Đilas i crnogorsko nacionalno pitanje

Piše: Milenko A. Perović

U propagandnim strategijama srpskih nacionalista za posrbljivanje Crnogoraca važno mjesto zauzima besmislica da je Milovan Đilas „izmislio“ crnogorsku naciju i svoje „otkriće“ objavio u članku O crnogorskom nacionalnom pitanju (list Borba 1. maja 1945. godine).

Zašto je Đilas napisao taj članak?

Socijaldemokratska i komunistička misao u zemljama srednje i istočne Evrope – od kraja 19. vijeka do sredine 20. vijeka – pored socijalnog pitanja morala se baviti i nacionalnim pitanjem. Sebe je obavezivala na teorijsko i ideološko rješavanje problema nacionalne emancipacije i ostvarivanja prava na samoopredjeljenje nacija koje nijesu bile „državotvorne“ u višenacionalnim zemljama. Klasici marksizma nijesu cjelovito raspravljali o pitanju modernih nacija.

U Austrougarskoj, carskoj Rusiji i međuratnoj Jugoslaviji nacionalno pitanje je bilo zaoštreno zbog nacionalne netrpeljivosti i obespravljenosti manjih naroda. Oni su  onemogućivani da se konstituišu kao moderne nacije i da ostvaruju svoje nacionalne interese.

U ovim zemljama lijeva misao je morala tražiti specifični filozofski i ideološki osnov rješavanja nacionalnog pitanja, posebno pitanja prava naroda (nacija) na samoopredjeljenje. Ovim problemom su se bavili austromarksisti koji su činili duhovno jezgro austrijske socijaldemokratije (Karl Rener, Oto Bauer, braća Adler i Bela Fogaraši). Na temelju studija njihovog teorijskog iskustva i analize specifičnih ruskih uslova, Staljin je za potrebe ruske SDRP (b) napisao djelo Marksizam i nacionalno pitanje (1913). Međuratne diskusije slovenačkih intelektualaca o slovenačkom nacionalnom identitetu dobile su teorijski izraz u knjizi Edvarda Kardelja Razvoj slovenačkog nacionalnog pitanja (1936).

Komunistički pokret u Crnoj Gori od početka je djelovao na ideološkoj platformi konsolidacije crnogorske nacije, koju je na najgrublji način narušavala velikosrpska politika Beograda između dva rata. Ogromna zasluga crnogorskih partizana za pobjedu u NOB legitimirala je pravo na puno ostvarenje te platforme. Kao i u slovenačnom slučaju, bilo je potrebno teorijski, ideološki i politički utemeljiti rješenje crnogorskog nacionalnog pitanja i legitimirati obnovu crnogorske državnosti.

Zadatak je dobio Milovan Đilas u vremenu kada je trebalo afirmisati ideju nacionalnog oslobođenja jugoslovenskih naroda te program federativnog i republikanskog uređenja nove Jugoslavije.  Ključni stav njegovog članka počiva na ideji konsolidacije crnogorske nacije.  Nije to njegov privatni autorski stav, nego je teorijska i ideološka artikulacija rješenja crnogorskog nacionalnog pitanja koje su postavili jugoslovenski komunisti na osnovu plebiscitarne podrške crnogorskog naroda i građana Crne Gore!

Đilasov osnovni zadatak je bio da teorijski obrazloži faktum da je „uporna borba crnogorskog naroda” legitimirala njegovo pravo na nacionalno samoopredjeljenje. Ova je legitimacija bila nužna zbog permanentne konfrontacije s „nosiocima ideje srbiziranja, tačnije rečeno – srbijaniziranja crnogorskog naroda.“ Razvoj crnogorske nacije je ometan i kočen od nosilaca teorije o jednom narodu. Ta teorija je bila maska velikosrpskom hegemonizmu i nacionalnoj asimilaciji Crnogoraca.

Đilas je, takođe, imao zadatak da izloži legitimacijski osnov daljnjeg postojanja i razvoja crnogorske nacije u jugoslovenskoj zajednici, njezino pravo na vlastitu političku reprezentaciju – kako u samoj Crnoj Gori, tako i u Jugoslaviji, – pravo na neometani razvoj crnogorske nacionalne samosvijesti, pravo na ekonomski razvoj, njegovanje nacionalne kulture, obrazovanja, nauke, napokon, neugrozivo pravo na obnovu crnogorske države!

