Silovatelj sintakse

Piše: Balša Knežević

Prije par dana nekoliko prijatelja poslalo mi je djelove iz najnovijeg propagandnog uratka Željka Ivanovića doskorašnjeg suvlasnika, sad zvanično valjda kolumniste i direktora kontroverznog koncerna Vijesti. Funkcija je nebitna.  Uz screenshotove riječi nesuvislo povezanih u niz malicioznih laži, konstatovali su kako već drugu sedmicu za redom ova individua opsesivno pominje portal Aktuelno i konkretno tekst čiji sam autor.

S obzirom da znaju da ne otvaram to drugosrbijanasko propagandno smeće, željeli su da me upozore da bi portal Aktuelno mogao da postane predmet opesesije ovog bivšeg đaka literarne škole Radoja Dakića.

Uputio sam izraze zahvalnosti ljudima koji su se ”zabrinuli” da ne postanem žrtva opsesije ove opskurne individue, uz opasku da je kasno za to, i da je Portal Aktuelno već odavno fiksacija pomenutog Ivanovića i njegovog kontroverznog koncerna na izdisaju. O tome svjedoči preko 20 tužbi koje su on i njegove kolege podnijele protiv naše medijske kuće u periodu od dvije godine.

Stoga sam ubrzo zaboravio na ovaj nebitni izliv patologije koji sam dobio sa više adresa, uz kratku pomisao da se ne treba spuštati u kanalizacioni odvod i baviti se insinuacijama kompromitovanih i netalentovanih osoba koje skribomanijom liječe svoje frustracije.

Međutim, dok sam odmarao nakon hajke koja se protiv Portala Aktuleno i mene lično vodila ovih dana, a u kojoj je jedan od učesnika bio i pomenuti Ivanović, prisjetio sam se scene kojoj sam svjedočio prije nekih 30 godina u Nikšiću.

Kad sam bio dijete imali smo običaj da porodično dio ljeta provodimo u ovom gradu kod majčine rodbine, i jednom prilikom sam svjedočio sceni koja je na mene, tada osmogodišnjaka, iz nekog nepoznatog razloga (valjda oštrog smrada), ostavila prilično jak utisak. Prošetao sam iza velike porodične kuće gdje sam vidio otvorenu septičku jamu, i dva radnika koja su spuštala široku cijev prikačenu za crveni kamion. Smrad je bio nepodnošljiv i u svojoj dječijoj naivnosti sam se čudio kako je moguće da postoje ljudi koji mogu da se bave ovim poslom!?

U tom trenutku mi je prišla tetka, očigledno svjesna moje zbunjenosti i začuđenosti, i sa osmjehom na licu rekla: ”Mora neko i to da radi”.

Nakon što sam ležeći na kauču ponovo u sjećanjima proživljavao scene sa septičkom jamom i upečatljivim, oštrim smradom koji nikad neću zaboraviti, to me asociralo na nekoherentni, maliciozni konglomerat riječi, opsesivnog bivšeg medijskog tajkuna Ivanovića koji su mi prijatelji poslali. Zašto sam na podsvjesnom nivou septičku jamu i neodoljivi smrad povezao sa ”kolumnama” Ivanovića, u neku ruku mi je jasno. Zatim sam pokrenut mazohističkim porivom za samokažnjavanjem, kakav se javlja kod osobe koja ne može da se udalji od septičke jame iako jak smrad štipa za oči, počeo da čitam polupismene izlive netalenta i literarne usiljenosti ”kolumniste” i direktora Vijesti.

Imao sam rezerve kada su u pitanju glasine koje se vezuju za Ivanovića – da je netalentovan, usiljen u kvaziknjiževnom izrazu, lišen osjećaja za stil i rečenicu, i da iako literarno obogaljen, ne odustaje od svojih skribomanskih podviga. Uz to pričalo se da u svojim pisanim bljuvotinama ne preza od notornih laži.

Zapušio sam nos i kao radnici koje sam prije 30 godina gledao kako prazne septičku jamu iza porodične kuće u Nikšiću, stisnuo sam zube i odlučio da ”uronim” u bazd fekalija.

Tako sam juče prvi put pažljivo pročitao par posljednjih ”kolumni” literarnog izdanka škole Radoja Dakića i uvjerio se da su sve priče o odsustvu talenta, malicioznosti, sklonosti ka lažima, po svemu sudeći tačne.

Prije nego što na plastičan način opišem kako sam u kontekstu stila i talenta za pisanje, doživio ove maliciozne pisane uratke, istaći ću jedan detalj koji je slika i prilika Ivanovićevog odsustva kredibiliteta i sklonosti ka patološkom laganju.

”Kabinet Mila Đukanovića je začuđen kako je sponzor i patron Ćoćo mogao da objavi nepotpisani tekst, ogavnog sadržaja o „tri očajne domaćice“, iako već duže od 15 godina Milo i njegova partija promovišu novinarske standarde kroz najomiljeniju formu – nepotpisanih tekstova ili pozajmljenih imena”, stoji u ”kolumni” Željka Ivanovića. Ivanović na još par mjesta insinuira da je moj tekst pisao neko povezan sa kabinetom Predsjednika, DPS-om i nekim samo njemu znanim subverzivnim krugovima, ali iz higijenskih razloga nećemo prenositi te djelove.

Dakle, Ivanović bez ikakvog ustezanja insinuira njegovoj čitalačkoj publici da je tekst ”Očajne domaćice u službi ‘srpskog sveta’ i Kremlja” napisao neko ”iz Milove partije” ili ”sam Milo” kao i da je ”nepotpisan”. Što se tiče opaske ”ogavni sadržaj”, Ivanović je osoba koja je najmanje pozvana da iznosi takve kvalifikacije.

