POLITIČKA ”ŠABANERIJA” U OSTROGU: Dritan kao privjezak iz suvenirnice veleizdaje

Piše: Nebojša Redžić

Svakim novim danom, sve sam više ubijeđen da je autor popularne zakletve „Ostroga mi“ među srpskom šabanerijom u Crnoj Gori, upravo aktuelni premijer Dritan Abazović.

Popularni srpski sajt ”Vukajlija” objašnjava da se to izgovara kao jedna riječ, „uz neizostavnu uvjerenost da će slušalac, poslije pozivanja na najveću nacionalnu svetinju, povjerovati i u najgnusniju laž“. Upitate li se šta je „šabanerija“ i ko se može označiti kao „šaban“, dobićete objašnjenje da se radi o tipu „koji uvlači duks u trenerku, a trenerku u čarape“ . Treba li uopšte podsjećati ko je vodeći crnogorski „šaban“? I ko izgovara najgnusnije laži kada govori o „uvažavanju različitosti“, zaklanjajući se iza Ostroga.

Omalenom Dritanu se u najvećoj crnogorskoj svetinji za samo godinu i po dogodilo već toliko važnih stvari, da je dovoljno za ostatak karijere, koliko god da će trajati. Osobito kada je u pitanju skrnavljenje sveca i crnogorskih državnih institucija.

Njegova Grand parada u Manastiru Ostrog, zapravo, traje još od dana kada je u svetinji sastavljena Vlada Zdravka Krivokapića, a on bio presudan pion za tu igru, sve do posljednjeg poniženja kada je, u svojstvu premijera, na svoj zahtjev, otišao na noge prvom popu Crkve Srbije. Njegova politika, zapravo, najbolju paradigmu ima u tezgama na prilazima Manastiru, odakle šljašti primitivizam i kič, razarajući oči i dušu svakog vjerujućeg Crnogorca svjesnog u što se pretvorila najveća crnogorska svetinja u izvedbi okupatorske crkve. Dritan mi, nekako, liči na privjezak iz improvizovane suvenirnice, odakle viri lik neke ništarije (Mladića, Karadžića ili nekog trećeg) uokviren zidinama svetinje.

Skrnavljenje države i njenih institucija, neko će pripisati Abazovićevom neznanju ili nesvjesti o odgovornosti koju treba da ima neko ko predstavlja državu Crnu Goru. Meni to više liči na njegovu namjeru da – baš kao što je činio svih 18 mjeseci koliko do sada traju njegova vremena – ugasi i potonji plamen dostojanstva države koja zaista nije imala sreće što ga je dobila za svog predstavnika.

Ostaće u knjigama da je Crna Gora, na početku treće decenije 21. vijeka, doživjela najveća državna posrnuća, veća čak i od onih koja je imala kao dio prinudne državne zajednice sa Srbijom.

Pazite samo ovo: Mitropolija crnogorsko-primorska saopštila je da je prijedlog o susretu Patrijarha i Abazovića došao iz Kabineta premijera.

Iz Mitropolije je odgovoreno da prilikom organizacije proslave nije predviđen dolazak Patrijarha srpskog Porfirija u Podgoricu te da je zbog nedostatka vremena susret moguće organizovati jedino u manastiru Ostrog.

Iz Kabineta premijera je ovaj predlog prihvaćen uz zahtjev da se uputi formalan poziv, što je i učinjeno.

“Sveti Vasilije već 350 godina poziva sve ljude na sretanje i saborovanje u svome Ostrogu, blagosiljajući svakog ko mu sa čistom vjerom, ljubavlju i nadom dolazi”, saopštila je Informativna služba Mitropolije crnogorsko-primorske.

Pronalazeći sebe u odrednici “svi ljudi”, Dritan se samopozvao u svetinju, a pop Prle je to jedva dočekao da bi još jednom ponizio Crnu Goru i njene institucije.

Vjerski poglavar iz druge države, naime, trebalo je da u Crnoj Gori uživa status kakav imaju predstavnici stranih zemalja, pa je imao protokolarnu obavezu da dođe u njen glavni grad i sretne se sa crnogorskim liderima. Umjesto toga, on je navukao nemuštog premijera da mu dođe na poklonjenje u crnogorsku svetinju koju je njegova crkva uzurpirala upravo glasovima onih koje u izdajničkom delirijumu predaje crnogorskog kulturnog blaga Beogradu, predvodi upravo njegov gost.

