Tajkunska bubašvaba

Piše: Balša Knežević

Crna Gora posljednjih godina počela je neodoljivo da podsjeća na roman, ili neku pripovjetku Franca Kafke, začinjenu ruralnim svetosavljem, političkim diletantizmom i elementima korupcije, površnosti, amoralnosti i licemjerja.

Ako zagrebemo površinu naše društveno-političke zbilje, viđećemo zastrašujuću istinu da nam sudbina u velikoj mjeri zavisi od bezličnih intelektualno i moralno limitiranih likova čiji je jedini kvalitet poslušnost nalogodavcima sa istoka i zapada.

Tada postaje jasno da je ambijent u kome živimo najsličniji Kafikinom ’’Procesu’’, jer se čini da smo svi za ponešto krivi, ali ne znamo baš za što tačno… Možda samo zato što živimo u Crnoj Gori.

U javnom životu se godinama unazad ističu humanoidne pojave, čija egzistencija najviše podsjeća na motiv iz još jednog čuvenog Kafkinog djela – ’’Preobražaj’’.

Ne trebamo ići duboko u sušitnu ove čuvene pripovjetke, jer već na samom početku dolazimo do momenta koji na najbolji način oslikava humanoidni oblik koji je tema teksta.

Kafkin ’’Preobražaj’’ počinje tako što se trgovački putnik Gregor Samsa jednog jutra nakon nemirnih snova budi u spavaćoj sobi i na svoje zaprepašćenje dolazi do spoznaje da se pretvorio u ogromnog insekta.

U nekoj kafkijanskoj simboličkoj ravni, ovaj preobražaj koji se dogodio Gregoru, čime se njegov život sveo samo na skučeni prostor sobe, je metafora za otuđenje, osjećaj izgubljenosti i zarobljenosti koju doživljavamo ispod površine svakodnevne trivijalne realnosti.

Ali za razliku od Kafkinog Gregora Samse koji pretvaranjem u ogromnog insekta pada u duboki egzistencijalni očaj pod teretom sopstvene zle sudbine, humanoidni entitet koji je junak crnogorske dekadentne realnosti pretvorio bi se u BUBAŠVABU. Tačnije TAJKUNSKU BUBAŠVABU!

Ta tajkunska bubašvaba ne osjeća egzistencijalnu skučenost kao što je osjećaju junaci Kafkinih djela, nakon što na dublji, melanholično-nihilistički način prožet metafizičkim osjećajem beznađa, počnu da posmatraju svijet oko sebe.

Ne, tajkunska bubašvaba se nakon metamorfoze savršeno snalazi u svijetu oko sebe i veoma je ponosna što je baš to – bubašvaba!

Tajkunska bubašvaba je antipod izgubljenog, senzitivnog Kafkinog junaka, koji ispunjen čuđenjem i strahom, posmatra svijet oko sebe. Svijet koji ga sputava i za koji duboko zna da je tamnica njegove svijesti i besmrtne duše.

Tajkunska bubašvaba, sa druge strane, živi na smetlištu materijalizma, njegov bog je u isto vrijeme euro i dolar, ali i rublja i dinar. Ona je šef inverznog kolektora koji funkcioniše po principu da sve što ima i trunku čistote i ispravnosti, pretvara u fekalije i otpad.

Tajkunska bubašvaba misli da je dio intelektualne elite jer joj se u naletu dupeuvlakačkih podviga, lažno dive ostale bubašvabe koje obitavaju u pukotini između pločice i wc šolje javnog toaleta.

Ovom insektu je predato sredstvo javnog informisanja preko kojeg svekolikoj javnosti drži lekcije o, njemu nepoznatoj kategoriji – moralu, a najviše kritikuje one koji su mu omogućili da postane ono što jeste – tajkunska bubašvaba. Tajkunska bubašvaba je ogorčena na one koji su je stvorili i profesionalno afirmisali. Jer oni znaju što je tajkunska bubašvaba bila prije nego što su je stvorili – niko i ništa, ili u najboljem slučaju mediokritet čiji je najveći literarni domet vođenje zapisnika na radničkom zboru u nekoj fabrici, recimo teških građevinskih mašina.

Tajkunska bubašvaba misli da je najpametnija, najbolja i najljepša, pa tuži za povredu časti koju nema.

Teži da nametne intelektualne i kulturne parametre društvu, iako je intelekt i kulturu zaobišla u širokom luku. Svoj antitalenat promoviše kao samu esenciju inspiracije koju su joj podarile muze da podijeli sa običnim smrtnicima…

Vratimo se sad na Kafku i na Gregora Samsu. Gotovo svaki čovjek koji bi se našao u njegovoj situaciji sigurno ne bi želio da ga iko vidi, i kao Samsa bi se krio od svojih najbližih, ne bi napuštao sobu i polako bi odumro za spoljašnji svijet i na kraju bi doživio sudbinu nesrećnog Gregora.

Tajkunska bubašvaba se ponaša sasvim suprotno!

U skladu sa svojom zaslijepljenošu vlastitim besmislom i ništavilom, tajkunska bubašvaba ne ostaje da tek tako u sobi umre od sramote i straha uzrokovanih teškom sudbinom koja je zadesila.

Tajkunska bubašvaba šeta ulicama, ide na snobovske zabave, prijeme sa političarima i misli da se svi dive odsjaju njene crne izglancane ljušture.

Tu ljušturu njeguje skupim lakom, da ljepše sija dok je obasjavaju zraci sopstvene sujete i emanacije neizmjerne gluposti i umišljenosti.

Tajkunska bubašvaba prima nagrade, pohvale i svi poltroni koji je okružuju glorifikuju njenu transformaciju i predstavljaju je kao korak naprijed u ljudskoj evoluciji! Njena groteskna metamorfoza nikako nije hendikep, već nešto što je okuražilo da još eksplicitnije ispoljava sve svoje devijacije i predstavlja ih kao vrline i kvalitete.

Posmatrajući surovu crnogorsku realnost, moramo priznati da tajkunska bubašvaba nije samo plod fikcije.

Tajkunska bubašvaba je nusproizvod zlog vremena, u kome su razni moralni i intelektualni insekti isplivali na površinu, kao što fekalije i prljavština isplivaju na površinu vode nakon nevremena.

Tajkunska bubašvaba je u stvari metafora posrnuća Crne Gore i upokojenja ljudskosti… Tajkunska bubašvaba je na žalost naša realnost koja je postigla svoju afirmaciju i prenaglašane razmjere sopstvenog uticaja jer su joj to omogućili, prije svega, oni po kojima ta ista bubašvaba najviše ekstrahuje svoje fekalije…

Ali tajkunska bubašvaba će uvijek ostati favorit broj jedan stranih ambasada i korumpiranih zapadnih i istočnih lobija, koji njen bolesni oportunizam, pohlepu i amoralnost, posmatraju kao otvorena vrata za subverzivno djelovanje protiv svega časnog i prosperitetnog u Crnoj Gori.

Kad sve to uzmemo u obzir, prosto se moramo zapitati što je u stvari tajkunska bubašvaba?

Odgovor je jasan – ona je simptom bolesti i gnojni čir na dupetu crnogorskog društveno-političkog života.

Samo onda kada se bez straha budemo mogli suočiti sa tajkunskom bubašvabom lakirane ljušture i priznamo sebi da je to simptom bolesti, moći ćemo da kažemo da smo počeli da sazrijevamo kao društvo.