KONCERN PREVARA: Bahato, bahatije, “Vijesti”

Piše: Nebojša Redžić

Ako bih ovaj tekst posvetio kolegama iz koncerna Vijesti koji se ovih dana ludo zabavljaju slaveći svoj 25. rođendan, prekršio bih vlastito sveto pravilo da nikada ne pišem o ljudima iz branše (osim kada se tako lažno predstavljaju, kao oni iz nacističkog IN4C). Ali, ne: mnogo mojih prijatelja, poznanika i dragih kolega iz te medijske (?) kuće, znaju da je svaka moja riječ o „Vijestima“, adresirana na njihove vlasnike sa kojima i oni sami, imaju najmanje po jednu mučnu epizodu u svojim karijerama. Zapravo, pisati o „Vijestima“, otprilike je kao kada u komšiluku imate teškog varalicu i lopužu koji je nekada bio drag momak, ali je protok vremena učinio da ga posmatrate kao kriminalca.

„Vijesti“ su, ustvari, nešto nalik organizaciji koju nazivaju Srpska pravoslavna crkva. Svi znaju da je u pitanju krimi organizacija, da se tu krade, mulja i taji porez, da tu ima mnogo keša, prevaranata i kriminalaca, ali svi nekako smatraju normalnim što država nikada nije zakucala na njihova vrata, jer je neka viša sila učinila da budu izopšteni iz pravnog sistema. Kažu da se isti pronalaze, tako da je vrijeme, u saradnji sa nekim čudnim okolnostima, učinilo da se ove dvije organizacije u jednom trenutku toliko zbliže, da čovjek više ne zna je li Perović u mantiji isto što i Perović bez mantije, te da li bi Perović koji nosi mantiju bio isto tako dobar vlasnik „Vijesti“, kao što bi Perović bez mantije sigurno postao dobar pop kada bi je obukao.

Zajedničko objema organizacijama je to što ih se više od dvije trećine stanovništva plaše. Ne znaš što je gore da te snađe: da na te` otac Gojko baci čini, a Joanikije te prokune, ili da te Miško i Željko stave na naslovnu stranu, napišu da si falsifikovao diplomu i pronevjerio neke pare, zbog čega nijesi dostojan da obavljaš neku funkciju. Zajedničko za „Vijesti“ i SPC je i to što lažu i što nemaš pravo na demanti. Ni jedni, ni drugi neće priznati da su omanuli, pa sve i da se sastane bratstvo Perovića iz Morače, zajedno sa onim iz Cuca i zamoli da se ispravi nepravda prema žrtvi Vijesti/SPC koalicije.

Šta ih još čini sličnim? Nijedan podgorički advokat, ili makar 95 odsto njih, neće vas zastupati ako poželite da ih tužite, jer se jednostavno boje. Božje ili Miškove kazne, sasvim je svejedno. „Jesi li normalan, ja da ih tužim u tvoje ime, pa da mi unište karijeru“, rekao mi je jedan advokat. Podatak za univerzalnu istoriju beščašća.

Nastaviću samo o Vijestima. Iako će ovo što ću sada napisati biti na ivici zakona, dodatno će vam staviti do znanja sa kim imate posla ako se namjerite na Vijesti. Prije godinu i kusur, upoznam slučajno jednog utjerivača dugova. Riječ po riječ, zbližimo se, objasnim mu da mi Vijesti duguju 240 hiljada eura, pokažem mu papire koji to dokazuju i on se zainteresovao za slučaj. Kaže, konsultovaće se sa kolegom koji će ispitati stvar i prenijeti mi kad će da stupe u akciju. Za njih dvojicu, veli, nema nemogućih misija. Par dana kasnije, skrušeno mi saopštava sljedeće: „Rekao mi je ortak da bi bilo bolje da ti je dužan vođa kriminalnog klana i da bismo lakše naplatili taj novac, nego da nas pošalješ u Vijesti“!

