A da zaista pitamo đeda?

Piše: Nebojša Redžić

Popis stanovništva u Crnoj Gori, zakazan za 1. novembar, posljednja je prljavština koju namjerava za sobom ostaviti opštepriznati veleizdajnik Dritan Abazović. Zadatak iz Beograda dobijen je odmah nakon 30-avgustovskog “osvježenja”: svesti brojku nacionalnih Crnogoraca na manje od 35%, Srbe uzdići na sličan nivo sa par procenata razlike na jednu ili drugu stranu, kako bi se za 10 godina, na novom popisu, zadao završni udarac milenijumskoj državi u kojoj bi tada dominantno stanovništvo činili Srbi.

Da se razumijemo: pokušali bi oni da to sprovedu i ovoga puta, da nije istraživanja po kojima se Crnogorci ne daju, kao i probuđenog crnogorskog nagona za samoodržanjem koji nas je vjekovima čuvao od svih osvajača i zlotvora. Od Nemanje, preko Murata do Bonaparte. Tako je one koji su htjeli pokoriti i ubiti Crnu Goru poređao Njegoš. “Svi oni biše i preminuše i mač svoj o Crnogorce đekoji opitaše pa nestaše, a Crna Gora ostade dovijeka i strašnoga Suda u svojoj volji i slobodi, a to ti je u slavi”, rekao je Njegoš odbrusivši jednom prilikom svom učitelju Simi Milutinoviću Sarajliji.

Upravo je u srbovanju koje u Crnoj Gori začetke ima kod pomenutog Sarajlije, glavni adut Njegoš u susret popisu stanovništva koji bi ovdašnjim posrbicama i izrodima trebalo da posluži kao trešnjica na torti potonjeg asimilatorskog nasrtaja na nekada ponosnu državu vitezova i junaka. Oni nikada nijesu prihvatili notornu istinu da je Njegoševo “srpstvo” (kojem ga je podučio Sima) zapravo sinonim za pravoslavlje, a ne odrednica naroda kojem je pjesnik pripadao i po njemu se pisao.

Nakon Njegoša, adut i istorijska činjenica do skoro im je bila i baba (sada kažu: baka), čije bi riječi, sve lažući citirali kada bi htjeli opravdati neki fukarluk gdje organske Crnogorce pokušavaju preimenovati u Srbe. Nakon Njegoša (o kojem nemaju pojma) i bake, u susret predstojećem popisu, stigli su do đeda. Ko im je i kako “uvalio” bilbord na kome piše “Pitajte đeda”, još nije poznato. Biće da je u pitanju neki marketing stručnjak iz Beograda koji u svom skromnom znanju o Crnoj Gori naivno misli da stanovnici nezavisne nam države i dalje svog pretka označavaju kao “đed”. Čovjeku je naprosto promaklo da svaki pravi, posrbljeni Crnogorac koji bi da svoju nacionalnu odrednicu spusti na nivo jednog Piroćanca ili Vranjanca, kaže “deda” i kune se da se ovdje vazda tako govorilo.

Sada, snagom Vučićevih Judinih srebrenjaka, moraju da citiraju bilbord na kome stoji ta mrska i davno od ovdašnjih odrođenih Crnogoraca zaboravljena imenica “đed”. Ne dao im Bog da im neka sila ili magija mogu priuštiti da barem na tren popričaju sa svojim “dedom”. Jer, takvi koji su u stanju da prevrnu korito koje ih je napojilo, ne idu đedovima na grob. Oni se njega stide, preziru ga i pljuju zato što ih podsjeća na sve ono što su bili, a od čega bi “voljom” Vučićevih donacija da pobjegnu glavom bez obzira.

