RADOMAN: Crnu Goru su izdali Crnogorci, partitokratija bivše vlasti samo je pripremila teren

Ma koliko nekome to zvučalo „prejako“ ili radikalno, stvari treba nazvati pravim imenom i reći da je ono što se danas u Crnoj Gori dešava klasična izdaja. Crnu Goru, međutim, nije izdao Eskobar, Crnu Goru su izdali Crnogorci. Podjednako oni koji su izdaju uzdigli na pijedestal ideologije, oni koji su za izdaju štedro plaćeni iz Moskve i Beograda, kao i oni koji, u udobnosti svojih sinekura, nijesu ništa preduzeli da ovu destrukciju spriječe, kazao je u razgovoru za Portal Aktuelno profesor na Fakultetu za crnogorski jezik i književnost (FCJK) Aleksandar Radoman.

Radoman ističe da dok god FCJK bude istrajavao na odbrani ustavnih vrijednosti i građanskoga, multikulturnoga i sekularnoga društva, kao i promociji crnogorskoga identiteta, ”biće ‘prirodna meta’ vlasti kojoj je ideja vodilja nestanak Crne Gore i transformacija građanskoga društva u kleronacionalistički, mrzilački brlog”.

Govoreći o malignom uticaju takozvane SPC kaže da, se političke marionete Beograda i Moskve u Crnoj Gori nikad ne bi mogle dočepati vlasti da nije aktivirana upravo Beogradska patrijaršija.

”Osim što je ključni faktor širenja ruskoga uticaja, Beogradska patrijaršija je istovremeno i ključni nosilac ideologije vječnoga fašizma u Crnoj Gori, što je potvrđeno njenim dosljednim promovisanjem ksenofobije, šovinizma, kulturrasizma, islamofobije, homofobije, negiranjem cijelih naroda, istorijskim revizionizmom, slavljenjem ratnih zločina i zločinaca, negacijom genocida i sl.”, navodi Radoman.

Aktuelno: Fakultet za crnogorski jezik i književnost nalazi se na meti nezapamćenog progona posljednje nešto više od dvije godine. Diskriminaciju prema FCJK funkcioneri prethodne dvije vlade nijesu ni pokušavali da sakriju, a taj trend uveliko se prenosi na sve sfere života. U prilog tome govori i nedavna sramna cenzura jotovane verzije crnogorskog jezika na Javnom servisu. Kako doživljavate situaciju u kojoj se nalazi FCJK i da li očekujete da će diskriminacija nekad biti obustavljena?

Radoman: FCJK je ustanova koja je na meti od svojega osnivanja. Za vakta vlasti aktuelne opozicije meta smo bili jer smo utemeljeni kao ustanova visokoga obrazovanja i nauke na koju nije bilo moguće izvršiti bilo kakav vanjski politički uticaj, u smislu političke zloupotrebe, zapošljavanja podobnih partijskih kadrova, metoda politike disciplinovanja upošljenih – zbog kojih ovđe nikad i nijesu razvijene ozbiljne institucije, već igračke od plastelina koje iznova može oblikovati svaka nova vlast. Te vrste pritiska nije falilo do 2020. godine, ali smo mu se uspješno odupirali. Nakon 30. avgusta 2020. godine došli smo pod udar jedne druge vrste pritiska, ovoga puta ideološki motivisanoga. FCJK je, naime, zahvaljujući baš tome što je kredibilna i utemeljena institucija i što je kao takva postala centar otpora fašizaciji društva, glavna meta bulumente koja je uzurpirala vlast u protekle dvije i po godine. Dok god FCJK bude istrajavao na odbrani ustavnih vrijednosti i građanskoga, multikulturnoga i sekularnoga društva, kao i promociji crnogorskoga identiteta, biće „prirodna meta“ vlasti kojoj je ideja vodilja nestanak Crne Gore i transformacija građanskoga društva u kleronacionalistički, mrzilački brlog.

Aktuelno: Iako je FCJK bez sumnje jedna od glavnih, ako ne i glavna meta ljudi koji su došli na pozicije moći nakon sada već famoznog 30. avgusta 2020. godine, čini se da je čitava država na udaru. Kako vidite trenutnu situaciju u Crnoj Gori?