I tako: nakon što su me odbili Ranka Čarapić, Milivoje Katnić, advokat N.M. i još par manje umješnih, nijesam imao sreće ni sa žestokim momcima. Uostalom, Željko od kada su ga 2007. godine istukli nakon proslave prve decenije „Vijesti“, ima tjelohranitelja koji je bio član nekakvih srpskih „Kobri“, ili nečeg sličnog. Nijesam ja iz tog filma.

Zašto ih nijesam tužio?

Pomenuh proslave „Vijesti“ i Željka koga su istukli. Nekada smo bili veoma, veoma dobri drugovi, kućni prijatelji (o ličnim odnosima ću drugom prilikom). Kada su ga istukli te 2007. godine, živio sam 500 metara od mjesta gdje su slavili. Mnogi su me tada, u šali ili bez šale, pitali jesam li mu ja naručio batine. Naravno da nijesam. Meni je Željko tada bio potreban zdrav, veseo, raspoložen i krepak, ne bi li mi u nekom slavljeničkom zanosu vratio makar trećinu duga. Istučen, krvav i podbuo, Željko nije dobar sagovornik. Ma, nije ni kada ima običan direktorski dan! Jednom, kada sam ga pozvao (prije desetak godina) i tražio mu novac koji mi je dužan, rekao je da će na naslovnoj strani napisati da sam ga reketirao! Na moje pitanje: otkad je reket ako nekome zaprijetiš sudom tražeći novac koji ti duguje, uzvratio je da će oni tako napisati, „a ti se poslije brani“. I tako, godina za godinom. Radeći za američku Vladu nijesam smio ni da pomislim na situaciju gdje mi se ime provlači po novinama zbog optužbi za reket, jer bi to značilo da ću odmah dobiti otkaz, a potom mi dokazivanje o tome da sam ispravan i nevin, više ne bi značilio ništa. To i ono (gore) o advokatima koji nijesu smjeli protiv „Vijesti“, odgovor je svima onima koji su me pitali: zašto ih ne tužiš?

No, opet ću o proslavama „Vijesti“. Umirao sam od smijeha kada sam ovih dana gledao slavljeničke slogane koncerna. Pa, oni su zaista utripovali da su neko i nešto na medijskoj sceni, samo zato što su stotine hiljada uložili u pakovanje, tj. infrastrukturu svoje televizije i portala. O novini koju štampaju, suvišno je govoriti, jer je prodaju u manje od hiljadu primjeraka. Oni i dalje izigravaju moralnu gromadu, ne shvatajući da su svojom pojavom na medijskoj sceni zaista pomjerili granice, ali ne ka visinama na kojima se nalazi njihov ego, nego nepovratno ka dnu gdje su srozali profesiju i uneredili se u sve njene uzuse.

Svaka „okrugla“ godina, njihov peti, deseti, petnaesti, dvadeseti i 25. rođendan imali su zajedničku značajku: uvijek bi štampali džinovski primjerak prvog broja lista koji je izašao 1. septembra 1997. i uvijek bi na naslovnoj strani bio tekst koji sam napisao i koji, uprkos silnoj želji vlasnika, nije mogao biti retuširan. Zaista simpatično: autor nosećeg teksta na naslovnici kojom su se zorili, nije pozvan ni na jednu proslavu „Vijesti“ samo zato što su vlasnici opljačkali njegovo vlasništvo u listu, pa im je valjda bilo neugodno!

List „Vijesti“ iz koga je proistekao istoimeni koncern, od prvog je dana zapravo golema prevara kojom su iznevjereni svi: počev od kolega iz „Monitora“ koje su slagali da će „Vijesti“ biti njihov prirodan nastavak, do čitalaca koji su u 25 godina prisustvovali svim njihovim mijenama – od privatnog lista tadašnje vlasti, preko glasila stavljenog u službu ličnog bogaćenja njegovih vlasnika – do popovskog agitpropa koji je predvodnik asimilatorskog nauma po kome su etnički Crnogorci masovno pretvarani u profesionalne, „vjerujuće“ Srbe.

