Velikosrpstvo kao kolektivna paranoja

Piše: Milenko A. Perović

Velikosrpstvo je radikalni oblik nacionalizma. Na njemu se gradi  nacionalistička ideologija srpskog velikodržavlja. Njen program čine tribalizacije i militarizacija srpskog društva te hegemonističke pretenzije prema drugim narodima. Sve manipulativne strategije srpskih političkih i intelektualnih „elita“ radi sticanja i održanja nelegitimne političke, ekonomske i kulturne moći u srpskom društvu u ime „viših nacionalnih interesa“ već skoro dva vijeka počivaju na iracionalnoj ideji velikosrpstva.

Prema mjerilima psihopatologije mase, velikosrpstvo kao način i sadržaj „nacionalne“ samoidentifikacije ima niz paranoidnih obilježja te se može smatrati kolektivnom paranojom. Ona pokazuje da pored individualne „višestrukosti zabluda“ (Ludwig Snell) može postojati srodna povezanost niza kolektivnih zabluda, kolektivni „sistem zabluda“ koji stvara dominantni pogled na svijet i prenosi se s generacije na generaciju.

Prerastanje individualne u kolektivnu paranoju moguće je zbog izomorfnosti duševnih stanja i stanja svijesti pojedinca i socijalne grupe. Psihički poremećaji pojedinca jednako mogu biti psihički poremećaji kolektiva. On može biti „kolektivni“ paranoik.

Grupna svijest kao nacionalna svijest počiva na nepatološkom, a grupna nacionalistička svijest na patološkom psihotičkom načinu odnosa prema zbiljnosti. Srpska nacionalna svijest prevalentno je nepatološka grupna samoidentifikacija s normalnom ośetljivošću na povijesne i društvene okolnosti te kolektivno djelanje. Velikosrpska nacionalistička svijest je psihotička svijest. Karakteriše je patološka perceptivna pristrasnost koja je sazdana od „sistema zabludnih ideja.“ Kao i svi drugi radikalni nacionalizmi, velikosrpstvo je poopštena i podruštvljena paranoja.

Izvitoperivanje srpske nacionalne u velikosrpsku radikalnu nacionalističku svijest pokazuje se u njenim glavnim paranoidnim crtama. U njoj je ukorijenjen ośećaj nemoći i duge patnje pod povijesnim silama. Čvrsto je uvjerena u opravdanost stava o viktimizaciji „srpskog naroda.“ Patološki je sumnjičava i nepovjerljiva. Strahuje u nepouzdanom okruženju. Ośeća da su je neprijateljske zavjere i proganjanja trajno onesposobili da kontroliše vlastiti povijesni i efemerni život. Učvršćujući se u beznadnim stanjima duha, ona trajno postaje „neslobodna duhom“ te zato nesputana u svojoj mogućoj agresivnosti.

Dva vodeća paranoična iskustva baziraju se na ośećaju poniženosti i diskriminisanosti. Većina kompendija istorijske i pseudo-istorijske svijesti velikosrpstva ispunjena je evokacijama na takva povijesna kolektivna iskustva. Pod presijom ta dva ośećaja, paranoična svijest ne pada u rezignaciju, pasivnost i bezvoljnost. Naprotiv, umjesto apatije, abulije, „smanjenja energetskog potencijala“ i slabljenja emocionalno-voljnog djelanja, ona razvija visoki paranoidni aktivizam. On je središnji movens velikosrpstva iz koga potiču stalne agresivne, hegemonističke i militarističke namjere prema okolnim državama i narodima. Opravdavanje i uljepšavanje tih namjera razvijeno je u fantazmagoričnom sistemu odbrane prava „poniženih i uvrijeđenih!“

Paranoja iskrivljuje percepciju zbiljnosti. Na iskrivljivanje je navodi strah, nepovjerenje, uvjerenje o zavjerama i spremnost na stalno otkrivanje „neprijatelja.“ Neadekvatna percepcija spoznaja koje dolaze iz zbiljnosti uslovljava učvršćivanje disformične samosvijesti paranoika. U njoj se događa inverzija kojom se na mjesto objektivne percepcije zbiljnosti postavlja vlastita izmišljena slika o zbiljnosti.

