ŠTO SE GRBO RODI, VRIJEME NE ISPRAVI: Da li će Zapad otvoriti oči nakon Joanikijevog prizivanja ukrajinskog scenarija?

Piše: Nebojša Redžić

Za sve je kriva zapadna floskula o ”slobodi vjeroispovijesti”, kojoj nas je prije par dana još jednom podučila britanska ambasadorka u Podgorici Karen Medoks. Riječi Jonikija Mićovića, namjesnika Crkve Srbije na Cetinju da je ”Crna Gora projektovana da bude mala Ukrajina”, za nju su nešto što treba uzeti ”zdravo za gotovo”. Ona u njegovim stavovima o Ukrajini kao ”posljedici bezbožništva”, nije vidjela ništa što bi ukazivalo na pogubnost djelovanja svetosavske sekte (SS) na Zapadnom Balkanu. Žena vjerovatno nije imala kad da pročita ni Rezoluciju Evropskog parlamenta koji je zabrinut zbog destrukcije ”Pravoslavne crkve” na Balkanu. Pa da, nije bila ni dužna da to čita, jer Velika Britanija više nije članica EU.

Zadatak ambasada i jeste da diplomatski ton i umjerenost budu vodilja njihovog javnog djelovanja. U skladu sa tim, razumljivo je zašto i ambasada SAD na jasno pitanje da prokomentarišu Joanikijevu izjavu o Crnoj Gori, odgovara ovako: “Predsjednik Rusije Vladimir Putin snosi potpunu odgovornost za nemoralan, neopravdan i ničim izazvan napad na narod Ukrajine”. Ambasada SAD poziva “sve društvene lidere, uključujući čelnike Srpske pravoslavne crkve, da stanu u odbranu hrabrog naroda Ukrajine”. I to je sve što mogu da kažu o stavovima prvog popa Crkve Srbije u Crnoj Gori.

Diplomatski ton ponekad zaista liči na politički autizam. Možda bi takav odnos prema aktuelnom trenutku Crne Gore bio razumljiv i opravdan da nije činjenice kako su upravo te dvije ambasade i upravo dvije žene koje ih predvode, podrškom apostolskoj Vladi dale dominantan, gotovo presudan doprinos da Crna Gora danas ovako izgleda. Nekome kao zemlja zaostala u razvoju, nekome kao mala Ukrajina. Sve zavisi od senzibiliteta i afiniteta.

Cetinje, grad koji je oduvijek savršen dijagnostičar političkih prilika u Crnoj Gori, ostao je zbunjen. Da li zbog toga što imaju više diplomatskog takta od dvije dame, ili zbog nečega drugog, tek oni su samo odmjereno zapitali: Quo vadis Medoks i Rajnke?

Cetinjani nijesu izgubili gospodske manire čak ni zbog toga što znaju da su dvije ambasade u famozni projekat smjenjivosti vlasti založile i njihovu najveću svetinju – crnogorski državni i nacionalni identitet. O njihovoj slobodi vjeroispovijesti koja je iz svih oružja napadnuta desantom na Cetinjski manastir i Pink panterovskim ustoličenjem, britanska ambasada se nikada nije oglasila. Ni američka.

Podrška autoritarnim ideologijama kao konstanta

Kako, dakle, dok mediji bruje o nikada tako ujedinjenom Zapadu, u istu ravan dovesti Rezoluciju Evropskog parlamenta u dijelu koji se tiče Crne Gore, sa stavovima diplomatskih predstavnika dvije najmoćnije zemlje Zapada koje nijesu dio EU? U redu, njihovi stavovi o Ukrajini su podudarni, saglasni su da je ta zemlja ”žrtva ruske agresije i nemilosrdnog ubijanja”. Ali, što ćemo sa ”malom Ukrajinom”?

Dok EU i NATO svojim stavovima o Zapadnom Balkanu i Crnoj Gori uspijevaju da razagnaju sve strahove od prelivanja ratnog požara na prostor Crne Gore, predstavnici dvije ambasade svojom relativizacijom uticaja Crkve Srbije na domaće političke prilike, kao da žele opet podstaknuti nemir mislećih Crnogoraca.

Začudo, u dvije ambasade kao da nijesu naučili ništa iz gotovo dvogodišnje agonije Crne Gore kojoj su značajno kumovali. One ne samo da danas ne vide bilo šta štetno u djelovanju Crkve Srbije, nego joj čak pružaju priliku ”da stanu u odbranu hrabrog naroda Ukrajine”.

Što bi se, dakle, dogodilo kada bi Crkva Srbije sa ispostavom u Crnoj Gori zaista ”stala u odbranu»” Ukrajine? Da li bi to bio razlog da se ambasade pohvale svojim poslodavcima da su nedavno odabrale prave saveznike u rušenju trodecenijske vlasti u državi prijema? Da li bi time dobile snagu da se isprse pred Evropskim parlamentom i kažu im kako su baš oni pacifikovali Porfirijev ogranak u Crnoj Gori? Ili bi zbog takvog stava Crkve i saznanja da je makar jednom stala na pravu stranu istorije, dobile vjetar u leđa da krenu u ponovni projekat sastavljanja crnogorske vlade u kojoj neće biti Crnogoraca?

