Utopljeni u građanštini, lagano nestajemo

Piše: Nebojša Redžić

Zastave Velike Albanije i pjesme kojima se slavi UÇK nakon što su prebrojani glasački listići u Tuzima, najbolji su odgovor svima koji, pomalo utopijski, a mnogo više zbog nepristajanja da priznaju poraz vlastite ideje, zagovaraju nekakvu “građansku” Crnu Goru.

Ideja “građanske” Crne Gore koja je zapisana i u crnogorskom Ustavu, bilježi krah, ne samo zato što je ugrožena od dva velikodržavna prijekta – srpskog i albanskog – nego zato što je u startu bila osuđena na propast. Naprosto, u Evropi ne postoji nijedna građanska država, pa prostom logikom stvari to ne može biti ni Crna Gora.

Dok su “građanštinom” zasipali sve one koji su sticajem raznih okolnosti postali stanovnici Crne Gore, odvijao se jedan, posve retrogradan proces po najbrojniji narod – Crnogorce – koji su kroz vjekove stvarali i održali crnogorsku državu.

Naime, dok su Crnogorci postajali “građani”, svi drugi predano su radili na izgradnji vlastitog identiteta. Slijed događaja koji je ponovo hiljadugodišnju crnogorsku državu doveo u situaciju da se bori za goli opstanak, otkriva jednu gorku i po “građansku” Crnu Goru tužnu činjenicu: jedini “građani” u današnjoj Crnoj Gori su nacionalni Crnogorci i poneki Musliman – Bošnjak, dok su svi ostali – Srbi, Albanci, Hrvati i gro Bošnjaka – isključivo pripadnici svojih nacionalnih zajednica.

Najapsurdnije u svemu je što su upravo Crnogorci, u godinama iza nas, svima njima kroz afirmaciju manjinskih prava, “pozitivnu diskriminaciju”, finansiranje nacionalnih zajednica i sl. pomogli da zaokruže vlastite identitete i afirmišu svoja prava, dok se najbrojniji narod gušio u “građanskoj” samoobmani i širom otvorio vrata vlastitom nestajanju!

Nephodno je naglasiti da koncept “građanske države”, ovdje svoje korijene vuče iz perioda “bratstva i jedinstva” koji je bio vladajući u vrijeme socijalističke Jugoslavije. Svi znamo da je takva utopija, koliko god da je bila plemenita, skončala u bratoubilaštvu njenih naroda i rijekama krvi. Iskreno, biću neizmjerno srećan ako koncept “građanske” Crne Gore propadne u miru i uviđanjem svih njenih konstitutivnih djelova da smo mi, faktički, već društvo naroda i da kao takvi, jedino možemo funkcionisati. Uz iskrenu nadu da, prije nego to shvatimo, Crnogorci neće nestati kao nacija. A na “dobrom” su putu.

Ne postoje građanske države

Rekoh već: u Evropi, a ni u svijetu, ne postoje građanske države. U regionu je stvar jasna i tu ne postoji konfuzija poput ove koja vlada u Crnoj Gori: Srbija je država srpskog, Hrvatska je država hrvatskog naroda. I onih drugih koji tamo žive. Bosna i Hercegovina je država tri konstitutivna naroda. Slovenci i Makedonci su to regulisali nešto drugačije, ali ni njihove države nijesu građanske.

Ni Francuska nije građanska država. Jer, građanskih država naprosto nigdje nema. Naprotiv, sve države koje su formirale stare, etničke nacije, imaju ime po naciji koja ih je formirala: Francuska, Italija, Danska, Burma, Tajland, Laos… Nijedna se ne zove “Građanija”. Dakle, jedna etnička nacija obilježava ove države i daje im miris i ukus.

Političke nacije kakve su SAD, Švajcarska, Brazil… formirane su od mnogo etničkih grupa. No i njima je etnički pečat utisnula etnička nacija koja ih je stvorila. Amerikancima Engleska, Brazilcima Portugalija, Švajcarcima Italijani, Njemci i Francuzi. Afričke države su takođe političke nacije čije su granice krojile kolonijalne sile, ne vodeći računa o etničkoj pripadnosti. Pa i one imaju identitet političke nacije definisan imenom: Senegal, Čad…

Oni koji vode računa o modernom političkom uređivanju državnog sistema i govore o demokratskom građanskom poretku, optužiće agresivnu desnicu da odbacuje bilo kakvu vrstu građanskog modela političke organizacije. I vjerovatno su u pravu, koliko god njihova ideja imala dobre namjere.

Građanska nacija svoj politički identitet nalazi u univerzalnim liberalnim idealima. Pripadnici takve nacije bi, dakle, bili svi oni koji su se ustavno obavezali da se povinuju ovim idealima, bez obzira na svoje etničko porijeklo.

Jednu ovakvu varijantu liberalne nacije izveo je početkom devedesetih Jirgen Habermas svojim konceptom ustavnog patriotizma. On tvrdi da je stvaranje evropskog građanstva moguće isključivo ako postoje nadnacionalne vrijednosti koje bi bile uklesane u budući evropski ustav. Evropljani bi, dakle, činili jedinstvenu političku naciju ne zato što su Njemci, Francuzi, Španci itd., već zato što vjeruju u ideale individualne slobode i jednakosti koji su ustavno zaštićeni. Jedino ti liberalni ideali imaju sposobnost da budu razložno prihvaćeni od svih. Ali, nijesu.

