„Mijene“ američke politike prema Crnoj Gori

Piše: Milenko A. Perović

Čudnu je putanju za kratko vrijeme prešla američka politika prema Crnoj Gori. Može se pretpostaviti da suverene i nezavisne Crne Gore ne bi bilo bez američke podrške. Bez nje ne bi bilo ni crnogorskog članstva u NATO paktu. Sve poslije toga u američkoj politici je inkonzekventno i alogično.

Američki zvaničnici dosta neodređeno su reagovali na pokušaj državnog udara u Crnoj Gori 2016. godine. Smislenim se činilo da poslije toga još snažnije podrže crnogorski suverenizam. No, desilo se suprotno! Iz godine u godinu postajalo je jasnijim da se nagore obrće politika Amerike prema suverenizmu te da ona  mijenja svoje ciljeve. Bilo je očito da ta promjena neće donijeti ništa dobro Crnoj Gori!

Američki zvaničnici s fraziranjima o demokratiji propratili su izbore u Crnoj Gori 2020. godine. Ničim nijesu pokazali da im smeta miješanje srpskih i ruskih činilaca u crnogorski izvorni proces. Niko od njih nije osporio očiglednu nelegitimnost rezultata izbora.

Najčudnije je da oni nijesu „izrazili zabrinutost,“ jer pobjeda velikosrpskih i proruskih partija na izborima gura Crnu Goru u antizapadnjaštvo i priprema je za izlazak iz američke interesne sfere. Poslije toga, nije bilo mjesta čuđenju što američki zvaničnici i njihovi evropski trabanti podržavaju klerikalizaciju i fašizaciju Crne Gore koju svim mogućim anti-zakonskim sredstvima provode „pobjednici“ s parlamentarnih izbora!

Nije ih uznemirila ni spoznaja da su „pobjednici“ za kratko vrijeme uspjeli razoriti ekonomiju, kulturu i obrazovni sistem Crne Gore, narugati se principu podjele vlasti, razvaliti diplomatiju, vojsku i bezbjednosne strukture, obesmisliti civilno društvo, desekularizirati državu, privatizovati policiju, krenuti u pravljenje policijske države, razviti koordinaciju vrha države i mafije, napokon, pretvoriti Crnu Goru u amorfni politički prostor koji postepeno okupira beogradski diktator!

Kao i 1918. godine, Crna Gora je opet doživjela sudbinu igračke u rukama zapadnih sila. Iskusila je običaj prevrtljivosti američke politike i ostavljanja saveznika na ćedilu! Na svojoj koži suverenistička Crna Gora je ośetila kako se prema njoj, kao ni bilo kome u svijetu, američka spoljašnja politika ne ravna po ideološkim, političkim i vrijednosnim principima koje sama propagira, nego prema  golim trenutnim interesima!

Maxima culpa bivše crnogorske političke nomenklature nije primarno u tome što je dopuštila da bude žrtvom američke prevrtljivosti, nego što je svojim egoizmom, neznanjem i tupošću ugrozila nezavisnost Crne Gore, a crnogorski suverenizma stavila u zavisni položaj od  geopolitičkih igara i hirova velikih sila!

Iz vremena Jugoslavije pamti se kao udžbenički rukovođ šta jedna supersila planira i čini kad naumi da – iz određenih interesa – razori državu čija politička i intelektualna elita nije spremna ni sposobna da brani sebe ni svoju državu! Rukovođ potiče od Zbignjeva Bžežinskog, savjetnika za nacionalnu bezbjednost SAD (1977-1981) u administraciji Džima Kartera. U njemu on sintetizira američku strategiju  za razaranje Jugoslavije.

To uputstvo za razaranje Jugoslavije staro je preko četrdeset godina, ali nije izgubilo ništa od „edukativne funkcije“ za razumijevanje američkog načina političkog mišljenja i djelanja. S istom lukrativnošću i cinizmom – iako u promijenjenim povijesnim okolnostima – po sličnom uputstvu se geostrategija Amerike poigrava danas s Crnom Gorom.

Kakva je bila strategija Amerike protiv jugoslovenskog socijalizma?

U Upsali je 1978. godine održavan Svjetski sociološki kongres (World Congress of Sociology). Znalo se da će među tri hiljade najavljenih učesnika biti i jugoslovenski sociolozi. Bžežinski je kao državni sekretar pozvao na razgovor američke učesnike Kongresa. Među njima su bili i autori projekta Stvaraoci javnog mnijenja u savremenom svijetu. Nije ih on śetovao da na Kongresu slobodno umuju, nego da „promiču“ gledišta zvanične američke politike!

Posebno mjesto u śetovanju sociologa imalo je jugoslovensko pitanje, u sklopu američkih priprema za Jugoslaviju poslije Tita. Bžežinski je sociolozima predočio da Amerika ima kratkoročnu i dugoročnu strategiju za Jugoslaviju. Cilj prve je podržavanje statusa quo: Ako se Jugoslavija ne može brzo i čvrsto vezati za Ameriku, valja je ometati da se previše ne približi Istočnom bloku!