Radoman: Kad bi FCJK odustao od svoje misije, vrlo bi se lako mogao uklopiti u okvire za ovakvu uzurpatorsku vlast poželjne institucije, kakve su, recimo, Univerzitet Crne Gore (UCG) ili Crnogorska akademija nauka i umjetnosti (CANU). Imamo i mi alternativu – promovisati klerofašizam ili zagnjuriti glavu u pijesak. No, izabrali smo teži put – put odbrane Crne Gore i njenih temeljnih vrijednosti. To nas čini stalnom metom, ali i uspostavlja ljekovitu distancu – sloboda koju mi branimo, ne može se ni kupiti ni slomiti. Kad kažem „uzurpatorska vlast“, to ne znači da osporavam rezultate izbora 2020. godine, no ukazujem na činjenicu da danas izvršnu vlast u Crnoj Gori ima ekipa koja uživa 2,8% povjerenja građana. Želim zapravo ukazati na to da je „volja naroda“ mit koji nam se uporno potura kroz vještu manipulativnu strategiju kojom se kamuflira suštinska uzurpacija vlasti. Ovđe se ti izbori uporno tumače tako kao da su dali legitimitet politici organizovane destrukcije sistema i rekonfiguracije društva jer je jedini reper u odnosu na koji se sagledavaju rezultati izbora – rejting DPS-a. Time se u stvari, jer to tako zapravo najviše i odgovara propagandnim kuhinjama Beograda i Moskve, zamagljuje priroda crnogorskih društvenih podjela, a ona nije ni etnička – kako kliču borci za „nacionalnu stvar“ – jer prolazi kroz same familije, niti svodiva na nametnutu dihotomiju za i protiv DPS-a. Suština je crnogorskoga društvenog rascjepa podjela na prozapadnu Crnu Goru, u čijim su temeljima liberalno-demokratske vrijednosti, i antizapadnu Crnu Goru, ksenofobnu, kulturrasističku, autokratsku i potčinjenu Moskvi i Beogradu. Ako iz ugla te ključne društvene podjele u Crnoj Gori – a na osnovu programa i javnih nastupa političkih aktera – sagledamo rezultate izbora iz avgusta 2020. godine, onda bismo mogli zaključiti da je oko 67% građana glasalo za – makar programski – prozapadnu Crnu Goru, a oko 33% za onu drugu, što je približno rezultat koji odgovara i omjeru snaga na predśedničkim izborima 2018. godine, a odgovara približno i procentu građana koji po istraživanjima javnoga mnjenja podržava ulazak Crne Gore u EU. Međutim, umjesto politički „čiste“ situacije u kojoj bi politički predstavnici dvotrećinske Crne Gore predvodili ubrzani put ka Evropskoj uniji, imamo paradoksalnu situaciju da su deklarativno „prozapadne“ partije (Demokrate i URA) čvrsti saveznici otvoreno antizapadnih partija (SNP-a i DF-a) te da u ove dvije i po godine združeno sprovode politiku uništenja ustanova i dovođenja Crne Gore u političku, ekonomsku, kulturnu i duhovnu potčinjenost Beogradu.

Aktuelno: Da li smatrate da su građani prevareni?

Radoman: To što dio građana ni nakon dvije i po godine organizovanoga uništenja države nije osvijestio da je posrijedi spolja dirigovana okupaciona strategija, pa se danas od Demokrata i Ure okreću novoj prevari pod imenom Evropa sad, govori ponajviše o tome da ideja prozapadne Crne Gore, nažalost, nema adekvatnu političku artikulaciju, odnosno da dio građana – usljed nedostatka kredibilne prozapadne alternative – ne uočava opasnosti koje vrebaju Crnu Goru od pseudograđanskih snaga instaliranih s ciljem političkoga inženjeringa koji će Crnu Goru trajno gurnuti u zagrljaj Beograda i Moskve. Dakle, nema nikakve dileme oko toga da je „volja naroda“ iskazana na izborima 2020. godine bila da se ograniči monopol DPS-a, kao što nema nikakve dileme da „volja naroda“ nije bila da se zaustave evropske integracije i Crna Gora u svakom pogledu unazadi, što se desilo zahvaljujući tome što su u ove dvije i po godine nazovi građanisti iz Demokrata i lažni ekolozi iz Ure, kao i njihovu „braća“ iz Evrope sad, zapravo sprovodili destruktivnu politiku DF-a ili još preciznije – politiku Aleksandra Vučića.