Napokon, pred njim je stajala potreba za racionalnom i argumentovanom konfrontacijoj s vodećim „opravdanjima“ velikosrpske strategije posrbljivanja Crnogoraca i negiranja njihovog nacionalnog individualiteta. Đilas je identifikovao tri „opravdanja:“ (1) Crna Gora ne može samostalno ekonomski opstati; (2) Crnogorci su Srbi i zato ne treba „cijepati srpstvo;“ (3) Crna Gora može biti federalna jedinica, ali Crnogorci ne mogu biti nacija.

Koje su ključne slabosti Đilasovog članka?

Prvo. Besmislenost teze srpskih nacionalista da je „izmislio“ crnogorsku naciju, Đilas nesvjesno opovrgava. Programski se zalaže za konsolidaciju crnogorske nacije, ali je „argumentacijom“ ugrožava! Kapitalnu tezu o pravu crnogorske nacije na samoopredjeljenje – za koju se moglo navesti mnoštvo neoborivih argumenata – Đilas je oslonio na mitologem o srpskom etničkom porijeklu Crnogoraca. On nije ni pomislio da treba referirati na činjenicu da isti taj mitologem već stotinu godina koriste srpski nacionalisti da bi porekli  pravo Crnogoraca na nacionalno postojanje! Na taj način, on je u strategiju vlastite odbrane nacionalne i državne samobitnosti Crnogoraca unio kukavičje jaje velikosrpstva.

Smješu istorijske istine o samobitnosti Crnogoraca i mitološke laži o njihovom srpskom porijeklu Đilas je kanidovao kao stav u oficijelnoj državnoj ideologiji socijalističke Jugoslavije, koji je u bitnim trebalo da određuje njeno federalno uređenje. On je tako srpskim nacionalistima dao vjetar u leđa. Oni su iz njegovog članka mogli shvatiti da je epohalna nacionalna emancipacija Crnogoraca samo prolazni izraz političke volje komunističkog rukovodstva Jugoslavije. Računali su – tako se in facti i desilo – da će ih mogući slom socijalizma dovesti u poziciju da opet mogu nesmetano negirati crnogorsku nacionalnu i državnu samobitnost.

Drugo. Đilas nije studirao problem nacije. Oslanjao se samo na daleke odjeke rasprava o naciji u lijevom mišljenju. Poznavanje materije i teorijski nivo Kardeljeve rasprave o naciji bili su mu nedostižni! Nije on mogao izložiti jasne kriterije razlikovanja pojmova naroda ni nacije. Lako je postao žrtva velikosrpskog „argumentovanja“ u prilog hegemonističkih pretenzija prema Crnoj Gori.

Ideolozi velikosrpstva uvijek su „argumentovali“ svjesnim stvaranjem zabune u razlikovanju vrijednosnih i indikativnih sudova. Želeći da načine „Veliku Srbiju“ na prostorima života pravoslavnih naroda na zapadnom Balkanu (vrijednosni sud), oni su uporno tvrdili da ti pravoslavci već jesu Srbi (indikativni sud) koje treba „ujediniti!“ Hegemonističke želje tako su pretvarali u „istine!“

Na neosviješćen način, isto obrtanje odnosa vrijednosnog i indikativnog provodi i Đilas. Iskaze o narodnom identitet Crnogoraca – kao lažne vrijednosne sudove koji se u javnoj svijesti Crne Gore počinju širiti tek u drugoj polovini 19. vijeka – on uzima kao indikaciju nesporno utvrđenih istorijskih istina. U filozofiji ovaj tip logičke pogreške naziva se moralističkim lažnim zaključkom (njem. moralistischer Fehlschluss, engl. moralistic fallacy)!

