Upornost seoskog đilkoša

Piše: Nebojša Redžić

Kada specijalni predstavnik SAD-a za Zapadni Balkan Gabriel Eskobar ocijeni da je Crna Gora u “dubokoj institucionalnoj krizi, skoro u kolapsu” i poruči da je primarno uspostaviti funkcionalni Ustavni sud, a zatim organizovati izbore, onda moguće priznaje kolaps vlastitog projekta kojem je kumovao onoga dana kada je pomislio da Dritan Abazović može postati promoter neke nove Crne Gore.

Eskobaru je tek sada postalo jasno da je potrebno formirati Ustavni sud i održati izbore, a da bi formiranje nove vlade bez izbora bio “rizičan potez”. Čovjek je diplomatskim rječnikom poručio da je Vašington zabrinut, što bi u prevodu na crnogorski moglo da znači da on preživljava neku vrstu agonije zbog uviđanja da je u Crnoj Gori kiksao kao niko prije nega. Istina, ambasada SAD u Eskobarovo ime formulisala je to kao “politički ćorsokak”, ali suština ostaje ista.

Činjenica je da Eskobar sada nastupa po principu “ni luk jeo, ni luk mirisao”. Ispada da on nije odgovoran što je Dritana lansirao u ovdašnju političku orbitu kao što seoske đilkoše pošalju pazarnim danom u crnogorske kasabe da uz rakiju brlju sa sličnima sebi razglabaju bjelosvjetske teme sve dok ne demoliraju kafanu. Tako se otprilike Dritan, sve sa Eskobarom u mislima, sa popovskim partnerima bavi politikom.

Jasno je po ko zna koji put da Evropa i Amerika nijesu dorasli balkanskim problemima. Da su njihovi političari naivno doveli na vlast svetosavce, misleći da mogu da ih kontrolišu. Pa sada onako začuđeni svim što se dešava, nemuštim saopšenjima pokušavaju da se operu.

Ko je što planirao, ko u svemu ima kakav interes, ko je kome što obećao, ko je koga zadužio, ko se od svega okoristio, možda će jednog dana biti poznato.

Tek, ako je maleni Abazović zapadna beba koja je trebalo da bude vjesnik neke nove Crne Gore “na koju ćemo se morati navikavati”, trebalo je cijele dvije i po godine da shvate kako to maleno derle nikako ne prestaje da se uneređuje u pelene, a smrad njegovih nedjela već se nadaleko “čuje”.

Aktiviranje klauzule balansa?

Kap koja je prelila čašu desila se kada su ovih dana zapadni partneri koji su posjetili Crnu Goru dali svoj sud o situaciji u Crnoj Gori. Ni slutili nijesu da je nusprodukt njihove namjere da ovde uvedu red, toliko osilio da su počele da mu smetaju i dobronamjerne sugestije.

“Mislim da komentar gospodina Bilčika prevazilazi ono što bi bila dobra diplomatska praksa. Tri čovjeka koja se javljaju svakodnevno da komentarišu situaciju u Crnoj Gori, to ne rade skroz korektno i neutralno”, ocijenio je Abazović uz konstataciju da je Bilčik “odabrao stranu”.

Tako je to kada običan pion zapadne politike koji je ovdje instaliran da dobija uputstva o rješavanju problema – postane problem. Njegovo srljanje u povlačenju poteza kojima se institucionalno urušava Crna Gora, krši Ustav i donose nedemokratske odluke, već je postalo kamen o vratu Zapadu koji sada ne zna kako da ga se otarasi, a da to ne bude praćeno priznanjem vlastitih grešaka.

Posljedice njegovih odluka, ozbiljno dovode u pitanje spoljnopolitički kurs Crne Gore. Nastavi li tako, EU će aktivirati klauzulu balansa, što znači zaustavljanje pregovora o pristupanju. Zemlja bez vladavine prava, kakvom je Abazović načinio Crnu Goru, nije evropska vrijednost. On bi umjesto toga da baštini srpsko-ruske vrijednosti, a to u modernoj Evropi ne može da prođe.

Nije sporno da je Crna Gora nezrela da sama rješava nagomilane probleme u vlastitoj kući, te da su nam zato potrebni strani emisari – da nam uvedu pravila ponašanja i poduče nas demokratiji. Tako je to u svjetskoj realpolitici: ko ne zna i ne umije, dobija tutora jer se moraju poštovati pravila igre i ponašanja u civilizovanom svijetu. Ipak, ponekad veliki i moćni ta pravila prekrše ili manipulišu njima, ali mali i nejaki nemaju taj luksuz. To maleni Dritan nikako da shvati.

On bi da i dalje optužuje i presuđuje, da prijeti robijom i zatvara, da misli da je savjest društva ili mesija kojeg je sami Bog poslao da spasi Crnu Goru. Iskustvo sa njim, jedna je od najbljutavijih i najogavnijih epizoda crnogorskog društva u istoriji, a trag koji on svojim potezima i izjavama za sobom ostavlja, ne samo da smrdi nečovještvom, već i bukvalno – smrdi. Kada govori, ima se utisak da ni on sebi, ni rođena mu majka ne vjeruju u to, on tako brutalno i bezočno laže, da to postaje precedent u epohi najlažljivijih i najprljavijih izdanaka ovog podneblja. Vjerovati Dritanu, nalik je u oluji tražiti zrak sunca, ili u vodi okeana pokušavati naći izgubljenu narukvicu.