Nastale u sadejstvu sa tek podijeljenim DPS-om (1997.), Vijesti su na svjetlost dana došle zahvaljujući nesebičnim donatorima koji su znali da cijene sedmogodišnji učinak nezavisnog nedjeljnika „Monitor“, ali i uz pomoć prvog miliona koji je za potrebe lista dao lično Milo Đukanović i to javno priznao u nekoliko navrata. Zaista, Vijesti su od starta ličile na dobro organizovanu mašineriju kojoj nije nedostajalo ni kadra, ni novca, sve zarad pobjede Mila Đukanovića nad Momirom Bulatovićem na izborima koji su uslijedili jedva mjesec i nešto nakon što je izašao prvi broj. Falilo je jedino novinarske slobode i profesionalnih standarda koji su već u startu srušeni kada je brkati gospodin u odijelu sa kravatom, mijenjao naslove i dodavao pasuse u već gotovim tekstovima novinara koji su prethodno mislili da su obavili svoj dnevni zadatak. Čovjek se zvao Milan Roćen i bio je neformalni urednik lista.

Ostaće zapisano da sam u prvih šest mjeseci postojanja lista, bio urednik redakcije unutrašnje politike, jer je moje ime ostalo u impresumu. No, dvojica meni do tada nepoznatih „specijalaca“ (Slavoljub Šćekić i Aleksandar Eraković), radili su i moj posao, očito dovedeni da budu ona „fina ruka“ koja će Roćenu davati tekstove na odobrenje. Sve je u Vijestima, zapravo, sa stanovišta normalnosti bilo postavljeno naopačke. Ta konstrukciona greška po kojoj je prema zapadnim vrijednostima trebalo da nas vodi Staljinov brk kao vrhovni cenzor, nikako se nije uklapala u moje viđenje novinarstva.

Nedugo nakon što smo Đukanovića promovisali u predsjednika, a počela se zahuktavati kampanja za parlamentarne izbore 1998. godine, sukobio sam se sa „specijalcima“ rekavši im da je policijsko novinarstvo i služenje bilo kojem monopolu vlasti, nešto u čemu ne želim da učestvujem. Otišao sam u februaru 1998. iako me Željko Ivanović molio da ostanem i budem urednik spoljno-političke redakcije. Ipak ne. Draža mi je bila podgorička ulica i radna knjižica u zadnjem džepu farmerica.

Ostali su oni koji su svjesno prihvatili da anesteziraju onaj dio crnogorskog društva koji je igrao ulogu građanističkog korpusa i tražio alibi da pređe na onu stranu društva koja je počela da prezire i državu i sve vrijednosti tradicionalne Crne Gore.

Konačno su pronašli sebe

Služenje politici Mila Đukanovića nije tada bio najveći grijeh Vijesti. Ono što je prosječnom čitaocu posebno upadalo u oči, bio je diskontunuitet u odnosu na nedjeljnik „Monitor“, iako su konstruktori te građevine donatorima čvrsto obećali da će „Vijesti“ biti njegov prirodni nastavak. No, dugove i namještenja trebalo je vraćati i opravdati, pa je uređivački tim „Vijesti“, voljno ili ne, promovisao sasvim drugačije ideje od onih u „Monitoru“.

Umjesto promocije nezavisne i slobodne Crne Gore za kojom je vapio „Monitor“, u „Vijestima“ su se čitaoci učili strpljenju i potrebi opstanka u SR Jugoslaviji kao najboljem izboru za Crnu Goru na razmeđu dva milenijuma. Ruka dvojice „specijalaca“ dobrano se osjećala u uređivačkom timu, tako da Milan Roćen ponekad nije ni imao potrebe da interveniše.

Pozdravljen je tada čak i potez Đukanovićevog krila tek podijeljenog DPS-a koji je nakon što se otarasio otpadnika, pojurio u Beograd i glasao u Saveznom parlamentu za Slobodana Miloševića kao predsjednika zajedničke države. Zanimljivo je da je takav potez naišao na različite uredničke komentare u „Monitoru“ i „Vijestima“, iako su ih pisali ljudi koji su samo koji mjesec ranije jeli iz istog kazana.