Aktuelno: Da li je po Vašem mišljenju kolaps institucija i čitave države produkt nesposobnosti funkcionera aktuelne vlasti, ili je to rezultat planskog rada dirigovan iz inostranih centara moći, prije svega mislim na zvanični Beograd i nezvaničnu Moskvu?

Radoman: Snage koje su uzurpirale vlast u Crnoj Gori institucije i javni sektor ne doživljavaju kao servis za uspješno funkcionisanje države, već kao plijen za partijska uhljebljenja i resurs za vabljenje novih birača. Sumanuto bi bilo tvrditi da je u eri prije 2020. godine stručnost bila jedina preporuka. Naprotiv, kancerogena partitokratija bivše vlasti samo je pripremila teren za ono što nam se dešava od avgusta 2020, no do tada je sistem kako-tako funkcionisao, a država, uza sve unutrašnje falinke, bila prepoznavana kao stabilna, multikulturna, „pozitivna balkanska priča“. Danas na djelu nije samo teror nesposobnih već organizovano zatiranje svih djelova državnoga sistema. Na sceni je zapravo realizacija strahova kojima su nam prijetili u predreferendumskome periodu, odnosno sistematsko uništenje države i temelja društva kako bi se dokazalo da je Crna Gora disfunkcionalna država nesposobna za samostalni život pa je njena prirodna pozicija da postane kolonijalni plijen Srbije. Nemam nikakve dileme da „domaća“ izmećarska pamet nije imala kapaciteta za osmišljavanje plana sistematske destrukcije. DF, Demokrate, SNP, Evropa sad i URA samo su marionete u igri čiji je predscenario pisan u Beogradu i Moskvi. Uostalom, po mišljenje ti nesretnici i dalje idu na kanabe u Beograd, đe se samo mijenjaju domaćini – nekad je to bio Milošević, pa Koštunica, danas Vučić.

Aktuelno: Šef crnogorske filijale svetosavske sekte (SS) poznate i pod akronimom SPC Jovan Mićović, nedavno je na jednoj od propagandnih ispostava Aleksandra Vučića poručio da aktuelni predsjednik Milo Đukanović treba da ode, čime se po ko zna koji put umiješao u politička dešavanja u državi. Iako ova organizacija konstantno govori da se ne miješa u politiku, jasno je da je to gola laž. Kolika je zasluga takozvane SPC za situaciju u kojoj se Crna Gora nalazi i kolika je po vama zaista politička moć ove zlokobne paravjerske organizacije?