Tako je Crkva Srbije i njen prvi čovjek sa umišljajem pokazala da ne priznaje ni državu, ni njene institucije. Uostalom, Crkva Srbije u Crnoj Gori već decenijama djeluje van pravnog sistema države,  koristeći svaku priliku da je dodatno ponizi. Ne bi od te namjere bilo ničega, da nije uslužnih domaćih političara, spremnih da omalovažavanju sopstvene države, daju puni doprinos.

Srbima Sveti Vasilije nije značio ništa

Bezočno otimanje crnogorske kulturne baštine u izvedbi Dritana Abazovića i njegovih istomišljenika, pripremljeno brižnim potezima prethodne vlasti, ogoljeno je istorijskim faktima na koje pripadnici svetosavske sekte (SS) nemaju kontra argumentaciju.

Krajem 1852. Omer-paša Latas je sa velikom vojskom sa svih strana napao Crnu Goru. Turska opsada Manastira Ostrog ne pamti Srbe i srpsku vojsku u blizini odreda crnogorske vojske, pod komandom vojvode Mirka Petrovića, koji se zatvorio u manastiru Ostrog.

Kada su branioci Ostroga donijeli jednoglasnu i neopozivu odluku – ili da Manastir odbrane, ili da svi izginu, nijesu ni slutili da će plodove njihove borbe jednog dana ukrasti pripadnici bliskog naroda, koje istorija ne poznaje kao tadašnje stanovnike Crne Gore.

Ostrog je tada odbranjen od Turaka, ali je bez borbe prepušten Srbima nakon okupacije 1918. godine. To je ozakonjeno odlukama Dritanove podgoričke skupštine iz 2020. godine. Nakon sjednice na kojoj su crnogorske svetinje predali u ruke beogradskoj Patrijaršiji, ta družina se nije fotografisala poput svojih ideoloških prethodnika iz 1918. No, to nikako ne znači da će ih istorija pamtiti kao manje izdajnike od njih. Naprotiv.

“Devet krvavih ostroških dana”, nakon kojih su crnogorski ratnici prebacili mošti Sv.Vasilija na Cetinje i čuvali ih u Cetinjskom manastiru, ostali su u sijenci te podgoričke noći u kojoj je pijan od sluganstva zvaničnom Beogradu, Dritan Abazović podigao izdajstvo na pijedestal vrline. Ne postoji stanovnik Crne Gore koji je toliko slavljen i uzdizan u beogradskoj štampi, pogotovo “žutoj”, kao što je to čupavi neženja iz Ulcinja.

Koliko je kroz istoriju Srbima značio Sv. Vasilije, pokazali su i tokom okupacije 1918. godine. Oni su tada obavili boghulni obred „sahranjivanja” države Crne Gore i crnogorskih svetitelja – uključujući i Svetoga Vasilija Ostroškog! Ostalo je zapisano:

„Jednoga dana, decembra, 1918. u 1 sat noću, jedna grupa srbijanskih oficira, praćena vojnicima i jednom grupom najgore fukare, kojom su terorizirali čestito i mirno stanovništvo, izvršila je u Nikšiću sljedeći odvratan zločin, želeći tim ubiti autoritet Crkve, odnosno svetitelja – patrona crnogorskog naroda i crnogorske države. Napravili su tri kovčega, na formu mrtvačkih sanduka. Na jednom je bilo napisano Sv. Petar, na drugom, Sv. Vasilije, a na trećem crnogorska kruna. Ove kovčege su nosili kroz varoš Nikšić na način kao što se čine crkvene procesije, zatim su se zadržali na trgu, gdje su iskopali tri groba, u koja su položili ova tri kovčega. Poslije ovoga održali su opijelo, kao što se to čini u Pravoslavnoj crkvi prilikom sahrane. Kako je u Pravoslavnoj crkvi običaj da se grobovi preliju vinom i uljem, to su, umjesto toga, srbijanski oficiri prepišali javno grobove”.

Dodamo li svemu da do početka novog milenijuma, SPC u svojim crkvenim kalendarima nije 12.maj obilježavala crvenim slovom, dakle Sv.Vasilija nije priznavala za sveca, onda stvari postaju jasne i dozla boga ogoljene. Sve liči na lopova koji je, tek što je na sebi svojstven način ukrao nečiji dijamant, zavolio svoj plijen do te mjere da je sebe ubijedio da ta ljubav traje od pamtivijeka.

