NAKON POSJETE ABAZOVIĆA SRBIJI: Više se ne kaže kvisling, sada samo kaži ”dritan”

Piše: Nebojša Redžić

Oduvijek sam se pitao kako izgleda i na što liči život jednog izdajnika. O čemu razmišlja kada nije u misiji kojoj je posvetio svoje život? Spava li mirno? Jesu li mu preostale makar mrvice stida, savjesti, morala? Zapita li se ponekad kako je to biti s druge strane izdaje? Je li novac koji je uzeo dovoljna satisfakcija za osudu koju trpi i prezir kojem je izložen gdje god se pojavi?

Sigaran sam da Dritana Abazovića, dok je putovao u Beograd zajedno sa još 11 apostola, nijesu mučile ovakve misli. Štoviše, lišen zrna etičkog i ljudskog, vjerovatno je zamišljao trenutak kada će kleknuti pred svoje mentore Acu i Prleta i isporučiti im učinke svoje izdaje Crne Gore. Umjesto pobrojanih dilema, njega je mučilo samo ono što je varijacija na istu temu: je li dostojan zadatka koji mu je dodijeljen i u kolikoj je mjeri opravdao dobijeni keš…

Moralni aspekt vlastitih nedjela, nije bio predmet njegove pažnje. Lišen skrupula i osjećaja, bez ideologije i ideja, ponovo je preispitivao svoju ulogu u misiji „pomirenja“ koju su mu dodijelili zapadni saveznici.

Šta ako Aleksandar kaže da to što im nosi još nije ono što Srbija od njega očekuje? Uostalom, već je neko napisao da „kada služiš, nikada nijesi dovoljno dobar“. Što ako Prle ponovo prođe rukom kroz svoju nenjegovanu bradu i uputi mu nove primjedbe na radnu verziju temeljnog ugovora?

Ionako sa manjkom samopouzdanja, sjetio se da je prije nego je nagrađen funkcijom, bio apatičan, melanholičan mladić, sa predugim intervalima krize identiteta i bez mnogo vjere u svoju budućnost.

Nije bilo davno kada je Fejsbuk bio rame za njegovo plakanje, a prijatelja ni u naznakama: „Ponekad samo poželim da me neko zagrli i kaže: Sve će biti u redu“, pisao je tada. Kako sada čudno izgledaju ti dani bez drage, druga i političkog prijateljstva! Sada je negdašnji „neko“ dobio ime. Beograd. Hoće li ga tamo zagrliti oni čiji zagrljaj tako čežnjivo čeka. Makar onako kao što je zagrlio srpsku majku. Hoće li mu Aca i Prle reći da je sve u redu? Da Crne Gore uskoro neće biti nastavi li ovako kako je počeo?!

Nekako uporedo sa tim, pitao se koji ga je đavo natjerao da uoči puta u Google pretraživač ukuca riječ „kvisling“. Kako mu je uopšte palo na pamet da se u naletu autodestrukcije, sjeti baš toga? Upamtio je svaku riječ kojom je na Vikipediji opisan onaj koji radi protiv vlastitog naroda. Radi se o pojmu koji je nastao po imenu Vidkuna Kvislinga, norveškog političara i kolaboracioniste sa nacistima tokom Drugog svjetskog rata. Simbolično i u prenosnom smislu danas se upotrebljava za “nelojalnu saradnju u bilo kom smislu, a koja za rezultat ima štetu koja se nanosi sopstvenom narodu ili sredini kojoj takva osoba pripada”.

Dobro de, tješio se Dritan – Srbija nije nacistička, iako ima onih koji joj pripisuju nacizam. Štetu koju nanosi, ne nanosi sopstvenom narodu jer on – da stvar bude jednostavnija – i nema svoj narod, budući da su ga se svi odrekli. Ako nekome i nanosi, onda su to Crnogorci koji su za srpsku stvar kojoj služi, ionako nebitni. To što će ga zbog “Otvorenog Balkana” i “temeljnog ugovora” oni mrzjeti i nije toliko bitno, ionako ga već dovoljno ne podnose.

Brinula ga je samo pomisao da će neki medij – kao što je to britanski Dajli Mejl napakovao Kvislingu učinivši da njegovo ime postane sinonim za izdaju – izdejstvovati da njegovo ime postane isto to. Pa da onda svaki stanovnik Crne Gore koji ga slijedi ili se namjerio na njegovo korito bude etiketiran kao – dritan! Šeta neki Uraš Podgoricom i iz obližnih kafića više ne govore: Viđi onog kvislinga, nego: Viđi onog dritana.