U velikosrpstvu se jasno identifikuju oba momenta ove inverzije. S jedne strane, vlastitu izmišljenu sliku ono gradi na psihotičkom zabludnom uvjerenju o progonjenosti (paranoia persecutoria). Ono sadrži ideje prijetnje, zavjere, konstruisanja lažnih optužbi protiv drugih i nepovjerenja u druge. Ideja „zavjere protiv srpstva“ javlja se u najvulgarnijim oblicima koji sadrže zamjenljive figure „neprijatelja“ (Kominterna, Vatikan, Tito, komunisti, Zapad, Zelena transverzala, Hrvati, Crnogorci, Albanci, Bošnjaci, protestantizam etc.).

S druge strane, paranoja onesposobljava svijest da pravi razliku između mašte od zbilje. Laž je u „srpstvu“ najprije imala utilitarni karakter u izgradnji nacionalne svijesti i nacionalne države. Vremenom, laž je postala moćno sredstvo u provođenju hegemonističkih namjera. Konačno izvotoperenje nacionalne u nacionalističku svijest dogodilo se u procesu u kome je laž postala vodeći fabrikat paranoidne svijesti!

Velikosrpstvo kao kolektivna paranoja ponajviše se učvrstilo na laži o progonjenosti i ugroženosti, koja impicira laž o nepravdama, omalovažavanjima i nanošenjima štete „srpstvu.“ Ona je rodila „ideologeme“ o „ugroženosti srpskog naroda,“„nepravdama prema srpskom narodu,“ „vijekovnim progonima Srba,“ neistinitim optuživanjima Srba etc. Ovaj oblik paranoje naziva se kverulantskim (querulous paranoia). Ona počiva na uobraženju o potrebi imaginarne borbe za svoja prava, na žalbe “zbog nepravdi,” na želju za stalnim “sudbenim” davijanjem s činjenicama, čak davijanjem sa samom poviješću i “nacionalnom sudbinom.” Ovaj oblik paranoje vječito poziva na “ispravljanje krive Drine” osvajačkim skokom daleko preko Drine!

Nauka nije rasvijetlila pitanje o potonjim uzrocima nastanka paranoje, ali je u njoj dobro opisan unutrašnji razvoj sistema zabluda, varki, uobraženja (Wahnsystem). Opisana je i uloga tjeskobe i straha u uobličavanju hronične psihoze koja rađa zabludne ideje. No, davno je uočeno da paranoja ne izaziva nužnu dezorganizaciju deduktivnog mišljenja. Zbog te okolnosti, velikosrpstvo kao kolektivna paranoja uspijeva generacijama podvlastiti i uvući u svoj psihotični misaoni sistem veliki broj ljudi, čak i onih s najvišim intelektom. Paranoja je bolest prvog misaonog principa, „prvog pokretača.“ Sve misaone procedure koje slijede iz njega mogu biti savršeno logične, racionalne i misaono konzistentne. Paradoksalno, na taj način logika učvršćuje alogičnost i oboljelost paranoika!

Uz uvjerenje o proganjanju, paranoik ima deluziju vlastite veličine. On neosnovano i bolesno vjeruje u svoju vrijednost. Velikosrpstvo sadrži deluziju umišljene veličine (paranoia megalomanica). Najsnažnije se ona ispoljava u deluziji o „Srbima narodu najstarijem,“ Srbima kao „izabranom narodu“ te narodu koji je posebno zadužio čovječanstvo. Ruku pod ruku s njom ide reformska paranoja (paranoia reformatoria). Njen najupečatljviji oblik je mitologizacija „srpske ćirilice“ i „fonetskog pisma“ kao dva svjetska, a srpska filološka i kulturna čuda! Iz istog korijena izrasta mitologizirana falsifikacija pravoslavlja. Nju je stvorila i održava je religijska paranoja (paranoia religiosa), sistem zaludnih uobraženja koja pravoslavlje pretvaraju u „svetosavlje.“

Paranoik ne prihvata kritiku ni istinu o sebi. Ko mu predoči psihotički poremećaj od koga je obolio i pokuša da mu pomogne u bolesti, postaje mu „neprijatelj.“ Paranoik je opasnost po sebe i po druge. Jednako, svaka kritika velikosrpstva doživljava se od njegovih zavisnika kao neprijateljstvo. Njihov se paranoični neprijateljski stav može kretati na rasponu od nacionalističke netrpeljivosti i mržnje do spremnosti na genocid nad “neprijateljima.”