Ni dostojanstva, ni časti

Piše: Nebojša Redžić

Sve je u proteklih nekoliko sedmica bilo u znaku fudbala, pa sam prateći sve o svim učesnicima Mundijala naišao na tekst o stepenu obrazovanja prebogatih fudbalera Hrvatske. Tako sam saznao da je Dejan Lovren elektroinstalater, budući bek Barselone Josip Juranović – prehrambeni tehničar, a Luka Modrić, da nije fudbalski genije, bio bi konobar. Najtraženiji defanzivac današnjice Joško Gvardiol završio je za vozača,  Mateo Kovačić bio bio župnik u župnoj crkvi svetog Antuna Padovanskog u Sesvetskim Selima, a najpopularniji stanovnik Splita Marko Livaja bio bi trgovac.

To što pominjem samo Hrvate, nikako ne znači da stvar sa obrazovanjem stoji bolje u drugim reprezentacijama, nego su naprosto njihovi mediji bili najpošteniji i najtransparentniji u istraživanju. Zapravo, ko zna gdje bi danas bio Messi da nije najbolji fudbaler svih vremena, ili što bi radio Mbape da nije otkrio što sve umije s loptom.

Hoću reći da je za mene fudbal više od najvažnije sporedne stvari na svijetu, ali da mi je jedna stvar, kada su majstori s loptom u pitanju, konstanta: nikada nijesam razumio zašto oni daju izjave nakon ili uoči utakmica, koja ih sila tjera da uopšte govore, kada je 90 i kusur minuta na terenu dovoljno da kažu sve što imaju. Dakle, nikada niti sam želio, niti sam imao volje da slušam njihove izjave, jer naprosto, teško da mogu i umiju što da kažu liše onoga što pokažu na travnjaku. I to bez obzira na obrazovanje.

Previše uvoda za ono što – primjenjeno na naš politički teren – želim reći o ovdašnjim personama koji se političarima zovu. Koliko je samo tu neiskorišćenog potencijala u njihovim osnovnim profesijama!? Koliko je samo tu falš diploma iz Tutina, Banjaluke, Mojkovca…?! Što to oni imaju za reći više od fudbalera? Nije li dovoljno jednostavno gledati što čine i čime nas zamajavaju, procjenjivati vještinu njihovog umijeća ili obmane, analizirati im učinak na osnovu onoga što je u politici mjerljivo?! I zašto uopšte pratiti njihove isprazne riječi dok daju intervjue, učestvuju u polemikama i beskrajno se nadgornjavaju u zamazivanju očiju javnosti? Uzmete, recimo, jednog ministra pravde, vidite mu stepen vladavine prava, izmjerite stanje zakona u državi, procijenite mu saradnju sa sudstvom i tužilaštvom, shvatite da živite u besudnoj zemlji i – to je to. Što tu, molim vas, imate da slušate kad govori?

Uostalom, kada vidite da jedan politički poltron, plaćenik i izdajnik zemlje koja ga je rodila Dritan Abazović promoviše knjigu koja se zove “Kritika globalne etike”, teško da možete imati drugi osjećaj do da vam se prevrne utrobica, a iz dubine želuca krene nagon za povraćanjem. Taj politički nikogović koji se navodno u Sarajevu školovao na nekom fakultetu, a zapravo od malih nogu pripreman da bude sluga i politički izrod, nikako da shvati da svjetski emisari koji se bave Crnom Gorom, odavno ne vjeruju njegovim ispraznim obećanjima i retorici – već ga naprosto samo gledaju što čini. I imaju što vidjeti! Da mogu, ili da imaju petlju da priznaju vlastite pogreške (a to obično znači gubitak unosnih pozicija), najradije bi precratali dan kada su ga upoznali i uopšte pomislili da on može biti osoba u koju vrijedi uložiti povjerenje da gradi Crnu Goru na nekim novim osnovama.