Jedan efekat i jedan učinak

Prvi znak da će sve biti u redu i da će zagrljaja ipak biti, bila je činjenica da ga je Ana Brnabić dočekala u pantalonama, a ne u farmericama, suknji ili ne daj Bože u miniću. To je ipak veliki napredak u odnosu na vrijeme kada je srpski ministar poljoprivrede Nedimović napustio na pola sata svoj ranč i premijera Zdravka Krivokapića dočekao u farmericama. To je već istorijski iskorak, to je znak da nas Srbija ponovo želi, to je naznaka otopljavanja odnosa, likovao je premijer.

Omaleni Dritan Abazović nije ni slutio da će u svjetovnom dijelu posjete, podatak da ga je dočekala Ana u pantalonama, biti jedini i najveći efekat unapređenja srpsko-crnogorskih odnosa. Da je to odmah znao, sigurno se ne bi pohvalio podatkom da je Beograd bio pod opsadom policije i da ga je pratilo čak 25 automobila. Diplomatsko neiskustvo ili mladalački zanos, tek u prvom trenutku nije razmišljao je li dobro ili loše kada te u glavnom gradu susjedne države, za koju čak imaš ambiciju da bude prijateljska, štoviše, ona kojoj služiš, čuva toliko ljudi. Zašto je uopšte neko morao da ga čuva, pitao se naknadnom pameću? I nije li starac Matija obećao da će ga Srbi nositi na rukama kad dođe tamo?! Pa, šta još treba da učinim da bih ih usrećio, pitao se Dritan dok je sumirao učinke prvog dana posjete centrali „srpskog sveta“?!

Ako su Anine pantalone bile vjesnik boljih odnosa, onda je Acino naređenje, pardon-molba da se na granici više ne maltretiraju crnogorski poslanici bio jedini učinak posjete. O čuda, u trećoj deceniji Trećeg milenijuma, u srcu Evrope, na razmeđi Istoka i Zapada, u kolijevci naroda čija je crkva “stvorila dvije države”, dva državnika su se dogovorila da graničari ovog prvog više neće maltretirati poslanike iz zemlje ovog drugog. Istina, grijeh maltretiranih je jeres za „srpski svet“: svi su oni (kako su samo mogli?) glasali za Rezoluciju o Srebrenici. Faul je težak, ali Aleksandar Vučić je opet dokazao da umije da bude iznad situacije. Posebno one koju je sam izazvao. Što se Ane tiče, ona nije imala pojma. Ona ionako o ničemu nema pojma, kritički je bio nastrojen Dritan sumirajući utiske.

To što ga je Aca ipak zagrlio i što mu je obećao da će nas hraniti i kada hrane ne bude, bio je znak da je njegov učinak u razdržavljenju Crne Gore i oživljavanju podaništva Beogradu, ipak ostao zapažen. Jer, tata mu je rekao da se još na Gazimestanu 1989. godine, u prisustvu svih srpskih akademika, generala i kasnijih ratnih zločinaca, veoma cijenilo kada neko za koga drže da je Albanac, učini nešto za srpsku stvar. Ako mu je tata na Gazimestanu postavio temelj za ono što je on danas, pa kako da on ne bude vrijedan njegovog djela i spreman da ga nadogradi?!

Pokušavajući da iz Dritanovog ugla sumiram učinke posjete Beogradu, sjetih se jednog od najboljih izdanaka albanskog naroda u crnogorskoj politici – Ferhata Dinoše. Svoj stav da se „neće miješati u bratske odnose srpskog i crnogorskog naroda“ ponovio je toliko puta da ga je doveo do granice dosadnog. Što je najvažnije, Dinoša se tog stava pridržavao od prvog do posljednjeg dana svoje političke karijere. A imao je prilike da arbitrira. Ipak, ono čojsko, viteško i dostojanstveno u svemu što ga je činilo istinskim predstavnikom albanskog naroda, nije mu dozvolilo da pogazi riječ. Mogu samo da zamislim koliko se Ferhat, negdje u mirovini, danas gnuša pojave zvane Dritan Abazović!