I u tome je ključna razlika između njega i njegovih s jedne i DPS-a s druge strane. Ovi drugi na vrijeme su shvatili da šut sa rogatim ne može. Oni su ispunjavanjem preporuka Zapada veoma rano stekli povjerenje i dobili status konstruktivnog sagovornika i kooperativnog partnera međunarodne zajednice. Druga je stvar što su zabrljali tamo gdje je to Zapadu tek mnogo kasnije zasmetalo: u dužini vladavine i neumjerenom bogaćenju. Upravo je tu i ključna razlika između činilaca kohabitacije koje, ruku na srce, osim u periodu stvaranja manjinske Vlade, nije ni bilo.

Predsjednik Milo Đukanović, upravo u danima kada su zapadni zvaničnici pohodili Crnu Goru ne bi li zaustavili njenu agoniju, pokazao se kao legalista i demokrata. Uprkos protivljenju dijela njemu naklonjene javnosti, on je ipak potpisao ponovno izglasane izmjene Zakona o predsjedniku, gurnuvši tako vladajućoj većini vruć krompir u ruke i stavivši je na iskušenje da izborom nove Vlade očigledno i brutalno pogazi Ustav. Koliko god nekome taj potez djelovao kao izraz Đukanovićeve slabosti, on će se dugoročno, vjerovatno ispostaviti kao ispravan.

Kada se na proljeće održe predsjednički i parlamentarni izbori, uopšte nije nemoguće da se Zapad vrati starom savezniku – Milu Đukanoviću i otvoreno prizna da eksperiment sa popovima i političkim prevarantima – nije uspio.

Lekić neće biti novi premijer?

Dok Abazović počinje da biva kamen o vratu zapadnih partnera, a Đukanović ponovo demonstrira kooperativnost u zamjenu za obnovu povjerenja, Crna Gora je na ozbiljnom iskušenju. Njena sudbina najmanje je u njenim rukama, a sile koje kidišu na nju nikada nijesu bile upornije i beskrupuloznije.

Decenije zapuštene istorije, trovanja svetosavljem i kosovskim mitovima, uzimaju danak. Imamo političare plaćene izvana, dezorijentisani narod i skupinu posrbljenih i odrođenih Crnogoraca koji žele njen nestanak. Kad se tome dodaju međunarodne kalkulacije, potkusurivanje i zanemarivanje, utisak je da joj prvi povjetarac sa Istoka ili Zapada može doći glave.

Skupštinski puč sa namjernim izbjegavanjem kompletiranja Ustavnog suda i izglasavanjem očigledno neustavnih izmjena Zakona o predsjedniku, zbunile su javnost.  Mnogi se pitaju zašto se 41 skupštinski odrođenik odlučio da prekrši zakon, ulazeći u zonu krivične odgovornosti za djelo za koje je predviđena kazna do 15 godina zatvora? Kao da već nijesu imali prostu većinu i potpunu kontrolu nad procesom koji vodi ka potpunom uništenju i nestanku Crne Gore.

Sve su prilike da se mentor ovdašnjih nesrećnika i poslušnika Aleksandar Vučić odlučio da okupaciju Crne Gore nastavi na brzinu. E sad, da li mu se žuri zato što je shvatio da mu SAD i EU neće dozvoliti da beskonačno podiže tenzije i provocira sukobe, ili je shvatio da crnogorski otpor raste intenzitetom koji on nije očekivao, još nije poznato. Ono što je svakako shvatio trgujući sa potomcima Crnogoraca, jeste da su za fotelju ili novac spremni učiniti sve. Bez obzira na obrazovanje, kvalifikacije i stepen patriotizma koji su u bliskoj prošlosti demonstrirali.

Papazjanija na ovdašnjoj političkoj sceni tek slijedi. Abazović neće tek tako dati da ga Lekić zamijeni na mjestu premijera. DF i Demokrate tražiće ispunjenje svojih zahtjeva na koje Dritan neće pristati. Ponovo će opstruirati izbor sudija Ustavnog suda i nove vlade, a onda slijedi raspuštanje Skupštine i novi izbori. Trajaće ovo zlo još neko vrijeme.

Jasno je da je Crna Gora pred ponorom. Preko ivice je guraju Rusi, Srbi, srpski plaćenici, svetosavci, političari koji su spremni da za vlast urnišu domovinu, oni koji su ugrabili mjesta po dubini, litijaši ispranih mozgova, nezahvalne izbjeglice i članovi bivšeg režima koji su se napunili, ili oni koji se nijesu napunili pa im je država kriva.

Nestanak Crne Gore pokušava da spriječi narod ostavljen na cjedilu, koji od države nije dobio ni pare ni funkcije. Naprotiv, najveći patrioti u Crnoj Gori danas su, zapravo, oni sa Biroa rada, ljudi koji nijesu izgubili sjećanje na svoje pretke, oni koji brane hiljadu godina svoje borbe, tradicije, kulture i istorije.

Nažalost, najviše je onih koji nijesu svjesni ozbiljnosti situacije i onih koji misle da će to neko umjesto njih da završi. Animirati takve, uvrstiti ih u stroj koji će je braniti makar zbog emocije iz predanja svojih slobodarskih predaka, zadatak je svakog angažovanog crnogorskog patriote. Jedino tako bićemo u stanju da se suprotstavimo zlu koje više nije na pragu, već nam se uveliko uselilo u domove i samo čeka da dignemo ruke uvis u znak predaje.