Besprizorna lakoća podlosti

To što Srbi nikada (do početka novog milenijuma) nijesu marili za Manastir Ostrog, to što su po svecu urinirali i smtrali ga tuđim, a onda iznijeli njegove mošti i na čelu sa protagonistima ratova 90-tih šetali ih po Nikšiću i Hercegovini, Dritanu očigledno ne smeta. Štoviše, sada se sa sigurnošću može reći da je upravo to svijet kome on pripada i ideologija kojoj on, podmazan Judinim srebrenjacima ili bez njih, bespogovorno služi.

Za njega je pomirenje vizija u kojoj više nema Crnogoraca, za njega je uvažavanje različitosti podrška džamijama, sinagogama i manastirima gdje je Crnogorcima ulaz zabranjen, za njega je put ka Evropi asimilacija i eliminacija najbrojnijeg naroda koji je stvarao državu Crnu Goru.

Niko se sa nama do sada nije igrao ovako besprizornom lakoćom podlosti. Njemu ne smetaju ni popovi, ni lopovi, smataju mu jedino Crnogorci. On nam se podlo sprda sa pozicije koju je dobio na našoj muci, jer da se pitao bivši premijer koji je Dritana na velika vrata uveo u srpski svet, Crne Gore ne bi ni bilo.

Onda kada smo mislili da ne može gore od Krivokapićeve Vlade, rodio je mali Dritan i pokazao da je spreman za velika nedjela. Ravna veleizdaji.

Čak je i Zdravko Krivokapić u startu odbacio mrtvorođenče koje se zove Otvoreni Balkan. Prepoznao je prevaru i shvatio da se iza Vučićeve i Ramine građevine, kriju najmanje dva velikodržavna projekta. Abazović bi da to oživi.

Krivokapić je odbio da potpiše temeljni ugovor u kome je sve, počev od naziva, pa do sadržaja pogrešno i pogubno po Crnu Goru. Abazović bi da i toj veleizdaji udahne život.

Njegova namjera da reciklira ostatke pogubne politike prethodne Vlade, polako zalazi u okvire koji se mirne duše mogu označiti kao put od lošega ka gorem. Pitanje je samo što o tome misle oni koji su dali podršku njegovoj Vladi, jer se za sada ne oglašavaju.

Moje ubjeđenje je da on ipak zna što radi. I to radi podlo, umišljajno i sa sviješću da je to kompatibilno sa misijom srpskog sveta. Nemam običaj da dovodim u korelaciju postupke roditelja i djece, ali pošto je stvar postaja javna, zašto ne reći: Dritanov otac, iako mnogi misle da je u pitanju etnički Albanac, podržao je Miloševićevu ratnu politiku na Gazimestanu 1989.godine. Isplivalo je to ovih dana kada je sin jednog crnogorskog privrednika i u slobodnom vremenu političara, objavio fotografiju svog i Dtitanovog oca, kao dokaz da su stari prijatelji, “kumare”. Vjerovatno jesu, ali je fotografija nastala na mjestu odakle je Slobodan Milošević najavio da nastupaju godine rata i stradanja. Na stotine autobusa i automobila tada je iz Crne Gore pohrlilo ka srcu Kosova gdje se okupilo gotovo million podržavalaca te politike. Među njima, bio je i stariji Abazović. Imalo je Dritanu, dakle, po kome doć’.

Neki ljudi, nakon velikih nedjela, ostaju ubijeđeni u ispravnost onoga što su uradili. Neke savlada savjest, pa im to utiče na san i stvara anksioznost. Neki vjeruju da se savjest može oprati kod sveca. Zato pod Ostrog odlazi muž kada prevari ženu. Odlazi i žena kada shvati da je promiskuitetna. Idu i kriminalci koji nekoga ubiju. Pa političari koji opljačkaju državu. Odu i oni koji su svjesni da su veleizdajnici. Ali, svetac ipak nije svemoćan, jer neke je grijehe teško okajati.

Zato se ne treba čuditi ni Dritanu Abazoviću kada je pogazio diplomatsku praksu, ignorisao državni protokol i sampozvao se kod srpskog popa. Čovjek je očito u zanosu anticrnogorstva, bar na trenutak shvatio da je grešan. Nadati se da mu ni Sveti Vasilije neće pomoći da spere ljagu i okaje grijehe. Ne zato što je Albanac, nego zato što je deklarisani anticrnogorac.