Ono što ambasadorke zasigurno ne znaju, jeste da je Valtazar Bogišić, osluškujući bilo Crne Gore, još davno zapisao: Što se grbo rodi, vrijeme ne ispravi.

Crkva Srbije i njena ekspozitura u Crnoj Gori zapravo su sljedbenici tzv. justinovske struje, čiji je rodonačelnik vladika Nikolaj Velimirović, koja počiva na mržnji prema Zapadu, odbacivanju svih temeljnih liberalnih vrijednosti, misticizmu i nazadnjaštvu. Pretočeno u političke poglede, to se gotovo uvijek pretvara u podršku autoritarnim ideologijama, autokratskim vladarima i njihovim ratovima. Od Miloševića do Putina. To nijedan rat, makar bio krvaviji od ionako dovoljno krvavog, ukrajinskog, neće promijeniti.

Možda će jednom, kada bude prekasno za sve, shvatiti da oni koji nikada nijesu imali snage da jasno osude ratne zločine i njihove počinioce u svojoj zemlji i okruženju, nego ih do dan-danas pretvaraju u nacionalne heroje, nemaju drugog pravca nego da nastave da opravdavaju slične ideologije i njihove protagoniste i kada se to dešava negdje, bilo gdje drugo.

Nažalost, teško je, uz sve ove neumitnosti tvrditi da su kretanjem u projekat manjinske vlade vodeće ambasade shvatile da su pogriješile kada su 2020. godine pogurale nazadne, proruske i anticivilizacijske stranke kakve su DF i Demokrate, koje su promovisale projekat destrukcije Crne Gore i njenog svođenja na guberniju susjedne države. Projekat nove vlade, koji je nesumnjivo scenario Zapada, nikako ne znači da će sada biti aminovana ni nova izmjena Zakona o slobodi vjeroispovijesti kojim je kulturna baština Crne Gore koja pripada državi, volšebno prepisana na beogradsku Patrijaršiju. Niti da će biti prihvaćeno stanovište DPS-a da se tu radi o činu veleizdaje za koji neko mora krivično odgovarati.

Ako ambasade nastave da njeguju stanovište da je za stanje u Ukrajini kriv Putin, a za prilike u Crnoj Gori – niko, Crnogorci će još jednom morati da se pomire sa podstanarskim statusom u sopstvenoj zemlji.

Između dvije Crne Gore lako je odabrati pravu

Konačno, teško da u Crnoj Gori postoji još neko ko ne vidi do kraja ogoljenu ne samo prorusku i antievropsku prirodu ekspoziture Crkve Srbije, nego i anticivilizacijsku i anticrnogorsku misiju koju ta parareligijska organizacija sprovodi u Crnoj Gori u kontinuitetu decenijama. Preciznije, to ne vidi jedino onaj ko to neće i ne želi da vidi.

Joanikijevo izvlačenje paralela po velikodržavnom programu koje nije ništa drugo do prizivanje u Crnu Goru ukrajinskog scenarija, prilika je da Zapad otvori oči. Matrica ”Ruskog sveta” kojom se negira svaka posebnost Ukrajine, rezultirala je agresijom i ratom. Ista takva matrica od strane ”srpskog sveta”, plasira se Crnoj Gori već 170 godina. Taj svojevrsni udar na naš identitet iz koga proističu napadi na našu državnost, nezavisnost i pravo da sami donosimo odluke, Zapad je do sada bagatelisao. Kada shvate da iz negiranja prava da postojiš, da imaš svoju istoriju i kulturu, svoj jezik i svoju crkvu, proističu i jačaju imperijalističke ambicije raznih hegemona, zvali se oni Rusija ili Srbija, Zapad bi mogao da prizna gdje je do sada griješio.

Jedino tako, shvatiće da je od principa smjenjivosti vlasti važnija jaka i stabilna država, utemeljena u vlastitoj kulturi i istorijskom trajanju. Jedino tako znaće da je između dvije Crne Gore, jedne koja je zemlja mračnjaštva i mitomanije i druge, koja teži vrijednostima zapadne civilizacije i emancipaciji društva, lako odabrati onu pravu. Jedino tako razumjeće da je Crkva Srbije paramilitarni, asimilatorski mehanizam za posrbljavanje Crnogoraca i oduzimanje njihovog istorijskog pamćenja.

A onda će umjeti i da odaberu i diplomatske predstavnike koji će imati misiju da promovišu vrijednosti vladavine prava, slobode i ekonomske snage država iz kojih dolaze, a ne kvazi diplomate koji će od pestokupljevine, pošto-poto pokušati da sastave vlast države prijema kršeći tako osnovne demokratske postulate i Bečku konvenciju o diplomatskim odnosima.