Radoman: Ulogu lokalnih filijala Beogradske patrijaršije u Crnoj Gori najbolje je objasnio još 2015. godine današnji rektor UCG Vladimir Božović, nudeći Putinu mapu puta kako da se od evro-atlantske Crne Gore napravi rusko-srpska politička i duhovna kasaba. Na stranu to što bi za javno nuđenje trećim stranama, zagovaranje nasilne promjene ustavnoga ustrojstva države i veleizdaju u svakoj pristojnoj državi Božović fasovao ozbiljnu robiju, a u Crnoj je Gori nagrađen pozicijom rektora, čovjek je u tom svom kratkom izlaganju lijepo objasnio da uloga Beogradske patrijaršije u Crnoj Gori nikad nije bila duhovna, već politička. Konkretno – širenje ruskih vektora meke moći. Ono što je 2015. godine nacrtao Božović 2019–2020. godine realizovala je upravo Beogradska patrijaršija. Nikad se političke marionete Beograda i Moskve u Crnoj Gori ne bi mogle dočepati vlasti da nije aktivirana upravo Beogradska patrijaršija i tadašnji agilni njen nadstojatelj za Crnu Goru Amfilohije Radović. Ali osim što je ključni faktor širenja ruskoga uticaja, Beogradska patrijaršija je istovremeno i ključni nosilac ideologije vječnoga fašizma u Crnoj Gori, što je potvrđeno njenim dosljednim promovisanjem ksenofobije, šovinizma, kulturrasizma, islamofobije, homofobije, negiranjem cijelih naroda, istorijskim revizionizmom, slavljenjem ratnih zločina i zločinaca, negacijom genocida i sl. Pa iako je na toj platformi bila zasnovana cijela Amfilohijeva misija u Crnoj Gori, ipak je on bio jedan od potonjih izdanaka klasično rasističke vizije Crnogoraca kao soli srpstva i do toga je izuzetno držao, na bizaran način ipak insistirajući na izvjesnom autonomnom djelovanju. Jovan Mićović je čak i takvoga Amfilohija nedostojan, usvojivši od svojega predšasnika samo mračnu ideologiju, preuzimajući ulogu provincijalne kanavace te dobrovoljno pristajući da se zatre svaki trag makar i titularne crnogorske autonomije. Mićović je rob roba Vučićeva, ali to što je ponizni sluga sluge ne čini ga manje opasnim, budući da je za razliku od svojega svojeglavog prethodnika u svakom trenutku spreman da zapali Crnu Goru po nalogu iz Beograda i Moskve. Uostalom, tome smo svjedočili tokom Cetinjskih barikada septembra 2021. godine. Koliki je uticaj Beogradske patrijaršije jasno je iz činjenice da je prva uzurpatorska vlada sastavljena u manastiru, a druga potvrđena tek pošto je Dritan na kanabeu Prvoslava Perića dobio blagoslov. Vučiću kao kreatoru nestabilnosti u Crnoj Gori dobro je poznato da na antizapadnome političkome polu jedino ekspoziture Beogradske patrijaršije u Crnoj Gori imaju izgrađenu infrastrukturu za mobilizaciju velikoga broja glasača – zahvaljujući činjenici da je duže od tri decenije Beogradska patrijaršija gradila državu u državi, pod blagoslovom ondašnjih crnogorskih vlasti. Već je božićna poslanica Jovana Mićovića bila početak predizborne kampanje za predśedničke izbore koji slijede, a  novom izjavom o tome da Đukanović treba da ode Mićović je samo potvrdio ono što je odavno poznato – da nije duhovno lice, već agent provokator u službi politike i bezbjednosnih službi autokrate Aleksandra Vučića. Niđe se kao na primjeru fiksacije Đukanovićem i njegovim odlaskom s vlasti ne zrcale stvarne namjere protagonista te kampanje. Kad imate ljude koji vas ubjeđuju da Đukanović mora da ode zbog korupcije i kriminala, a istovremeno pokornički metanišu mafiokratskim režimima Vladimira Putina i Aleksandra Vučića, onda vam je jasno da nije problem u kriminalu i korupciji – ne zato što ih nije bilo, već zato što je za zagovornike Đukanovićeva pada on isključiva metonimija za Crnu Goru. Kad padne Đukanović, računaju, pašće i Crna Gora. I tu se završava sva politička filozofija naših tzv. „boraca protiv korupcije i kriminala“.

Aktuelno: Specijalni izaslanik Sjedinjenih Država za Zapadni Balkan Gabrijel Eskobar kazao je prije nekoliko dana da je Crna Gora u veoma dubokoj krizi i da je ’’blizu institucionalnog kolapsa kakav skoro nije vidio u bilo kojoj zemlji’’. Kako komentarišete izjave ove osobe, ako znamo da je upravo administracija SAD debelo doprinijela dolasku kleronacističkih, velikosrpskih moskovskih vazala na vlast u Crnoj Gori?

