Neće DPS dat’!

Piše: Nebojša Redžić

Primirio se ovih dana “srpski svet“. Ćute, osluškuju, vjeruju u čudo. A čuda se dešavaju, zar ne? Posebno kad imaš vlast koja želi sve najgore državi kojoj su na čelu. Dobro, ne baš da je nema – jer bi u tom slučaju i oni ponovo bili niko i ništa – ali ono makar da izgubi legitimaciju, da više ne budemo ono što smo bili kroz vjekove borbe za slobodu i trajanje, da budemo neko drugi.

Crna Gora je zasigurno jedina zemlja na svijetu u kojoj skoro polovina stanovništva želi biti ono što je njen bivši okupator. Onaj iz vremena Nemanjića, ili onaj iz 1918. godine, svejedno. Zamislite, recimo, državu Maroko u kojoj sam jednom boravio 15 dana. Bivša francuska kolonija, govore francuski. Ali, da sam im pomenuo da treba da budu dio Francuske ili, ne daj Bože da su nacionalno Francuzi, linčovali bi me. Instinkt o slobodi i nezavisnosti spada u urođene. To mu dođe nešto kao genetska memorija koja postoji u svakoj idividui i prenosi se na nasljednike – kao paket za preživljavanje. Podstaknut je biološkom potrebom da budeš samosvojan i ono što jesi.

Jedino kod bivših Crnogoraca nije tako. Dio njih, pritisnut asimilatorskom čizmom ili podsticajima iz susjedstva da budu janjičari, želi biti ono što mu je bio okupator. Moderni svijet tu pojavu – kada bi je izučavao – označio bi kao štokholmski sindrom. Domaćim, crnogorskim jezikom rečeno, u pitanju je izdaja. Izdaja vlastite istorije. Izdaja sopstvenih predaka. Izdaja svoga plemena, porodice, đeda… Ta pojava, dobijena spletom neznanja, neobrazovanja, nesamosvojnosti, preodređenosti da budeš preoblikovan po volji brojnijeg i većeg – samo zato što je zakon velikih brojeva na njegovoj strani – porodila je hibrid koji bi se mogao označiti kao politički Srbi. I naravno, to je legitiman čin. Baš kao i samoubistvo. Nedavno sam im na društvenim mrežama poručio: koliko god im se šlihtali, za njih u Beogradu, uvijek ćete biti Crnogorci!

Rekoh već, popis teče. Sve je nekako mirno, bez pompe, kao po dobro urađenom scenariju. Spajićeva i Mandićeva Vlada, u kooperaciji sa najjačom opozicionom strankom tvrde da je sve po njihovom kontrolom. Da je u pitanju „demokratski statistički iskorak“. A ne nekredibilna i sporna akcija izvršne vlasti sračunata da se oburda brojka nacionalnih Crnogoraca toliko da će se izjednačiti ili spustiti ispod nivoa ovdašnjih političkih Srba. To je ta očajnička potreba onih koji su se dobrovoljno, ili za Judine srebrenjake, odrodili, to je ta tiha čežnja posrbljenih Crnogoraca koji su se primirili da ne bi nešto poremetili u finiširanju procesa koji od dolaska Sime Sarajlije (koji je u Njegoša usadio virus „srpstva“), traje bez pauze 180 godina.

Na sceni su, kao nikada, laž kao srpski državni interes, pa komad revizionizma, potom falsifikovanje istorijskih činjenica… Svi recepti, preuzeti od Dobrice Ćosića ili Gebelsa, svejedno, ovih dana su upregnuti u galop velikosrpskog nacizma, čiji kočijaši ne biraju sredstva da postignu cilj kakav je promjena identiteta jednog malobrojnog i nekada ponosnog naroda.

Završni čin asimilacije

Slušajući najave popisa, čovjek bi pomislio da se asimilatorska kamarila potrudila da čitav ovaj svoj prljavi posao odradi sa stilom, da su smišljena pitanja i da se traže odgovori na osnovu kojih će se definisati politika u mnogim segmentima društva sa prijeko potrebnim podacima. A onda, kada popisivač dođe, sve je gotovo i prije nego što je počelo. Naprosto, sve je toliko površno i polovično, da prosto ne možete vjerovati da je to – to.

