Svi su Srbi ugroženi, samo su oni crnogorski ugroženiji

Piše: Nebojša Redžić

Da su Srbi najugroženija vrsta na svijetu, shvatio sam još u prvim godinama svog zanimanja za politiku. Sjećam se vrelog avgusta 1988. godine i najavljenog dolaska kosovskih Srba u Titograd. Cijeli božji dan posmatrao sam kolone tih nesrećnika koji su sa Kosova ravna došli da nas uvjere da im se bliži sudnji dan. Istina, nijesam shvatao zašto baš nama, Crnogorcima (koji s tim nemaju veze) žele da pokažu koliko su proganjani i tlačeni, ali sam bio siguran da i to ima neki svoj dobar razlog.

Sjećam se ljudi koji su se u grupama, uglavnom obučeni u crno, od ranog jutra nosili jugoslovenske trobojke, pjevali o Dušanovom carstvu i vukli se ulicama tada mirnog grada, gdje su im titogradske prodavačice iz radnji iznosile crijeva sa vodom, valjda da tako ugroženi ne skapaju i ne skončaju baš na našem žaropeku. Nekako su mi skupine tih ljudi kojima je, očito, komandovala neka viša, ugrožena sila, ličile na one tifusare iz Bulajićevog kultnog filma Bitka na Neretvi.

Onako golobrad, zbunjeno sam sve posmatrao sa balkona, sa trećeg sprata zgrade gdje je nekada bila apoteka na Trgu. Kao na dlanu, vidio sam moje Titograđane koji su se, vjerujem, iz radoznalosti okupili u velikom broju. Ma, bio je to valjda jedan od najvećih skupova u Titogradu ikada. Dok je govorio tada neformalni srpski vođa Miroslav Šolević, sjećam se ostarjelog kamermana koji je stojeći pored mene, iz sveg glasa vikao: “Bravo Kalabiću!” Još kad je Matija Bećković, onako mlađan i ugrožen, u zapaljivom govoru poručio: “Crnogorska nacija je rođena poslije mene i umrijeće prije mene”, nešto je tu počelo da mi smrdi.

Kako tada, tako i danas. Smrdi, uvijek kada mi neko pomene ugroženost Srba. Nekako mi je ta floskula ličila na poklič, na tajnu šifru, kada svim silama oružja, brojnosti i logistike “iz glave cijela naroda”, treba jurnuti u kontranapad. Ili napraviti neku novu pizdariju, koju će ritualno osuditi cio civilizovani svijet.

Naravno, na toj tezi, krenuli su Srbi u svoju najveću osvajačku ofanzivu u prošlom vijeku. Nije to bio građanski rat, kako lažno žele prikazati aktuelni revizionisti novije istorije. U pitanju je bila agresija zvaničnog Beograda, JNA i srpskih paravojnih formacija na međunarodno priznate države Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Uz sve one teze o “bjelosvetskoj zavjeri”, “antisrpstvu” i naravno, “ugroženom srpskom narodu”.

Sva priča o srpskoj ugroženosti u četiri godine rata, mogla bi stati u onaj raport sa Pala, kada je tamošnja TV u Dnevniku izgovorila i ovo: “U napadu do zuba naoružanih mudžahedina na goloruki srpski narod, poginulo je preko 200 mudžahedina”.

I tako – sve do dana današnjeg. Do Marka Šubare koji je procesuiran samo zato što je Srbin. A ne zato što je prototip živog bića koje je prevrnulo korito koje ga je napojilo. Srbi su, svi znamo, u kontinuitetu ugroženi u Crnoj Gori bez obzira što su već tri godine na vlasti. Oni su ugroženi čak i kada nema ko da ih ugrožava. Čak i kad ugrožavaju jedino sami sebe.

Orvel bi prestao da posmatra životinje

Ugroženost crnogorskih Srba u cijeloj priči ima posebnu konotaciju. Njihova ugroženost, baš kao i oni sami, raritet je poput tornja u Pizi. Oni se od svekolikog ugroženog srpstva izdavaju kao Nole od ostalih “najboljih na svetu”. Kao naftna mrlja u okeanu. Kao munja nebeska u nebeskom narodu.

Crnogorski Srbi su najugroženiji od svih svjetskih Srba. Ili, ako ćemo pravo, svi Srbi na svijetu su ugroženi, samo su crnogorski malo ugroženiji. Orvel bi danas imao toliko materijala da bi životinje ostavio na miru.