S obzirom da je tekst ”Očajne domaćice…” ne samo potpisan mojim imenom i prezimenom, već u uglu pored imena autora stoji i moja slika, naslućuje se da je gore pomenuti izliv grotesknih laži, samo bijedni pokušaj Ivanovića da zadovolji svoju bolesnu opsesiju Milom Đukanovićem i Zoranom Bećirovićem. Koji mu se po svemu sudeći priviđaju i na mjestima gdje ih nema.

Tekst ”Očajne domaćice…” sam pisao ja, ime i prezime nijesam pozajmio, moje je i na tekst sam više nego ponosan. Osobe za koje Ivanović u svojoj ”kolumni” klevetnički insinuira da stoje iza, sada već antologijski popularnih ”Očajnih domaćica…”, su za tekst saznale i možda ga pročitale kad i svi drugi čitaoci Portala Aktuelno. To je valjda suština slobodnog novinarstva i kritike, koje Ivanović očigledno nije očešao ni u prolazu.

Maliciozne laži koje Ivanović servira i pored toga što ga zdrav razum i materijalni dokazi demantuju, možda treba pripisati dugogodišnjom opsesijom kolumniste-naturščika iz okoline Kraljeva likom i djelom Mila Đukanovića.

Jer koliko sam shvatio iz čiste radoznalosti listajući naslove ”kolumni” ovog netalentovanog usiljenog silovatelja virtuelnog papira, on i kada ne govori i ne piše o Đukanoviću, vjerovatno opsesivno razmišlja o njemu. Stekao sam utisak da je to osjećanje prožeto zavidnošću, ljubomorom i dozom potmulog očaja koji može da gaji samo ”sponzoruša” (da ne upotrijebim grublji termin) prema osobi od koje je odbačena nakon jednokratne upotrebe, dok se potajno nada da je dovoljno dobra da bude makar još jednom iskorišćena.  

Ovdje se prekida svaki napor koji se tiče bavljenja kredibilitetom Ivanovića, kojem ne smeta da laže čak i kad činjenice i konkretni dokazi urlaju protiv njega.

E sad, za mene mnogo interesantniji dio! Pošto sam sebe uz teški jad i mučninu u stomaku natjerao da pročitam par malicioznih, usiljenih uradaka koje Ivanović naziva ”kolumnama”, posvetiću svega par rečenica kojima ću opisati nedostatak talenta ovog opsjednutog skribomana.

Za Ivanovićev stil pisanja koji odiše bezidejnošću, usiljenošću i odsustvom talenta, može se reći da je silovanje virtuelnog papira. Ali ono što priučeni skriboman iz škole literature Radoja Dakića radi je mnogo više od silovanja papira, riječi, rečenice… To je orgija mučnih perverzija koje ćelije njegovog netalenta, kao horda nepismenih zločinaca, sprovode nad bićem same sintakse i literature!

Da bi na najbolji način dočarali isprazni sadržaj Ivanovićevih škrabotina, njegov prosječan tekst ćemo uporediti sa javnom kućom, koju on, sudeći po naslovima koje sam preletio, voli da pominje. Njegov prosječan tekst je jedna velika javna kuća sa stotinama soba, gdje klijenti siluju nesretne žene koje su se kao žrtve trgovine ljudima našle u ovom perverznom lancu zločina.

Ljudi koji siluju žene u toj ogromnoj javnoj kući su personifikacija Ivanovićevog antitalenta, a nesretne kidnapovane žene žrtve seks-trafikinga su riječi koje on beskrupulozno, sadistički siluje. Te riječi vrište i plaču dok mole svog dželata da ih ne uništava u silovateljskoj orgiji sopstvenog odsustva talenta i frustracija. Ivanović ih ne čuje – on siluje riječi, siluje sintaksu, siluje gramatiku i u odsustvu talenta siluje literaturu i zagađuje javni prostor obeščašćenim riječima koje pretvara u duboko potresene traumatizovane entitete.

To je Željko Ivanović, to je njegov antistil pisanja koji je na nesreću Crne Gore, zahvaljujući milionima koje je u njegov koncern urvala DPS vlast dobio platformu da promoviše ovakvo brutalno silovanje sintakse u kombinaciji sa notornim lažima!

Čovjek se mora zapitati kako je ovo moguće? To pitanje prosto vapi za odgovorom ako znamo da u Vijestima postoje i rade ljudi, a na stranu politička uvjerenja, koji zaista znaju da pišu. Lično se pitam kako im nikad nije palo na pamet da zaustave literarnog serijskog i masovnog silovatelja sintakse? Kako mu neko ne kaže da se zaustavi, jer tekstovima u kojima odsustvo talenta kompenzuje malicioznošću, truje javni prostor. Unaprijed znam da će moja pitanja ostati bez odgovora.

I nakon svega napisanog, već osjećam nalet kajanja što sam uopšte dozvolio sebi da se spuštim na nivo literarnog bogalja, koji odsustvo talenta i kreativnosti nadoknađuje bolesnom ambicijom, samoreklamom i patologijom u postupku autosugestivnog ubjeđivanja da zna da piše.

Ovo će biti moje prvo i zadnje obraćanje silovatelju sintakse, operisanom od talenta za pisanjem. Svečano se zaklinjem da ga ostavljam da i dalje živi sa opsesivnim sindromom psihotične ambivalencije prema Milu Đukanoviću i DPS-u kojima će, siguran sam, u svom fantazmagoričnom svijetu frustracija i dalje pripisivati autorstvo mojih tekstova.

Autor je glavni i odgovorni urednik Portala Aktuelno