Evo, povući ću svoju predrasudu da će mi pozvoniti neki bradati popisivač kome ispod kaputa viri mantija i u kaljavim cipelama zagaziti po tepihu. Ali ću i dalje biti ubijeđen da je pristojna i nenametljiva djevojka koja je došla u moj stan – izuzetak, znajući kakvi su kriterijumi rukovodili one koji su birali popisivače. Istina, htjela me nagovoriti da kao strani jezik ne pišem srpski („jer to obično ne rade“), ali sam insistirao. A potom primjetio da je kopija popisnice jedva vidljiva, a da je njena piši-briši olovka pogodna za svaku vrstu manipulacije. Naravno, ne sumnjam u nju, nego u osobe koje će podatke unositi u zbirne tabele. I inače – te zbirne tabele koje je iz pozicije onih koji su dogovorili popisna pravila – lako kontrolisati, biće prostor za svaku vrstu manipulacije. Ali, neće DPS dat’. Samo da ne bude kao ona: „neće URA dat’“. A dala je.

Rekoh, ne znam na koje rezultate iz popisa organizatori računaju (liše identitetskih pitanja), ali sam ubijeđen da MONSTAT-u i onima koji definišu državnu politiku, ovoga puta to nije ni važno. Tako ih, sudeći po upitniku, ne zanima ništa vezano za socijalnu politiku – nema pitanja o visini zarade, dodatnim prihodima, o broju automobila po domaćinstvu, o posjedovanju kompjutera… Ne zanima ih ništa vezano za vlasništvo stanova, posebno onih sekundarnih, broj podstanara, vlasništvo nad zemljom, šumom, stokom… Nije ih briga koliko smo društveno aktivni, jesmo li zadovoljni zdravstvom, školstvom, posjećujemo li pozorište, bioskope, koncerte, utakmice, rekreiramo li se.

Sve je nekako kratko, brzo, kuso – sve dok se ne dođe do rubrike gdje su dužni da vas upozore: „na ova pitanja ne morate odgovoriti“. A onda stupa na scenu popis nacije, vjere, jezika – pitanja na osnovu kojih se neće moći definisati politika ni u oblasti ekonomije, ni obrazovanja, ni kulture… Na osnovu rezultata ovog popisa, neće se moći „definisati strategije, politike i planovi koji se donose za unapređenje društva u cjelini“, kako to pompezno, u spotovima na tv, najavljuje MONSTAT.

Ali se može proglasiti identitetska pobjeda nad domicilnim narodom čiji su preci, Crnogorci – stvorili i kroz vjekove održali ovu zemlju. I nema tu mnogo foliranja. Samo neko odveć retardiran ili nezainteresovan neće zaključiti da se popis stanovništva organizovao upravo zbog pokušaja etničkog inžinjeringa koji se kao završni čin ubijanja identiteta jednog naroda, priprema već decenijama.

Ko kontroliše granice?

Da će krađe biti, svi znamo. Rezultati popisa su projektovani, unaprijed zapisani. Broj Crnogoraca treba blago da padne ispod 40%, broj Srba da poraste na blizu 40%. Vodi se bitka za srpski jezik, pokušavaju ga podići iznad 50%. Konačne brojke su već poznate i mogao bih sada da ih napišem. Ali, neću da ne bih demoralisao opoziciju u kontroli procesa. Brižni su to ljudi. Od brige, prelivaju im novčanici. Razrađuju se planovi o mjestima koja će u Spajićevoj vladi biti upražnjena naredne godine – u zamjenu za učešće na popisu. Za prekid bojkota kojim su – dok su ga pompezno najavljivali – dodatno sluđeli ionako sluđene Crnogorce. Ali, da ne brinemo dok DPS tako brižljivo kontroliše proces. Evo, ja im vjerujem.

Tako im vjerujem da su koliko danas provjerili situaciju na graničnim prelazima ka Srbiji i BiH. Znam da znaju koji je bio prosjek ulazaka državljana Srbije i BiH u novembru i da će ga sigurno uporediti sa decembraskim. Siguran sam da znaju jesu li ispravne nadzorne kamere. Znaju, garant, ko su oni „turisti“ što početkom decembra (kad im vrijeme nije) pohode Crnu Goru. Garantujem da revnosno provjeravaju zbog čega se povećao broj „vjernika“ koji su se iz snijegom pokrivenih vukojebina Srbije i BiH zaputili u Crnu Goru „po malo sunca“. Čak se i broj zidara povećao. Udarnički se dovršavaju zgrade po primorju i Podgorici, a radnike iz Albanije i sa Kosova, zamijenili su oni iz Surdulice i Crne trave.