Jer, ako ste uspješni u inostranstvu, a vidite da su Srbi u Crnoj Gori ponovo i ponovo ugroženi, vi ćete ostaviti sve hiljade dolara i vratiti se da pomognete. Kao budući premijer Milojko Spajić. Kome je glavni razlog da dođe bio donošenje spornog Zakona o slobodi vjeroispovesti, jer, kako je tada rekao, “nijedan investitor neće vjerovati u državu koja jednoj instituciji kao što je Srpska pravoslavna crkva, koja postoji osam vekova i kojoj veruje najviše građana Crne Gore, menjanjem zakona pokušava da se oduzme imovina”. Za vrijeme vjerske krize, čak, učestvovao je u lobiranju u SAD za podršku Srpskoj pravoslavnoj crkvi i srpskom narodu u Crnoj Gori, pišu srpski mediji.

U međuvremenu je Spajić malo reterirao sa pričom o ugroženim Srbima, ali su zato njegove kolege “oslobodioci”, koji su zajahali na talasu promjena od 30. avgusta, nastavili da galopiraju na priči o ispravljanju ”nepravdi” koje je DPS činio za 30 godina vladavine nesrećnom srpskom narodu. Pa im je još par godina smetao Milo kao relikt vremena ugroženosti, pa im nakon Mila smeta još sudska vlast koju nikako da stave pod kontrolu.

Za to vrijeme, u histeričnom zanosu pokazuju bahatost i revanšizam, gazeći po svim tekovinama bivšeg sistema u kojem je, recimo, DPS u javnom sektoru zapošljavao Srbe, ali nije zaposlio sve. E, oni se svojski trude da se i ta greška ispravi. Teško je naći hodača sa litija, a da on i barem tri mu srodnika po pobočnoj liniji ili dva kuma, zorom ne pohode zgrade u državnom vlasništvu, gdje grickaju visoke plate u javnom sektoru. Sve plačući i kukajući da su srpska crkva, jezik, pismo i Njegoš, ugroženi od preostalih “montenegrina” koji se još opiru “pomirenju”.

SPC kao bastion anticrnogorstva

Koliko divizija ima taj papa, pitao je Staljin američkog predsjednika Ruzvelta i britanskog premijera Čerčila, koji su mu 1945. godine na Jalti navodno natuknuli da bi u dogovor o novoj podjeli Evrope valjalo uključiti i vrhovnog poglavara Katoličke crkve.

Kada su početkom januara 2020. krenuli protesti Srpske pravoslavne crkve, organizovani povodom usvajanja crnogorskog Zakona o slobodi vjeroispovijesti, možda je nekome i palo na pamet da se, parafrazirajući Staljinovu ciničnu opasku iz navedene anegdote, zapita- koliko divizija ima taj Amfilohije.

Zaista, ima jedan paradoks u priči o asimilovanoj i pred naletom velikosrpskog nacizma uveliko poklekloj Crnoj Gori. Koliko god nova politička elita (ma šta to značilo) viri iz svake jazbine u kojoj su se, poput rovova spremnih za rat, stacionirali pobornici tzv. SPC, Karadžića, Mladića, popa Mace, Pavla Đurišića ili Ace Palikuće, za spoljni svijet i međunarodnu zajednicu ostaje saznanje da su institucije u Crnoj Gori (i dio proevropske javnosti) ipak osudili ratove, zločine i zločince, priznali genocid u Srebrenici, zadržali sankcije Rusiji, priznaju Kosovo i ne dovode u pitanje članstvo u NATO. To su, makar, one poruke koje u svijet odašilje zvanična Podgorica.

Jedina institucija koja je tvrdo stoji uz ratne zločince i sve anticivilizacijske akcije iz prošlosti je SPC. Oni i dalje nekadašnje zločince proglašavaju za svece, a one ovovremene – za heroje. Imajući u vidu popularnost koju, nažalost, uživa ono što neki ovdje zovu crkvom, ispada da bi bilo važnije da neke lekcije iz novije istorije našoj djeci saopšti crkva, nego obrazovni sistem. Pa da generacije djece čiji su očevi u tim ratovima učestvovali, saznaju istinu. Takvoj djeci crkva nikada nije rekla da su njihovi očevi bili na pogrešnoj strani istorije, da su neki od njih okrvavili ruke, da su počinili zločine. Naprotiv: svjesno je produbljivala njihove zablude i nacionalizam. A mogla bi toliko toga da se ikada denacifikovala i emancipovala.

Na ideji velikosrpskog nacionalizma, u čijoj je suštini poništenje crnogorske države i crnogorskog identiteta, živi i ćuti današnja Crna Gora. Sve to vide i prepoznaju građanski intelektualci i ostaci poraženih snaga iz prethodnog sistema koji ćute i čekaju da vide ko će iz ove bitke izaći kao pobjednik.