Peđa pitao đeda pic.twitter.com/mn9R3KwqmQ

— Puljeza Milinko 🇲🇪 (@puljeza) October 3, 2023

“Deke” i “bake”

Ako dakle bivši Crnogorci upitaju “dedu” ko su i što su, vjerovatno će na krilima imaginarnog srpstva dobiti jednako lažan odgovor da su im “deke i bake” vazda srpski zborile i išle u Srpsku crkvu, istu onu koju im je kao dio istorije koju nemaju, poklonio veleizdajnik Dritan Abazović u sramnom “temeljnom” ugovoru gdje im priznaje kontinuitet još od 1219. godine – od vremena kada Srba nije bilo ni na teritoriji današnjeg Beograda.

Ipak, što ako poslušaju poruku sa bilborda i zaista upitaju đeda?

Što ako pita đeda Predrag Bulatović? Njegovog đeda Draga i Dragovog brata Radoša, junake komitskog pokreta, srpski žandarmi su mučki ubili poslije 12 godina njihove herojske borbe za slobodnu Crnu Goru. Stvarno, što ako Peđa pita đeda?

Što ako đeda pita Milan Knežević, jedan od lidera srpskih četnika iz Crne Gore, dok ga iz neke prašnjave fioke gledaju tri partizanske spomenice?

Što ako đeda pita Marko Milačić, rusofil, mrzitelj NATO-a i svega crnogorskog? Što bi mu rekao đed Ljubiša, koji je bio inspiracija Mihailu Laliću za lik Tadije Čemerkića u “Svadbi”? Istog onog đeda koji je, valjda metaforično, “živog odra i ispeka” četnike koji su mu ubili rođenog i brata od strica.

Ko zna dokle bi oni koji bi da projektuju crnogorske Srbe na najmanje 35% stigli kada bi zaista pitali đedove. Baš kao što bi naišli na šutnju kada bi im se ukazao “deka” iliti “deda”, taj čip kojeg je u njihovu glavu usadilo velikosrpsko školstvo koje u Crnoj Gori traje od 1919. do danas, sa neznatnim izmjenama u nezavisnoj Crnoj Gori. Jer da je 30-godišnja vlast malo više vodila računa o identitetu, da je u ministarstvima kulture i prosvjete radio neko posvećeniji od Miga Stijepovića ili Damira Šehovića, srpstvo u Crnoj Gori i bukvalno bi živjelo jedino u snovima i mašti nesretnih velikosrba.

Ovako, upravo su “oslobodioci” nakon 30. avgusta pokazali da im je itekako stalo do identitetskog nasilja nad crnogorskom istorijom, kulturom, prosvjetom i medijima, a opskurne osobe sa jasnim zadatkom silovanja istorijskih činjenica – od Vesne Bratić, preko onog Raonića do neke Vlaovićke – pokazali su da im dobro ide kada državnim novcem realizuju ciljeve druge države.

O tome da Univerzitet, CANU, nezavisni intelektualci, NVO sektor, pa čak i stranke koje se deklarišu kao crnogorske glasno ćute iako vide kojom silinom se atakuje na crnogorski identitet, suvišno je govoriti. Čak je i “najcrnogorskija” među partijama – SDP – kada je dobila dva resora u Abazovićevoj Vladi, umjesto da kidiše na kulturu i prosvjetu, odabrala odbranu i vanjske poslove. Koga još zanima taj identitet?

Bojkot?

Još 14. novembra, kada se tek stidljivo govokalo o popisu, napisao sam na društvenim mrežama sljedeći status:

-Nadam se da će od nekoga krenuti i zvanična inicijativa, ali ja u ovom trenutku pozivam Crnogorce da BOJKOTUJU POPIS stanovništva! Razloge znate…

Na pitanje pratilaca – zašto, elaborirao sam razloge:

-Prvo, jer je stvorena atmosfera institucionalne asimilacije Crnogoraca, podržane i podsticane od strane aktuelne vlasti.

Drugo, popis se ne može organizovati u izbornoj godini, a ove su bili i predsjednički i parlamentarni izbori.

Treće, potrebno je početi makar neki vid građanske neposlušnosti marionetskoj vlasti koja čini sve da politički i ekonomski uruši ovu državu.