I svi će se oni, zahvaljujući „referentnom momentu“, izjasniti kao Srbi. Baš kao što je bivša vlast, početkom devedesetih, uvezla 50 hiljada mrzitelja Crne Gore iz ratom zahvaćenih područja. Dali im lične karte, državljanstvo, krov nad glavom, posao, život…da bi nam svima zajedno, jednom došli glave. Za to vrijeme, izvozili smo svoju pamet. Više od 50 hiljada naših ljudi, iz političkih i ekonomskih razloga, pobjeglo je glavom bez obzira iz takve Crne Gore. Ali, opet, kažem: sreća što DPS sve to kontroliše. Ma, uvjeren sam da Jefto i onaj Živković, zajedno sa Ivanom Vukovićem i Andrijom, sve to uredno zapisuju, analiziraju i pripremaju žestok odgovor. Garantujem da je tu neđe i Milan Roćen, da ih poduči kako se postupa sa izdajnicima. Sigurno priprema i neki scenario za serijal o crnogorskim ekstremistima koji će po Ranku Krivokapiću poslati u TVCG, kada se ovaj opet sretne sa nezakonitim Raonikijem. A generalni ne zna jesu li mu naklonjeniji u vlasti, opoziciji, srpskoj crkvi ili sudskoj vlasti. Jer on takav, zapravo oličava sve ono što su oni skupa. Taj lik, čija je specijalnost denunciranje ljudi i laž kao 30-avgustovski nacionalni interes, jednostavno je ljubimac svih. I trajaće dok traju oni. Ali, to nije dno. Ispod dna, postoji tunel. I to ne jedan. I ta sposobnost da se gmiže ispod nivoa asfalta, nešto je što mimo popisa ujedinjuje ovdašnje Crnogorce i Srbe. Dritana i Raonića. Ranka i Roćena. I mnoge još.  

No, vratimo se kontroli popisa. Od svih mojih silnih nada u mehanizme kojima je gospoda (koja je iz letargičnog stanja bojkota prešla u stanje euforičnog zagovaranja čistote i regularnosti procesa) ovladala, vidio sam i čuo kako se neki dan Zirojević iz SD-a požalio da su neke prostorije popisne komisije u ulici Kralja Nikole u Podgorici – neuslovne! Od svega što nam rade, od svih zala koja su nam pripremili i namijenili, njemu je za oko zapelo tih nekoliko kvadrata koji nedostaju popisivačima. Sad bih u neka stara vremena pomenuo onu da čovjek od drveća ne vidi šumu. Ali, nemamo više ni šume. Pokradoše ih. Jedni nam kradu državne resurse, drugi identitet. I to mu zbirno dođe na isto. Udruženi zločinački poduhvat.

Ova država svakako je već okvir bez rama. Ako je okvir granica na koju pomno paze NATO, Jefto i DPS, ono iznutra već su iźeli miševi. Nestajala su velika carstva, velike države, narodi mnogobrojniji od našeg. Demografi će vam reći da narodi nestaju uglavnom zbog „ bijele kuge“ – Francuskinje, Engleskinje, Šveđanke, Srpkinje… sve manje rađaju. Narodi nestaju zbog seoba, gubitaka u ratovima, zapostavljanja svojih iseljenika koji u moćnim, zapadnim državama bivaju asimilovani…

Jedino nekada ponosni i gordi crnogorski narod nestaje dobrovoljno. Prvi je na spisku za nestajanje. To želi skoro polovina našeg stanovništva i zato nas je Zapad pustio niz vodu. Nestali su i Hazari, koji su nekada bili moćna carevina. Danas samo ostaci tog naroda žive rasijani po svijetu. Zašto ne bi i Crnogorci?

Ali, opet…nekako se uzdam u DPS i kontrolu popisa. Ne znam zašto se sad sjetih onoga partizana koji na Sutjesci raportira Titu: „dok god čujete pucnjavu sa Ljubinog groba, znajte da još ima proletera“. Jer, ovo nije Sutjeska, ovo bi – da je sreće – simbolično bila Neretva. I bitka na Neretvi. To je, znate, ono kada su partizani do nogu potukli četnike. I to ne samo u režiji Veljka Bulajića, nego stvarno.

Zato kažem: dok god čujete u medijima da DPS kontroliše proces, znajte da još ima Crnogoraca!