I Dritan je pročitao samo jednu knjigu

„Čuvaj se čovjeka koji je pročitao samo jednu knjigu“, kazao je čuveni hrišćanski teolog i filozof Toma Akvinski, a tu izreku je Dritan Abazović naslijedio od oca. U vrijeme Gazimestana, dok se Slobodan Milošević sa milion svojih podanika spremao da sruši i ubije Jugoslaviju, za taj isti milion ljudi bilo je jasno da su pročitali jedino Miloševićeve „Godine raspleta“. Tri decenije kasnije, teško da bi se moglo zaključiti da je Dritan pročitao nešto drugo do „Vreme zla“ Dobrice Ćosića. I usput zakačio Ćosićevu direktivu da je laž – srpski državni interes.

Lagao je zato Dritan da su se DPS i SDP saglasili sa ugovorom koji je on označio temeljnim, iako se takva vrsta sporazuma može potpisati samo između dva međunarodno-pravna subjekta. Lagao je ministar Kovač, koji neodoljivo podsjeća na četničke vojskovođe iz filmova Veljka Bulajića, da je tekst ugovora usaglašen na Vladinoj komisiji. Lažu autori predloga ugovora da je SPC formirala državu Crnu Goru, da postoji od 1219. godine, lažu da se srpska crkva u Crnoj Gori ikada pomenula prije 1918. godine, lažu da im jedina namjera nije da rupu u srpskoj istoriji popune crnogorske crkve, crnogorski crkveni poglavari i crnogorska istorija. Laž je da je srpska crkva osnovala državu Crnu Goru. Lažu da cio tekst prijedloga “temeljnog” ugovora nije jedna velika laž koja se brže-bolje želi upakovati u akt koji će biti kruna Dritanove izdaje.

“Prošlost ne možemo da promijenimo, možemo da promijenimo samo budućnost”, kazao je Abazović u Beogradu i opet slagao. Prijedlog “temeljnog” ugovora ne samo da ima ambiciju da promijeni prošlost, nego želi izbrisati čitavu istoriju jednog malog i ponosnog naroda da bi dao smisao postojanju otomanskog roblja koje nema istoriju slobodarstva i samostalnosti, a tako je silno želi. Ugovorom hoće da prisvoje 800 godina istorije i ozakone sve što su do sad oteli i što planiraju da otmu.

Takav ugovor nije potpisao čak ni Zdravko Krivokapić koji, iako je klečao i ljubio ruke popovima, nije dozvolio svetosavlju da ga potpuno obuzme. Valjda se čovjek, za kojeg ipak držim da je vjernik, uplašio Božjeg suda. Dritan takav problem nema. Naroda se ne stidi, a Boga se ne boji.

Slučajni premijer Crne Gore, okončao je svoju posjetu Srbiji tradicionalnim susretom sa Prletom Perićem, prvim popom Crkve Srbije. Ovoga puta, nakon niza nezvaničnih susreta, sreli su se zvanično. I njemu je na oltar izdaje crnogorskih državnih i nacionalnih interesa prinio tekst “temeljnog” ugovora kao čin pljačke identiteta i kulturnog blaga najbrojnijeg naroda u državi iz koje potiče.

Taj isprazni i nebitni susret, osim niza falsifikata i lažnih citata kojima je Dritan želio obradovati popa Perića, ostao je u sijenci činjenice da posjeta Beogradu nije riješila nijedno od bitnih pitanja koja odnose dvije države održavaju na niskom nivou: ni izručenje Svetozara Marovića, ni uspostavljanje platnog prometa, ni postavljanje ambasadora, ni unapređenje saobraćajnih veza…

Sve se zadržalo na pomenutom efektu u vidu Aninih pantalona i Acinog naređenja o obustavi maltretiranja. No, Dritan ne bi bio to što jeste da nije izdejstvovao i obećanje da će Srbija ponovo brinuti – da ne ostanemo gladni!

Tako se premijer potrudio da se kod dijela stanovništva Crne Gore probudi tek uspavana inferiorna svijest o tome da osim Rusije koja više nema vremena da nas brani, ipak postoji Srbija koja će da nas hrani. Veli, rezervisali su nam hranu za narednih šest mjeseci! Kao da je šalju besplatno na Gintaš.  Za one koji ne znaju, evo podatka: Crna Gora plaća Srbiji pola milijarde eura godišnje za, između ostalog, hranu.

To je jedina svjetovna istina, u moru duhovnih i istorijskih laži na relaciji Beograd – Podgorica u izvedbi Dritana Abazovića.