Treće. Đilas ne poznaje crnogorsku povijest! Ne zna on kako se vijekovima stvarala i održavala dukljansko-zetsko-crnogorska narodnosna supstancija. Jedini „istorijski“ izvor njegovog suda o porijeklu Crnogoraca su pučke i politikantske predstave koje su dijelom unošene u Crnu Goru od Njegoševog vremena, dijelom podsticane dinastičkim razlozima Petrovića, dijelom nametane kao državna ideologija Crnogorcima u međuratnom periodu. S takvim „istorijskim“ izvorom, Đilas nije mogao ništa dokazati, pa ni vlastiti stav da su „putevi razvitka ka naciji“ bili različiti u Srbiji i Crnoj Gori.

Četvrto. Lažna je Đilasova teza da su Crnogorci bili nosioci i čuvari „srpskih tradicija.“ Farsična mu je tvrdnja da su oni doseljavanjem unosili „srpske tradicije“ u Srbiju! Koje se onda „tradicije“ imali Srbi u Srbiji, ako su im Crnogorci donosili „srpske tradicije?!“ Đilas ne zna za dvoznačnost pojma „srbin“ u crnogorskoj tradiciji. Ne zna da ga u Crnoj Gori do druge polovine 19. vijeka niko nije upotrebljavao kao etnonim ni nacionalno ime, nego isključivo kao religijsku odrednicu pravoslavne pripadnosti („grčku“ ili „srpsku“ religiju)!

Peto. Đilas  nije u stanju obrazložiti prijelaz s mitologije na zbiljsku povijest. On tvrdi da su Crnogorci – kao Srbi porijeklom – vremenom postali autohtona nacija. Ne pita zašto nijesu postali nacionalni Srbi, ako su već bili etnički Srbi?!

Zbrka u njegovoj “analizi” nastaje kad treba obrazložiti zakonomjernost po kojoj narod postaje nacija. Glavni činilac nastanka srpske nacije on vidi u “stvaranja samostalne države“ početkom 19. vijeka! Bez države, misli on, ne bi bilo srpske nacije! No, to bi impliciralo zaključak da je crnogorska nacija nastala znatno prije srpske nacije! Zar nije crnogorska petrovićka država po vremenu nastanka znatno starija od moderne srpske države? Ne bi li onda crnogorska nacija morala biti znatno starija od srpske nacije?! Đilas ne vidi implikacije vlastitih stavova, nego pripovijedački navodi da je crogorska nacija mlađa od srpske za nekih stotinu godina?!

Ne zna on kako ni zašto se formiraju srpska ni crnogorska nacija, ali bez kolebanja tvrdi da zna kad nastaju! Sebi skače u stomak korišćenjem mitologema o „srpskim državama Srbiji i Crnoj Gori,“ jer nije u stanju odgovoriti kad je počelo formiranje crnogorske nacije i njene nacionalne svijesti. Jednom tvrdi da njeno formiranje traje „i dan-danji.“ Drugi put tvrdi suprotno: Drugi svjetski rat „označava kulminacionu tačku procesa formiranja Crnogoraca u posebnu naciju, posebnu nacionalnu individualnost.“

Šesto. Đilas pokušava održati “ekvidistanciju” prema velikosrpstvu i crnogorskom suverenizmu. Platforma “ekvidistancije” nanijela je ogromnu štetu nacionalnoj politici u Crnoj Gori u socijalističkom periodu. Bila je najefikasniji instrument za kočenje istinske nacionalne emancipacije Crnogoraca. Pamet koja je smislila i provodila politiku “ekvidistance” nad crnogorskom nacijom je objesila Damoklov mač optužbe za “crnogorski nacionalizam.” Đilasovska “ekvidistancije” živi i danas u političkom biću Crne Gore i izaziva katastrofalne posljedice!

Ona je mnogo štetnija od drugih izraza Đilasove protejske prirode. Ona ga je navodila da pređe veliki ideološki put od komunizma do liberalizma i da završi u degutantnom udvaranju srpskom nacionalizmu. Ostao je dosljedan jedino u naopakom mitološkom stavu da su Crnogorci Srbi!

Da je mogao, vjerovatno bi s istom naopakom zadrtošću dočekao  savremena genetička istraživanja DNK haplogrupa. Ne bi ga ni naučni dokazi o povijesnoj autohtonosti crnogorskog naroda pokolabeli da odustane od vlastitog samouvjerenog neznanja. Tako se postaje “Everyman Đilas!”