Uostalom, bilo da gledate kroz optiku pratioca domaće političke scene, ili da Crnu Goru posmatrate izvana, lako ćete uočiti da je za samo nešto više od dvije godine toliko unazađena i obezličena, da potpuno jasno shvatate da bi učinak kakvog dječjeg vrtića u kome klinci još kake u pelene, bio identičan ili možda čak i bolji od Dritanovog.

Potpuno zaustavljanje pregovora sa EU

Da se ovi otomanski sljedbenici ropske svijesti nijesu više od dvije godine bavili srpskim popovima , Putinovim “Noćnim vukovima” i Otvorenim jamama Balkana, ne bi ih danas Eskobar vukao za uši. No, fantazije vezira iz Pašaluka, dobile su prioritet u odnosu na ekonomski razvoj i obračun sa kriminalom – i zato smo tu gdje jesmo.

Koliko god Gabrijel Eskobar u početku bio naklonjen Abazoviću, toliko je bio izobličen u licu sa osjećajem prevarenog i izigranog čovjeka kada je prije nekoliko dana posjetio Podgoricu. Čovjek mu je otvoreno, bez diplomatskog uvijanja, kazao da Zapad neće priznati novu Vladu formiranu na osnovu neustavnih izmjena Zakona o predsjedniku. Pametnome dosta. Ali, ne i Dritanu. Još mu je na kraju posjete onako, u brk, dodao da ne vidi kako bi SAD mogle da rade sa Vladom koja bi bila formirana na taj način.

Potom kvazipremijer izađe pred novinare i kaže kako je suština onoga što mu je rekao Eskobar – da treba izabrati sudije Ustavnog suda. Jeste, rekao je i to, ali mu je kazao i da zna kako su četiri aktuelna kandidata, izbor Ure, a ne stvar dogovora između suprotstavljenih političkih opcija.

Vidjevši da se njegova retorika ne prima kod malenog sagovornika, Eskobar se toliko rasrdio da je pomislio kako njegov engleski nije dovoljno jasan, pa mu je u Podgoricu poslao slovenačku šeficu diplomatije Tanju Fajon i austrijskog ministra za evropske poslove Aleksandra Šalenberga – da mu to saopšte na balkanski način. Slovenija, doduše, već dugo nije na Balkanu, ali ga poznaje još od vremena kada je “Evropa zdaj” (Evropa sad) bila naznaka slovenačkog bijega iz tog ludila, dok njen kolega iz Beča ima hrpu Balkanaca u svom gradu koji se, htjeli ili ne, moraju ponašati po strogim austrijskim zakonima. Pa su mu lijepo, da se čuje sve do Aleksa Vučića, saopštili da će aktivirati klauzulu balansa za Crnu Goru u pregovorima sa EU.

Činjenica da su dvoje evropskih političara koji su juče u Podgorici zastupali visokog predstavnika EU za vanjske poslove i bezbjednosnu politiku Žozepa Borelja zatražili “uspostavljanje postupka za imenovanje četvoro sudija Ustavnog suda”, te da su naložili da se postupak završi do kraja janura, jasno ukazuje da ne očekuju da bude izabrana aktuelna četvorka koju je predložila Ura. I konačno – politika Ure, odnosno vladajuće većine, ovakvim je stavovima pristiglim ravno iz Brisela, još jednom doživjela potpuni fijasko.

“Slovenačka ministarka ocijenila je da bi Crna Gora izborom nove vlasti po izmijenjenom zakonu rizikovala da izgubi povjerenje EU”, pišu čak i Dritanove Vijesti.

“Znate da je Crna Gora od početka pregovora s EU dobila skoro milijardu eura od fondova. Sad je u igri 30 miliona eura za energetiku. Ali nije sve u novcu… Znate da imamo i proces reverzibilnosti. To znači da ako Crna Gora ne napravi funkcionalne institucije, ako ne izađe iz institucionalne i političke krize s Ustavnim sudom, koji je urgentan, to znači da bi u Briselu mogli razmatrati u januaru ili februaru kako da se cijeli proces moguće i zaustavi. Onda znate svi kakve će biti posljedice. Niko ne želi to”, poručila je Slovenka!