Radoman: Od septembra 2020. godine vodila se mrtva trka između diplomatskih predstavnika naših tzv. zapadnih partnera ko će više pomoći proces koji će zapravo vlast predati u ruke ključnoga nosioca ruskoga uticaja – kako danas Evropski parlament naziva Beogradsku patrijaršiju – i dovesti do institucionalnoga kolapsa o kojem danas govori Gabrijel Eskobar, kao jedan od njegovih prilježnih arhitekata. To što u prvome redu SAD danas radi na Zapadnome Balkanu neodoljivo me podśeća na situaciju iz sredine 90-ih, kad jugoslovenski konflikt nije okončan, već zamrznut potpisivanjem sporazuma u Dejtonu, pod paskom upravo SAD. Danas opet gledamo kako se tetoši jedan klasični autokrata te kako mu se u zamjenu za navodnu stabilnost regiona – koju on uporno podriva atakujući na tri suśedne države – sve oprašta i još na tacni nudi Crna Gora, Republika Srpska i śever Kosova. Ne pripadam, međutim, onima koji dižu ruke pred voljom i interesima velikih sila jer zapravo i ne vjerujem u definisanu i nepromjenjivu politiku SAD na Zapadnome Balkanu. Njihova teza da će ekonomija riješiti probleme neodrživa je na Zapadnom Balkanu, đe su čak i korupcija i kriminal, kao teme na koje opsesivno upozoravaju, u śeni velikosrpskoga fašizma kao ključnoga regionalnoga problema, faktora koji je odgovoran za sve ratove u potonjih 30 godina i sve savremene nestabilnosti. Današnja njihova politika posljedica je niza okolnosti, a pored tradicionalne promocije filozofije stabilokratije, mora se imati u vidu i duga i uporna lobistička djelatnost Aleksandra Vučića. Činjenica je, međutim, da SAD politikom koju reprezentuje Eskobar – da li iz neznanja, nerazumijevanja ili iz nekoga trećeg, nama trenutno nedokučivoga razloga – snažno radi na podrivanju prozapadne Crne Gore, podstičući njenu dalju eroziju u korist proruskih snaga. U ovakvim uslovima, a mi živimo ratno stanje – iako ovo još uvijek nije konvencionalni rat – ne pada mi na pamet biti politički korektan i izbjegavati teške riječi. Ma koliko nekome to zvučalo „prejako“ ili radikalno, stvari treba nazvati pravim imenom i reći da je ono što se danas u Crnoj Gori dešava klasična izdaja. Crnu Goru, međutim, nije izdao Eskobar, Crnu Goru su izdali Crnogorci. Podjednako oni koji su izdaju uzdigli na pijedestal ideologije, oni koji su za izdaju štedro plaćeni iz Moskve i Beograda, kao i oni koji, u udobnosti svojih sinekura, nijesu ništa preduzeli da ovu destrukciju spriječe. Što mislite koliko je u ove tri godine, primjera radi, Srđan Darmanović uložio vlastitog iskustva, vremena, kontakata da prvo kao šef diplomatije a potom kao profesor politikologije, bivši dekan FPN-a i bivši ambasador u SAD objasni tzv. zapadnim partnerima da je u Crnoj Gori na djelu politički, ekonomski i kulturni anšlus i predaja jedne NATO članice u ruke Rusije!? Na ovo retoričko pitanje odgovor je prije neki dan dao mastermajnd uništenja Crne Gore rektor Vladimir Božović uručivši Darmanoviću zasluženu nagradu za sav nerad kojim je dao zavidan doprinos realizaciji Božovićeve platforme.

Aktuelno: U svom autorskom tekstu nedavno ste se dotakli srpskog autokrate Aleksandra Vučića gdje ističete da će nakon što potpiše francusko-njemački sporazum, čime će nedvosmisleno priznati nezavisnost Kosova, za Zapad postati faktor mira na Balkanu. Koliko uticaja na prilike u Crnoj Gori ima Vučić? Da li smatrate da će se ostvariti pesimistički scenario koji je ambasador SAD u Beogradu Kristofer Hil ponudio srpskom autokrati – zamjena Kosova za Crnu Goru koja bi postala nova pokrajina Srbije?