Građanska država jednostavno podrazumijevala bi da su, politički gledano, ljudi jednaki u jednom fundamentalnom smislu, i da svako ima podjednake šanse na političku reprezentaciju i ostvarivanje svojih životnih ciljeva. Tretiranje drugog kao sebi ravnog je suština ovog liberalnog pristupa.

Pa, zašto su onda u današnjoj “građanskoj” Crnoj Gori Crnogorci jedini koji sve druge tretiraju kao sebi ravne, a svi drugi njima osporavaju pravo da “mašu” činjenicom da su njihovi preci stvorili i održali ovu državu?!

Prijeti li nam nestajanje?

Crna Gora može biti multietnička država i onda kada ne bude ustavno definisana kao građanska. Crnogorci, Srbi, Bošnjaci, Albanci, Hrvati, Muslimani, Romi… mogu se međusobno uvažavati, sarađivati i živjeti zajedno i bez te utopijske odrednice. Ali, pristati na model po kojem su samo Crnogorci i po neki Bošnjak – Musliman građani, a svi ostali pripadnici svojih naciona, nije poželjan model.

U građanskoj Crnoj Gori ne bi se smjelo desiti da njeni ”građani” tvrde kako im je matična država Srbija, Albanija, BiH, Hrvatska… Ali, to je tužna realnost: većini ovdašnjih Srba, bez obzira što su politička kategorija i nikada nijesu imali nikakve veze sa Srbijom, matica je u Beogradu. Svim crnogorskim Albancima matična država je Albanija. Svim crnogorskim Hrvatima matična država je Hrvatska. Većini Bošnjaka, matica je u Sarajevu, inače ne bi bili Bošnjaci. Ako je tako, a jeste, gdje je onda ta građanska Crna Gora? Nema je, osim u koricama Ustava. No, u tom Ustavu je toliko toga što sa ”stanjem na terenu” nema nikakve veze.

A stanje na terenu je takvo da Dritan Abazović, dok priča o podršci kandidatu iz  “građanskih” stranaka na predstojećim predsjedničkim izborima, uz pomoć državnih resursa podržava i pomaže ekstremističku nacionalističku koaliciju Nika Đeljošaja.

Istovremeno, jedan od najvećih zagovornika građanske Crne Gore iz vremena kada je agitovao za njenu nezavisnost i bio njen diplomatski predstavnik, Ferhat Dinoša, uoči izbora u Tuzima rekao je da će Albanski forum biti pobjednik zato što je “glasač shvatio da Malesija treba da bude onakva kakvu ju je Bog stvorio – albanska zemlja, s albanskom većinom, kojom upravljaju albanske partije”.

Gdje nestade Dinošina građanština? Zar on od proklamovane “građanske” Crne Gore nije dobio sve – od materijalne sigurnosti do političke afirmacije? I što je to u ovom nekada smjernom čovjeku čiji blistavi govor iz maja 2006. još bruji kada se prođe podgoričkim trgom nezavisnosti, prelomilo da od građanskog Albanca postane tvrdi nacionalista koji priča o prirodnoj Albaniji?!

A što je tek sa ovdašnjim Srbima? Postoji li makar jedan koga građanska Crna Gora fascinira više nego lanjski snijeg? Zaista, koliko ima onih koji se u Crnoj Gori izjašnjavaju kao Srbi, a da im Srbija nije matica? Koliko je onih Srba koje prosperitet i evropska budućnost Crne Gore zanima više negoli kleronacističke ministre Dritana Abazovića? Dajte, molim vas!

Posljednji je čas da se nacionalni Crnogorci osvijeste. Priča o tome da će se probuditi onda kada jednom budu na dnu, više ne drži vodu, jer je i dno dna odavno dotaknuto. U afirmaciju crnogorske posebnosti i identiteta odavno se ne ulaže ništa i za to nikoga nije briga. Osim šačice onih kojima iz nezavisnih Vijesti i crkve Srbije lijepe etiketu ekstremista i pripisuju im “asimptomatski” nacionalizam.

No, Crnogorci nijesu i nikada neće biti nacionalisti. Ali, treba da budu patriote i da se okrenu sebi. Poštovati druge, ali najprije ugoditi sebi, ideal je kojem se mora stremiti. Vrate li se sebi, Crnogorci će biti dobri i drugima. Do sada su o drugima vodili više računa nego o sebi i zato su tu gdje jesu.

Vrijeme za buđenje polako nam ističe. Onda kada shvatimo da nijesmo postali građanska država, bojim se da ćemo istovremeno shvatiti da smo izgubili sebe. Nestanu li Crnogorci – a u pokušaju stvaranja ”građanske” Crne Gore sve vodi ka tome – biće to jedinstven slučaj na svijetu da je u nekoj državi, ponajviše svojom krivicom, nestao jer je asimilovan – njen najbrojniji narod.