Komnetar
BAN, SVETO, PA BATO: Grbljanin Carević – nesreća, naša domaća
Piše: Nebojša Redžić
Opet je Marko Bato Carević briljirao u jednom od medijskih nastupa. Ovoga puta, u naletu ekonomskog patriotizma, pozvao je stanovništvo bosanskohercegovačkog entiteta Republika Srpska da ovoga ljeta obavezno dođe na crnogorsko primorje. Ma šta pozvao, on im je to u stilu cara Lazara naredio i samo što ih nije, po uzoru na legendu ispisanu uoči Kosovskog boja, prokleo ako to ne učine:
“Mi smo Srpska zemlja kao što je Kosovo. To je dominantno srpski narod. Mi smo se 1918. ujedinili sa Srbijom. Svako ko ne dolazi na Crnogorsko primorje, radi protiv interesa srpskog naroda”, zagrmio je Bato u kameru neke od entitetskih televizija.
Ama, siguran sam da se svaki Srbin koji je te večeri gledao tv, a nadahnjivan je kosovskim mitom (čime bi drugo?) osjetio kao da se našao baš u Lazarevoj kletvi: “Ko je Srbin i srpskoga roda…i od srpske krvi i kolena,…a ne doš’o na boj na Kosovo (srpsku Boku)…ne imao od srca poroda… od ruke mu ništa ne rodilo,…rujno vino ni pšenica bela!”
Bato se toliko uživio u taj poziv Srbima iz Srpske (kako tu genocidnu tvorevinu od milošte zovu), da je zbog prezentacije turističke ponude Crne Gore, saznajemo, u Banjaluku odnio i čuveni snimak od prošlogodišnjeg Božića, gdje ispaljuje hitac iz topa. Namjeran marketinški trik kojem je cilj da se ljudi iz Srpske, u još srpskijoj Boki, sve do Budve, osjete kao kod kuće.
Da bi ih ono baš ubijedio da će se biti u domaćem ambijentu, Bato im je ponio još specijaliteta iz srpske rakovićevsko-šešeljevske kuhinje. Recimo, to da se Boka 1918. godine ujedinila sa Srbijom, tako je odzvonilo u ušima onih koji ponešto znaju o istoriji, da ih je podsjetilo na dnevnik Iliije Guzine sa Pala koji je ratnih 90-tih pokušao da vijesti prezentuje ekavicom, zbog čega su svi u BiH, pa i Srbi, vrištali od smijeha.
Da je Bato makar zatražio od svojih savjetnika (siguran sam da ih ima) da samo malo guglaju, našao bi sijaset podataka koji govore o vjekovnoj težnji Boke Kotorske da se ujedini sa Crnom Gorom. Prvi put se to umalo desilo 1797. godine za vrijeme Petra I. Potom 1806. kada se Petar I, na poziv Rusije, uključio u borbu protiv Napoleona u Boki. Potom je 1813. Petar I oslobodio Perast, Risan i Herceg Novi, pa se tamo zavijorio crnogorski Alaj barjak. Ujedinjenje Crne Gore i Boke proglašeno je te, 1813. u Dobroti, ali je Rusija na Bečkom kongresu naredne godine izdejstvovala da Boka pripadne Austriji. Čak nam je uvela i sankcije, obustavivši nam finansiranje. Konačno, Boka do 1918. ostaje dio Dalmacije, odnosno Austrije. Sve dok te godine nije, kao dio Crne Gore, nasilno anektirana od Srbije.
U jednoj stvari, Bato je u R.Srpskoj bio u pravu: Boka Kotorska je srpska taman koliko i Kosovo. U mitovima, u mašti, u snovima svih sinova i kćeri ”srpskog sveta”.
Ban, Sveto i Bato
U priči o Batu Ceroviću, brine me nešto drugo. Pitam se hoću li mu dati previse na važnosti ako kažem da je on, u posljednjih 150 godina, treći izdanak Grblja iza koga će ostati velika (ne)djela. Ipak ću rizikovati, zaklanjajući se iza činjenice da je funkcija koju formalno pokriva dovoljan razlog da se njime, baš kao i dvojicom prije njega, pozabavi istorija. Tu prije svega mislim na istoriju beščašća.
Dakle, davne 1885. Mitrofan Ban, rođeni Grbljanin, austrougarski državljanin, postaje poglavar Mitropolije crnogorske – Crnogorske pravoslavne crkve. Bratski su ga dočekali u Knjaževini Crnoj Gori još 1869. kada je primljen u klir, po želji knjaza-gospodara Nikole I Petrovića-Njegoša. Tokom tri decenije arhipastirovanja Mitrofan je služio na ponos i Crkvi i državi i Crnogorcima.
Obrt će uslijediti od 1916, kada je u starosti Mitrofan pokazao iznenađujući kukavičluk i servilnost austrougarskom okupatoru, čak predvodeći kampanju poziva na predaju crnogorskih ustanika – komita.