Četvrto, popis žele prikazati kao korak ka EU, a sve su učinili da taj put zaustave.

Još?

Moglo bi se zaista pobrojati još sijaset razloga zbog kojih bi popis trebalo bojkotovati. Do takve odluke, postoji u javnosti nekoliko inicijativa da se taj posao odgodi. Čak i od Albanaca i Bošnjaka, naravno iz njihovih uskonacionalnih razloga. Oni koji pominju mogućnost bojkota, kažu da za njegovo sprovođenje ne postoje tehnički uslovi i da Vlada nema legitimitet da ga realizuje, jer joj je izglasano nepovjerenje.

I zaista: koji god razlozi motivisali neku političku ili nacionalnu organizaciju da traže odgađanje popisa, neke činjenice niko ne može opovrgnuti. Recimo onu da su rezultati popisa već projektovani u Beogradu, a ovdašnja posluga Aleksandra Vučića treba samo da to sprovede u djelo. Jer, pogledajte: ne postoji nijedan kontrolni mehanizam koji bi mogao spriječiti već uhodanu ekipu falsifikatora svega i svačega da upišu brojke koje im odgovaraju.

Dok DPS i SD traže odgađanje, neki drugi politički akteri, poput koalicije Za budućnost Crne Gore, uveliko su u popisnoj kampanji. Ta koalicija proteklih dana je poručivala da će se popis održati “na veliku žalost bivšeg režima”, da će to biti “prvi slobodan popis u istoriji Crne Gore”, da “strah obuzima DPS i njihove satelite zbog toga što više nema političkog i sistemskog pritiska na Srbe”…

Laž kao srpski državni interes (D.Ćosić) najbolje se očitava u optužbi da je neko nekada (bilo kada) “pritiskao” Srbe da se tako ne izjasne. Jer, ko bi, zaboga, pritiskao one kojih je 1948. godine u Crnoj Gori bilo tek 1,7%, one kojih je 1953. godine bilo 3,3%, 1961. – 2,99%, 1971. godine 7,4% ili 1981. godine – tek 3,2%? Zar nije logičnije i potrebnije postaviti pitanje: kako je ta grupacija nakon dolaska DPS-a na vlast naprasno narasla na 9,3% 1991. godine, pa na 31,9% (2003.) ili 28,7%  2011. godine?

Nadam se da ću jednom ovoj temi posvetiti poseban tekst. Ali, zaista, kako to da su Srbi u Crnoj Gori, za vrijeme Đukanovićeve “diktature” stigli na 30 procenata, a Srpska crkva od jedne bezlične organizacije, postala godinama “institucija kojoj se najviše vjeruje” (po CEDEM-u)?! Što bi tek bilo da nijesu ugnjetavani i pritisnuti?

Nešto mi, u namjeri da tekst privedem kraju, pade na um da nijesu na onom bilbordu možda mislili da njihovog Đeeeda? Na Đeda Rista. Zamislite čovjeka, duhovnika, koji je dobio nadimak tek godinu pred smrt”? Đedo! Ili “Sotona”, kako smo ga 30 godina zvali mi koji smo znali kuda nas vodi crkva koja je od svog nastanka (1920. godine) asimilatorski mehanizam za posrbljavanje Crnogoraca i oduzimanje njihovog istorijskog pamćenja.

Konačno, mi koji umjesto da pitamo đeda mislimo svojom glavom, rezonujemo ovako: ako su nam preci bili na Grahovcu, Fundini, Krusima, Vučjem dolu… na Sutjesci, Neretvi, Kozari… onda smo Crnogorci.

Ako su ti preci “šetali opanke” (radni naziv za institut “prve bračne noći” po kome je turski aga ili beg prve bračne noći probao srpsku mladu) – onda si Srbin.

Stvar je jasna, iako svak ima pravo na izbor. Istorijske činjenice su, međutim, na strani onih koji žele ostati ono što su vazda i bili. Crnogorci.