Na brigu ili radost podgoričkih eksponenata “srpskog sveta”, pitanje je sad. Uostalom, maleni Abazović nikada nije ni pokušao da demantuje prigovore sa drugog pola crnogorske političke scene – da je od svojih beogradskih nalogodavaca još u startu dobio zadatak da zaustavi Crnu Goru na putu EU integracija! Za sada mu odlično ide.

Lekić i protektorat

Zanimljivo je kako je dio javnosti, zaogrnut u mantiju popa Gojka i njemu sličnih mrzitelja krša na kome su ponikli, reagovali na nimalo diplomatske poruke iz Vašingtona i Brisela. Potencira se teza da će zapadnjaci prihvatiti izbor nove Vlade, jer je to odluka koju donosi Crna Gora. Pa, naravno. Crna Gora može donijeti odluku da se samouništi nekim dugmetom iz Putinove nuklearne kolekcije, ali to nije uputno. Još im je Bilčik prije nekoliko dana nacrtao da “Vlada koja bi mogla nastati na temelju odluka koje su zaobišle evropska načela i hitno mišljenje Venecijanske komisije, a koju bi mogle voditi političke snage blisko povezane s Moskvom, ne može Crnoj Gori donijeti napredak u pristupanju EU”.

Eh, da… Dritan je za Bilčika jasno i diplomatski suptilno, saopštio da se svrstao na jednu stranu.

I baš tu dolazimo do one tanke linije koja dijeli koorperativnost jedne države sa međunarodnom zajednicom, od poslušnosti koja može dobiti obrise protektorata. Recimo, DPS je svojevremeno sasvim dobro umio da igra na toj “žici” i liši sebe prigovora da se previše pokorava zapadnim pokroviteljima. Štoviše, spoljna politika koju je vodio DPS bila je veoma dobra i slobodno se može reći da je to najbolje izbalansiran dio njihove sveukupne politike.

No, nova većina, u svom nesnalaženju sa Zapadom, juče je iz usta svog eksponenta kojeg bi pod stare dane da okite oreolom premijera, saopštila da ne žele pretvaranje države “u eksperimentalnu laboratoriju protektoratskog tipa”. Naime, dugogodišnji dimplamata Miodrag Lekić, očito je zaboravio na diplomatske manire kada je saopštio da ”međunarodne linije, ponekad i nalik na specijalne službe, sastavljaju po svojoj volji i interesima vlade u Crnoj Gori, ili pak zabranjuju one koje bi se formirale kao u cijelom demokratskom svijetu na bazi izbora građana”.

Lekić se, zamislite, zapitao koliko su predstavnici EU u Podgorici bili na visini demokratskih vrijednosti svojih zemalja!? On je politiku prethodne vlasti označio produktom “autokolonijalne svijesti” i saopštio da njegov dio Crne Gore “drži do istorijske i državne samosvijesti, kao i poštovanja demokratskog principa volje građana”.

Naravno, vladajuća većina će mnoge stvari koje je naumila da učini na temelju kršenja Ustava i urušavanja pravnog poretka – izgurati do kraja. Ne zato što je drčna ili sigurna u ispravnost svojih poteza, nego zato što tako glasi nalog Beograda i Moskve. Njih nije briga što će se međunarodna pozicija Crne Gore na Zapadu urušiti, jer to je zapravo i njihov cilj. Još manje ih je briga što će put ka EU biti zaustavljen, a fondovi blokirani, jer Putinu i Vučiću treba upravo takva – međunarodno unižena i osiromašena Crna Gora.

Da je drugačije, da je vladajuća većina odlučila da se suprotstavi diktatu Zapada zbog državnog dostojanstva ili Crnogorcima nekada svojstvene državničke časti, čovjek bi mogao čak i da im se prikloni i čestita. No, kada se zna da je sva njihova misija – od opozicionih dana, do današnjeg kolapsa svih institucija gdje su umiješali prste – zapravo podaništvo i sluganstvo, onda tu nema ni traga od dostojanstva, ponajmanje obrisa časti. Naprotiv.