Nastavio je Mitrofan istim nečasnim putem i kad su Srbi 1918. okupirali Kraljevinu Crnu Goru: podržao je izdajničku tzv. Podgoričku skupštinu, a potom rukovodio nelegalnim zasijedanjem Svetoga Sinoda autokefalne Crkve Kraljevine Crne Gore – koju je nekanonski, a suprotno i crkvenom i državnom Ustavu, pripojio Crkvi Kraljevine Srbije.
Ali, ipak, prije nego što je umro, nastupila je kod Mitrofana Bana griža savjesti i pri potonjem izdisaju, molio je suznim očima sve prisutne, da budu tumači njegovog pokajanja za zločin kojeg je učinio time što je dao svoj mitropolitski blagoslov i pristanak za uništenje Crne Gore od strane Srbije, izjavljujući da je to tada morao učiniti pod pritiskom i prijetnjom srpskih vlasti. Prekasno.
Drugi znameniti Grbljanin je Svetozar Marović između čije avangardne pojave kada je rukovodio omladinskim sastancima na podgoričkim Sastavcima, do bijega od pravde u Beograd i američkih sankcija koje su mu prekjuče uvedene, stoji predan partijski rad koji je kulminirao priznanjem da je vođa organizovane kriminalne grupe. Za sve vrijeme, čak i kada se bavio pribavljanjem glasača za DPS u kome je bio ideolog, nikada nije iznevjerio Crkvu Srbije koju je iz komunističkog ništavila početkom 90-tih, uzdigao do današnjih visina kada njene popove ustoličavaju modernim metodama – pancirima i heklerima, sa helikopterom dostavljenim popovima.
Sve te grbaljske mudrosti koje su decenijama vladale javnim diskursom Crne Gore i Boke, pomno je pratio Marko Bato Carević sa krimovičkih, dijelom uzurpiranih dolina, gdje je umjesto da gleda u more, imao pogled uperen u dvije dominantne osobine Mitrofana Bana i Sveta Marovića: izdaju jednog i lopovluk drugog. Sve i da sjutra okonča političku karijeru, Bato Carević može slobodno reći da nije iznevjerio tradiciju znamenitih Grbljana.
Frojd, Bato i odsustvo stida
Ono što me, međutim, brine kada su u pitanju Grbljani koji ostavljaju istorijski trag, jeste saznanje da im se IQ iz generacije u generaciju, srozava dramatičnom brzinom. Dok je Mitrofan Ban prije nego je izdao, tri decenije, svojom mudrošću i odanošću državi služio za ponos, dok je Svetozaru Maroviću čovjek mogao zamjeriti svašta – ali intelekt i obrazovanje ne, sa Batom Carevićev stvari stoje drugačije. Nekako tužnije.
Legendarni psihijatar Sigmund Frojd savjetovao je kako da otkrijemo ljudsku glupost: “Prvi znak ljudske gluposti je potpuno odsustvo stida”. To je ona situacija kada je i vas sramota zbog tuđeg ponašanja i izjave, ili se čudite nekim suludim postupcima. Neko bi to označio kao transfer blama.
Bato Carević odista nema blama i stida ni kada priča o istoriji, ni kada se u njemu sukobljavaju svetosavac i turistički promoter, ni kada objašnjava da je zemljište koje je uzurpirao njegovo, ni kada je dobijao sumnjive tendere od vlasti koju bi potom pljuvao, ni kada na plaži Ploče koju koristi na volšeban način, odjekuju tugovanke za Kosovom, ni kada se nevješto pravda što su njegovi bageri razbili automobile nadomak Belvedera.
On je, naprosto, produkt balkanske logike nitkovluka po kojoj je korupcija, bezakonje, otimanje, grabež, galama i bahatost, uz neodgovornost i prkošenje zakonima i etici – imperativ vremena u kome živimo.
Kada bi se odnekud pojavio Ivo Andrić i naumio da dopuni svoju Travničku hroniku, sasvim je izvjesno da bi u nju strpao podatak da u Travniku postoji Ekonomski fakultet i da je na tom fakultetu diplomirao Bato Carević. Ipak, ljudi koji Bata znaju pričali su mi da je vrijedan, pedantan u poslu na svom gazdinstvu, marljiv…
Ivo Andrić, pak, u Travničkoj hronici kaže ovako: “marljivost, ta vrlina koja se tako često javlja onde gde ne treba, ili kad više nije potrebna, oduvek je bila uteha nedarovitih pisaca i nesreća umetnosti”. Bato Carević nije ni pisac, ni umjetnik. Nije ni nedarovit, čim ima toliko sličnih njemu ili gorih od njega koji ga slijede. Ali je, nesporno, nesreća. Naša, domaća.
-
Politika5 days ago
REGION PRED RAZRJEŠENJEM: Nakon što Tramp preuzme dužnost, očekuje se ubrzani pad Vučića
-
Sport4 days ago
Jazbina
-
Politika23 hours ago
Podanik Beograda na specijalnom zadatku vraćanja Crne Gore u sferu uticaja Srbije i Rusije
-
Svetosavska sekta13 hours ago
SLUČAJ PACOLI I SPC: Krivične prijave ne mogu oprati krvavu ratnohuškačku biografiju