Radoman: Možda bi nepravedno ili bolje reći neprecizno bilo personalizovati ključnu opasnost koja danas prijeti Crnoj Gori. Ta opasnost, istina, danas se odaziva na ime Aleksandar Vučić i držim da bi možda mogla biti i kobnija u odnosu na onu koja se prije tri decenije odazivala na ime Slobodan Milošević. Pravo ime tog najvećeg maligniteta Zapadnoga Balkana zapravo je velikosrpski nacionalizam. Za razliku od Miloševića, koji je bio klasični tehnokrat oslonjen na golu moć JNA i bez ijednoga spoljnopolitičkoga saveznika, Vučić je izvorni fašista ali znatno rafiniraniji u prilagođavanju okolnostima i novim metodama „ratovanja“. Za njega ideja Velike Srbije nije samo sredstvo opstanka na vlasti, kao kod Miloševića, već usto i životna misija i zato je realizaciji toga projekta pristupio uz pažljivu pripremu i odabir adekvatnih metoda, mekih i tvrdih. Trampov odlazak s vlasti i Putinova agresija na Ukrajinu djelimično su poremetile realizaciju projekta, no makar je u Crnoj Gori Vučić izvojevao ozbiljne uspjehe. To što je institucija predśednika preostala kao jedina legitimna i funkcionalna ustanova u državi, a i njen se legitimitet uskoro kani urušiti, govori da je Vučićeva agenda na dobrome putu. Scenario darivanja Crne Gore Srbiji kao nagrade za eventualno priznanje (formalno ili neformalno) Kosova nije danas uopšte nemoguć. Ali kao i kod svakog scenarija, njegova uspješna realizacija zavisi od mnogo faktora. Jedan od njih, i možda važniji od drugih, morali bi biti crnogorski građani. Pasivna i rastrojena opozicija očigledno nije kadra da građanima Crne Gore objasni sve opasnosti pred kojima se nalazi država i društvo. Pored krize ideja, očito da tu grupaciju danas uzdrmava i kriza autoriteta ali i kredibiliteta. Više od drugih faktora za takvo stanje odgovorna je katastrofalna greška formiranja tzv. manjinske vlade kojom su kliničkome sociopati Abazoviću dali moć da, bez ikakvih mehanizama kontrole, dosljedno ispuni svaki Vučićev zahtjev. Jesmo li, dakle, na putu nestanka – jesmo. Možemo li taj scenario promijeniti? Naravno da možemo. Kako? Za početak – sve partijske interese ostaviti po strani, izgraditi strategiju zajedničkoga djelovanja svih prozapadnih snaga koja ne podrazumijeva nužno zajednički nastup, ali znači koordinaciju aktivnosti i to ne samo partija, već i pokreta, formalnih i neformalnih grupa građana, nevladinih organizacija, pojedinaca i sl. I iznutra i spolja. Znamo što nam je cilj – očuvanje suverene, građanske, multikulturne i sekularne Crne Gore. Znamo sa čim se i suočavamo – s mrklim mrakom ideologije krvi i tla. Koliko god bila razorna želja za nestankom ove Crne Gore i Crnogoraca, snažnija mora biti želja za golim opstankom. E pa kad stvari izvedemo na čistac neće ostati više prostora za kamufliranje navodnoga „centra“ – u zapravo rezervne formacije DF-a – jer taj fabrikovani „centar“ neuporedivo efikasnije sprovodi Vučićevu agendu i od samoga DF-a. Samo tako možemo postati relevantan faktor i za one koji se igraju našim sudbinama u Briselu, Londonu ili Vašingtonu.

Aktuelno: I za kraj moramo konstatovati da dežurni uhljebi i kvaziintelektualci iz CANU, UCG i Matice crnogorske i dalje nastavljaju svoju čvrstu tradiciju kukavičkog ćutanja na sve što se dešava u Crnoj Gori. Kako to komentarišete?

Radoman: Nijesam saglasan s tezom da UCG ćuti. Izborom za rektora ruskoga uslužnog propagandiste i osnivača neofašističke propagandne platforme In4S Vladimira Božovića, UCG je veoma glasno saopštio đe je. I nije da se tome treba čuditi. I o CANU uglavnom sve govori činjenica da je na njezinu čelu Dragan Vukčević, univerzalni simbol diktature mediokritetstva i ćutologije. I na UCG i u CANU ipak postoje časni izuzeci koji su i u protekle dvije i po godine jasno artikulisali svoj otpor društvenom posrnuću, no oni su na nivou ustanova ubjedljiva i marginalizovana manjina. Univerzitet Crne Gore i CANU ogledalo su višedecenijske negativne kadrovske selekcije. Iz toga društva izdvojio bih Maticu crnogorsku. Matica je – kao i Crnogorski PEN centar, Crnogorsko društvo nezavisnih književnika i nešto kasnije Dukljanska akademija nauka i umjetnosti – osnovana u teškim istorijskim okolnostima 90-ih godina XX vijeka kao ustanova koja je stameno čuvala i afirmisala crnogorski identitet ali i multikulturni karakter Crne Gore. Njene su zasluge za obnovu crnogorske nezavisnosti u tom pogledu nesporne. Za razliku od drugih pobrojanih ustanova Matica se u nezavisnoj Crnoj Gori jedina uspjela izboriti za status ustanove na budžetu, što je trebalo da bude pretpostavka da zauzme ključnu ulogu u crnogorskome kulturnom, naučnom i društvenom životu – onako kako je to slučaj sa sličnim ustanovama u regionu. To se, međutim, nije desilo. Žao mi je što je Matica crnogorska odabrala da svoju djelatnost svede gotovo isključivo na poslove izdavačke kuće, zanemarujući svoju primarnu društvenu misiju.

Balša Knežević