupkija odjeća“.Nasmijala bi se i ostala u kombinezonu. Mora da bi joj, ako preda me stane u Evinom kostimu, to ličilo na razvrat?

PUSNICA (2. jul)

Ivani sam preko vajbera rekao: „Čistio sam jutros malo sobe stana. Borim se, koliko mogu i umijem, protiv nereda, kako mi Gordana, ako bi došla, mada znam da neće nikad, ne bi rekla: šta si ovo od kuće učinio?“

Nekad sam, kad ulazim u stan, iza leđa ostavljao pakao, a danas mi je, kad u njega ulazim, kao da sam zakoračio u provaliju. Ova provalija nije moja. Ovo mi je nedavno rekla glumica Jasna Diklić koja je izgubila Boru prije četiri godine. I dodala: „Svaki dan biće ti teže“. Sad znam i zašto je Darinka, koja je deset godina živjela sama, našu porodičnu kuću u Rakonjama zvala pusnicom.

NOĆ (5. jul)

Noć, mila. Danju i nekako, ali noć mi krv pije. U jednom beogradskom pismu tebi, začudo datiranom (30. 5. 1969.), kazao sam: „Ja te skroz razumijem, a naročito ono: da je tek noću teško – danju je drugačije“.

Od noći nema odbrane. Noći su krive i za moja luđački ljubomorna „priviđenja i slutnje s kim si i šta radiš“ ako dugo nema od tebe pisma. Nekad sam ludio od priviđenja, sad ludim od gole istine.

Tek danas, nakon četrdeset i osam godina života s tobom, shvatam koliko sam te bezrazložno optuživao i kinjio, i koliko su bila izlišna moja noćna samomučenja. I najveća je nesreća u tome što te do kraja razumijem danas kad te nema i više se ne može ispraviti ništa.

I nekad noću ne znam mislim li ili čujem kako mi kažeš: u cijeloj našoj kući moje prisustvo je baš u tome što do užasa osjećaš da mene u njoj nema. Jesu li ovo možda nečiji stihovi? Ako i jesu bili tuđi, sad su moji.

Kako je moguće da više nećeš nikad u ovu kuću ući? Trke bih pristao da izludim kad bih bio siguran da ću, u tom ludilu, tvoje priviđenje ugledati u tvojoj spavaćoj sobi. I trke bih pristao da umrem od sreće što su te opet moje oči u tvojoj sobi vidjele.

20. 7.

Čini mi se, ponekad, mila, da bih tvoj grob i žmureći mogao da nađem.

23.7.

Sve što nudi svijet prihvatam ravnodušno, kao na ulici reklamne ili predizborne letke. Nikad mi više neće, jer nema Gordane, naići trenuci kad mi je penzionerski život bio mnogo zanimljiviji nego protokol na sultanskom dvoru.

I više mi biti neće zjene

kao da netom su rođene.

Ovo je neumoljivo točno. U starosti sam počeo pisati mnogo bolje, i moje oči su sve češće gledale svijet kao da su djetinje zahvaljujući ponajprije mojoj ljubavi za Gordanu koju sam u braku triput iznova otkrivao.

24. 7.

Sanjao sam kako, na groblju svetog Josipa, sjedim na Gordaninoj i mojoj grobnoj ploči i gledam, kao na javi, svrake i vrane, a u zbilji tu ima čak i vrabaca, i mislim kako jedino oni znaju šta ovdje nalaze, i čini mi se, kao kad sam budan, da u odlijetanju sa sobom odnese trunku moje muke, ili bar da bih je, jednog dana, mogao gledati odozgo, ptičjim očima.

Odjednom spazim Franju Tuđmana i Slobodana Miloševića, oba u punoj snazi, kako dijele megdan kraj groba Biloša Mate što je živio 95. godina i u koji kašto gledam kad pušim na našem grobu.

Poglavnik i Vožd lemali su se krstačama. I to nekud protokolarno i lakonski: ni jedan ilišan potez, kao osobe do tančina upućene u pravila dvoboja, međusobno se odlično poznaju, pa im je znano gdje protivnika najviše boli.

Kad je duel bio okončan, Franjo je prišao Slobi, pružio mu ruku i, kao Robert Fišer protivniku kad ga pobijedi, kazao: „Čestitam, kolega. Odlično ste igrali“.

Možda je ovaj san književna reminiscencija. U jednoj priči Bohumila Hrabala, gospodinu Bambi, vlasniku pogrebnog preduzeća, vatrogasci prijete: „Kad kreneš s pogrebom, razbićemo ti krst o tintaru“. Naknadno dopisano: u tom snu Tuđman je izgledao mlađi od Slobe.

1.8.

Otkako nema Gordane, desetinama puta prošli su mi kroz glavu jednostavni, ali u svojoj golotinji strašni stihovi Josifa Brodskog iz pjesme o smrti majčinoj: “Ostaje da zatiljak od pogleda rukama zaklanjam /i mrmljam usput ‘umrla, umrla’ “.

Penjem se uza stepenice i u sebi ponavljam: umrla, umrla. Jedem krišku hljeba sa sirnim namazom i u sebi ponavljam: umrla, umrla. Slušam graktanje vrana nad mojim potkrovljem i u sebi ponavljam: umrla, umrla. I nekad mi se čini da bih od te riječi mogao sići s uma, a nekad mi se ne čini nego pouzdano znam: ako bih je ponovio dovoljan broj puta, sve bi u meni utrnulo. Ili bar sve ljudsko.