MARKO VEŠOVIĆ: Beskrajno hrane

Marko Vešović

Za vrijeme opsade Sarajeva, Ivana jednom pita Gordanu:“Je li tako, mama, da u snu može biti beskrajno hrane?“

Gordana, koja se pred ogledalom spremala da ide na posao, prizor koji je uvijek, pogotovo u ratu, vrlo godio mom oku, jer tada je bila žensko malo više nego obično, čak sam je htio pitati, ali bih se uvijek suzdržao, iz straha od neukusa, zašto se ponekad ne dotjera za mene, odvratila je pomalo rasijano: „Jeste“.

Samoj sebi povlađujući klimanjem glave, Ivana kaže: „Pa da. U snu. I u raju“.

Od tih riječi me preplavila tuga, silna ali i divna, kakva me često obuzme kad se sjećam vlastitoga gladnog djetinjstva. Docnije, pitao sam Gordanu: sjećali se tog dijaloga? Naravno da se sjeća.

Kazao sam: znam da sve pamtiš mnogo bolje od mene, ali mi je ovo malo nevjerovatno: em si se šminkala, em si žurila u školu, jer si, po starom običaju,   kasnila, i činilo mi se da Ivanu nisi ni čula.

„Ti stvarno znaš biti grozan. Kako mati da ne čuje i ne upamti kad njeno gladno dijete kaže beskrajno hrane?“ Danas mi i njezino ti-stvarno-znaš-biti-grozan, često ponavljano, blista kao alem-kamen koji mi je zauvijek zavještala. Često mi padaju na um njene riječi, i ne mogu ih, razumije se, svaki čas bilježiti, a opet se bojim da se drugi put neće vratiti. „Samo sam pitao. Šta se odmah pecaš“.

Posegao sam za Darinkinim glagolom, da ju maličak odobrovolji. Često su joj izmamljivale osmijeh, nekad i smijeh, ljepote Daśinog jezika,pogotovo kad joj ga analiziram, jer, zatravljen njime, nekad sam ga objašnjavao i Gordani i mnogim prijateljima.

Govorio sam: pecati se znači ljutiti se, ali taj prevod možeš bačiti. Jer pecaju se goveda ljeti, pred obadanje.Ta riječ krije naše krave Prutulju i Perulju koje se trzaju i već su im dojadili ujedi obada, ali još nisu sa nadignutim repom, kao barjakom, krenule u trk.

Od šezdest osme dijelio sam ja njezin a ona moj identitet, pogotovo jezički, a od toga za duševno zdravlje teško da ima šta melemnije. Identitet su mi jednako bogatili bosanski i katolici i muslimani, zar biti moglo biti drukčije, ali danas Gordanine riječi ojdopajka i prohojgora često mi prolete kroz glavu kao dva goluba izletjela iz Biblije. I zauvijek sam upamtio njenu riječ uspropinke, koju ni od kog drugog nisam čuo, niti je našao u knjigama koje sam čitao. Pamti li je iz djetinjstva, kad je o raspustu išla kod tetke Jelke na selo kod Kreševa?

To što sam ja usvojio od nje i njenih, a ona od mene i mojih, to se ne bi moglo ničim platiti, i jamačno je pridonijelo, uoči rata – kad su večina nama znanih žitelja Sarajeva, takoreći prekonoć, kao da su na njih bačene sihre, postali isključivo Srbi, Hrvati i Muslimani – da ne budemo navijači, najniži status kojim čovjek sebe sebe kazniti: odustajanje od vlastitog mozga.

Dođu nam u goste ljudi koji su bili dugogodišnji prijatelji, brzo se zapodjene priča o Miloševiću, Tuđmanu i Izetbegoviću, i nakon pola sata raziđu se kućama, zavazda posvađani. Brzina s kojom su prihvatili mišljenje voždova danas mi priziva sliku ledenog brijega: devet desetina našeg podaništva ležale su pod vodom.

Kad odu, nas dvoje se gledamo, a ja kažem: „Koji je đavao ušao u ovaj svijet?“ Đavao, dakle, a ne đavo. Jer mi je, izražajno, prvi vazda bio jači od potonjeg. I do smrti ću se osjećati bogatašem: iz jezika što ga četiri naroda dijele „kao zdjelu bravetine“, kako bi rekao Ivan Slamnig, birkaću ono što se meni dopada, ko međed gnjile kruške.

*Zabranjeno je kopiranje i korišćenje objavljenog sadržaja bez saglasnosti redakcije portala aktuelno.me i nosioca autorskih prava