Mnogo stranica portala otišlo bi na opis onoga što je slijedilo kada su u pitanju očekivane nagrade vlasnicima Vijesti za doprinos „novoj Crnoj Gori“. Dakako, novac nije bio dovoljna satisfakcija za učinjeno. Obećane su im političke funkcije – premijerska i ministarske – a to što do realizacije nikada nije došlo, razlog je što je ljubav koju godinu kasnije naprasno prestala i prerasla u ono što nakon ljubavi obično dolazi.

Kada već nijesu dobili satisfakciju u političkim vodama, vlasnici Vijesti odlučili su da je pribave sami. Kako drugačije, nego u debelim svotama novca koji je pristizao na razne načine. Svaki od njih opisan je u detaljno obrazloženoj, a nikada aktiviranoj optužnici Državne tužiteljke Ranke Čarapić koja je obuhvatila sve: od mahinacija na berzi, novčanih transakcija na egzotičnim ostrvima, krađe akcija od kolega, sve do utaje poreza. Već sam ranije istakao da je Čarapićka, na moje pitanje zašto nije podigla optužnicu, kazala da bi to „naši međunarodni partneri“ protumačili kao atak na slobodu informisanja.

Za sve to vrijeme, „Vijesti“ su lagano rušile sve profesionalne standarde. Etiketiranje ljudi, prozivanje političkih protivnika, lažne optužbe bez prava na demanti, spinovi, intervjui sa kriminalcima, klevete, laži… dovelo je mnogo ljudi koji su se našli pod njihovim udarom u stanje konsternacije, koja je u nekoliko navrata rezultirala samoubistvom. Može samo da se nagađa koliko ljudi nose na duši autori tih sramotnih tekstova u kojima su razarane porodice i igralo se sa sudbinama ljudi.

Uporedo sa nastankom „Vijesti“, tvrde upućeni, u Crnoj Gori je inaugurisan novinarski reket. Žrtve bi bile uglavnom velike firme ili moćni pojedinci kojima bi se najprije poslao nacrt teksta u kojima su prozvani za sve znane i neznane mahinacije u izvedbi maštovitih novinara. Potom bi se od „žrtve“ tražila reklama koja bi bila zamjena za izostavljanje teksta iz štampe. Nerijetko i adekvatne novčane sume. U većini slučajeva, lako bi se dolazilo do dogovora. Kada bi bili odbijeni, kazna bi bila okrutna: već ionako šporkom tekstu, dodavani su novi detalji sa ciljem da se žrtva dotuče. No, bilo je i drugačijih primjera. Naš izvor, koji im je krajem 90-tih ponudio 50 hiljada maraka da izostave tekst o njemu i njegovom poslovnom partneru, odbijen je jer se pojavio u 22 sata uveče, kada su novine već bile spremne za  štampu, a u redakciji nije bilo nikoga od šefova. Naš izvor tvrdi da im se takav propust više nije desio, pa se neko „značajan“ uvijek muvao po redakciji sve do odlaska lista u štampu.

Podmireni i bahati, Miškovi „vojnici“ konačno su u posljednjih par godina otkrili karte: njihova uređivačka politika pokazala je do tada skrivene nakane – da dođu glave državi za čiji su se povratak državnosti tako silno zalagali dok su očekivali adekvatnu satisfakciju. Kada je nijesu dobili, strgnuli su sa junačkih prsiju crnogorsku zastavu i prešli u fazu otvorenog služenja asimilatorskoj politici koja sve više guši Crnu Goru. Reketaši i beskrupulozni lažovi, tako su konačno postali ono što istinski jesu – špijuni i sluge druge države i izvođači radova bliske im SPC. To je, tvrde mnogi, najpošteniji potez koji su ikada povukli.

Nastaviće se…