Dugoročni cilj Amerike je rušenje komunizma u Jugoslaviji. Nije taj cilj „otkriće“ Bžežinskog. Postavljen je on poslije jugoslovensko-sovjetskog raskida, a možda i prije njega. No, stvar je političke taktike što je Amerika podršku komunističkoj Jugoslaviji smatrala svojim trenutnim interesom, držeći da će se u povoljnom trenutku lako riješiti „i kominizma i Tita.“

Ostvarenje ovoga cilja zavisi od globalnih odnosa, ali i od stanja u samoj Jugoslaviji. Bžežinski navodi deset mjera koje će Ameriku dovesti do željenog cilja. Najprije, kao i druge ljevičare po svijetu, jugoslovenske komuniste treba stalno plašiti „staljinističkim tendencijama u sovjetskoj politici.“ Sistematski treba davati publicitet i pomagati opozicionim grupama u Jugoslaviji. Treba podržavati antikomunističke, ali i „humanistički orijentisane“ disidente („praksisovce i njima slične“). „Hjumenrajtističke“ kampanje su pouzdano oruđe protiv režima!

Bžežinski ukazuje da američka zvanična politika podržava i pomaže centralističke, ali i separatističke snage u Jugoslaviji. Iako su to dva oprečna politička smjera, jednako imaju puni smisao. Podrška jakoj Jugoslaviji podupire i hrabri njen otpor prema SSSR-u. Podrška nacionalistima i separatistima – koji realno slabe državu – ima smisao kao moćno sredstvo protiv komunizma! Bžežinski se oslanja na povijesno iskustvo da u sudarima komunizma i nacionalizma pobjedu uvijek odnosi potonji!

On podśeća da je izazivanjem sličnog sukoba razbijen moćni komunistički pokret u Indoneziji. Da ne bi oneraspoložio sociologe, nije spomenuo da je – uz pomoć američkih „savjetnika“ – u Indoneziji za kratko vrijeme ubijeno blizu milion komunista!

Izuzetno je bitno – po Bžežinskom – da se u ideološkoj borbi protiv komunizma prodire na ideološkom i kulturnom polju u jugoslovenska sredstva masovnih komunikacija. Najefikasnije se prodire holivudskim filmovima, televizijskim sapunicama, muzikom i literaturom. Uistinu, u bioskopima Jugoslavije najviše su prikazivani američki filmovi.

Moćno sredstvo u ideološkoj borbi protiv komunizma je podsticanje potrošačkog mentaliteta. Mnogo bolje od bilo kakve propagande i političkih akcija, on razara egalitaristički supstancijalni osnov komunističke ideje. Američku ekonomsku politiku prema Jugoslaviji treba usmjeravati da plasira robe koje jačaju potrošački mentalitet.

Rast jugoslovenskih dugova prema zemljama Zapada pogodan je za sve oblike ekonomskog i političkog pritiska. Što su dugovi veći, američki interes je sve ukorjenjeniji. Jugoslaviju treba podsticati na sve veće zaduživanje. Među jugoslovenskim građanima koji su radili i boravili na Zapadu ne treba regrutovati teroriste, kao što je to pokušavala ustaška i četnička emigracija. Ti su građani svjesni ili nesvjesni propagatori američkog i zapadnog načina života.

Po mišljenju Bžežinskog, treba cijepati Pokret nesvrstanih zemalja. Američki „trojanski konj“ u njemu je blok latinoameričkih zemalja, kao što su u njemu Kuba i Angola transmisije interesa  SSSR-a.

Napokon, američkoj politici razbijanja jugoslovenskog komunizma potrebni su politički saveznici u samoj zemlji. Na osnovu doktrine i iskustva disidentstva u svijetu, najbolji saveznici američkih interesa su predstavnici tzv. liberalne inteligencije, jer su oni zainteresovani za individualne slobode, slobodu štampe, slobodu umjetničkog stvaranja etc. Valja ih podržavati i kad budu izlagani represijama od režima!

Bžežinski se nije prevario u pogledu upotrebljivosti ovih mjera  u razaranju vladajućeg sistema u Jugoslaviji. Nije se prevario ni u ključnoj projekciji da će američko podržavanje nacionalizma – prije svega, srpskog i hrvatskog – znatno doprinijeti slomu komunističkog sistema u Jugoslaviji. Međutim, ni on ni bilo koji američki politički zvaničnik nikada nije priznao da se američka „zasluga“ za slom komunizma proteže i na „zaslugu“ za krvavi raspad Jugoslavije.

Mogli su oni lako dokučiti da se komunizam u Jugoslaviji ne može uništiti, a da se ne uništi i Jugoslavija. Bajka o mogućnosti postojanja demokratske postkomunističke Jugoslavije – koju bi dogovorile „nacionalne elite“ – bila je samo njihova plitka podvala filisteriji lokalne „liberalne inteligencije“.

Zapadno ronjenje krokodilskih suza nad krvavim raspadom Jugoslavije – te tobožnje pomaganje u uređenju političkog prostora „zapadnog Balkana“ – nije ništa drugo do cinično pranje ruku onih koji su vrlo dobro znali da se bez rijeka krvi neće razminuti njihovo uporno huškanje srpskih i hrvatskih nacionalista na golemo zlo! Njihova odgovornost za ubistvo Jugoslavije nije manja od odgovornosti domaćih egzekutora na terenu!

Istim ciničnim pogledom američki politički zvaničnici motre katastrofalno stanje današnje Crne Gore, iako su mu i sami uveliko doprinijeli! Ipak, ne treba moralizirati! Amarikanci danas u Crnoj Gori rade ono što misle da je u njihovom interesu. Śutra  će raditi ono što misle da će im  śutra biti interes!

Sami smo, dakle, kao i 1918. godine!