Obojica su – Momir

Piše: Nebojša Redžić

Da će se Milojko Spajić i Jakov Milatović jednoga dana rastati, bilo je jasno svima koji su iole politički pismeni ljudi. Nema tu, naravno, nikakve analogije sa Momirom i Milom (1997.) jer su ovi negdašnji, kada su svojevremeno krenuli različitim smjerom, imali i političko znanje i viziju. Milojko i Jakov to nemaju. Oni su samo produkt tzv. SPC, koja je isuviše retrogradna i previše anticrnogorska, da bi njeni sljedbenici bili vjesnici bilo kakvog pozitivnog društvenog preporoda. Njena logika kada promišlja Crnu Goru: “što gore – to bolje”, zapravo je jedina i mogla na političku scenu lansirati ono što je Štulić jednom označio kao “lutke od krvi bez trunke ideje”. Zato i pokušaj da se na ostacima Milove i Momirove politike reciklira politički sukob gdje je – uprošćeno rečeno – ponovo jedan od njih “Crnogorac”, a drugi “Srbin”, naprosto ne pije vodu.

Milojko i Jakov su samo japi momci za koje je svrha politike ovladavanje tehnologijom očuvanja gole vlasti, spremni su na sve, povodljivi i pragmatični, manje ili više pohlepni i željni moći. Drugim riječima, njih dvojica su obesmislili domaću političku scenu, pretvorili je u bezlični poligon za promociju svega i svačega, relativizujući čak i vlastiti nacionalni identitet kao svetinju koja je generacijama prije njih bila jedna od vodilja u bavljenju politikom.

Nijesu, naravno, Jakov i Milojko izmislili toplu vodu. Odsustvo ideala i nemanje ideologije kojom se vode, imanentno je novim generacijama kojima je hedonizam važniji od nacionalnosti, brzo bogaćenje ispred pregalaštva, a uhljebljenje u javnom sektoru ideal koji im daje snagu da završe što bolji fakultet ili kupe što zvučniju diplomu u okruženju – radi što dužeg trajanja na račun države. Milatović i Spajić proistekli su upravo iz takvog ambijenta, a novi talas političara, posebno nakon pada trodecenijskog režima, nije ni mogao donijeti ništa bolje od njih dvojice. Oni bi jednako dobri “eksperti” bili i Milu i Zdravku Krivokapiću, baš kao što im je bilo svejedno hoće li im školovanje u inostranstvu stipendirati Atlas banka, Srpska crkva ili UDG.

Jakov i Milojko jednostavno, nikada nijesu postali svjesni odgovornosti koju sa sobom nosi obavljanje poslova u državnoj administraciji, a kamoli pozicija šefa države ili prvog ministra jedne suverene države, članice UN, NATO i kandidata za Evropsku uniju. Jedino što su odmah i bespogovorno prihvatili, jeste da u političkoj borbi treba biti bespoštedan, čak i prema doskorašnjim prijateljima, da u toj borbi zapravo vladaju zakoni šume i da su u njoj jedina vodilja – nagon za samoodržanjem i borba za opstanak, bez pardona.

Zato je njihov politički razlaz bio izvjestan još od dana kada je i njih same iznenadio izborni rezultat ostvaren na šarenim lažama predizbornih obećanja o blagostanju i brzom hodu ka Evropi. Suviše su njihove sujete bolesne i odveć je njihov ego veliki da bi zajedno izdržali sve izazove vođenja države.

Svi Milovićevi grjehovi

Najjača crnogorska stranka čija je kratica PES za vikend je eliminisala Jakova Milatovića i Andreja Milovića. Sudeći po slijedu dešavanja u njenom vrhu, doima se da je isključenje iz stranke ovoga drugog, zapravo mnogo veće iznenađenje od ostavke prvog. Ruku na srce, nije se Milatović nikada posebno ni laktao da ostvari prevagu u svojoj partiji, još od vremena kada je izlobirao da se za partnera u vlasti uzme ono što je ostalo od Demokratskog fronta.

Djeluje kao da ih već dugo znamo, ali Spajić i Milatović su, nakon statusa “apostola” u ekspertskoj Vladi Zdravka Krivokapića, Pokret Evropa sad osnovali tek u junu 2022. godine. Mimoilaženja između njih počela su u februaru prošle godine kada je Spajić odlučio da se kandiduje za predsjednika države, a što mu nije uspjelo jer je utvrđeno da ima državljanstvo Srbije. Zli jezici kažu da je u njegovoj diskreditaciji glavnu ulogu odigrao upravo Jakov. Već tada nagovijestivši da kod Vučića i crkve Srbije stoji mnogo bolje od Spajića.

Nakon toga, u aprilu je Glavni odbor stranke odlučio bez Milatovića da partija ide samostalno na parlamentarne izbore, što je Spajić zagovarao, a ne u široj koaliciji, što je bila ideja Milatovića.

Nesuglasica je bilo i prilikom razmatranja izborne liste uoči parlamentranih izbora, a Milatović je nakon toga sa pozicije predsjednika države kritikovao sastav nove Vlade, situaciju u diplomatskoj mreži, odnos prema prosvjetarima koji su najavljivali štrajk, neizručenje turskog državljanina Binalija Čamgoza…

Upravo je Čamgoz “došao glave” ministru pravde Andreju Miloviću čiji je odlazak iz partije, rekoh, mnogo veće iznenađenje. Uostalom, za razliku od Milatovića koji se nikada nije ni trudio da javnosti predstavi naročitu bliskost sa Spajićem, Milović je nedavno, tokom rasprave sa poslanicima GP URA na Ustavnom odboru, rekao da su udari na njega, udari na Milojka Spajića.

“Vi znate da sam ja politička kičma Milojka Spajića i da kad slomite tu kičmu, slomili ste njega. Ne može vam to poći za rukom, nemate dokaze. Kao što ste montirali aferu Do Kvon…”

To da je Spajić ostao bez političke kičme, poznavaocima prilika na ovdašnjoj političkoj sceni i nije neka novost. Nije mu politička kičma ni bila neka naročita odlika još od dana kada je ljubio leš popa Atanasija Jeftića. Ipak, to što se potrudio da vidi leđa Andreju Miloviću (I to u odsustvu, dok čovjek boravi u službenoj posjeti Briselu), zbunilo je mnoge koji su u dvojcu Spajić – Milović vidjeli nagovještaj koračanja državne politike nekim drugačijim stazama.

Kad ono – ne valja ni Milović! Izvori sa sjednice PES-a navode da mu se spočitavaju ne samo neizručenje Čamgoza, nego i napad na bezbjednosni sektor, odnosno “ponašanja koje šteti partiji”. Zamjerili su mu i “nesmotrene” izjave u Hrvatskoj, posebno onu o odgovornosti za napad na Dubrovnik.

Sad, formulacija o “ponašanju koje šteti partiji”, mogla bi da podrazumijeva bilo što. Ali mi se čini da se ni Spajićevo “krilo” u PES-u nije previše otrglo od patronata SPC-a, pa će biti da su Miloviću kao najveći grijeh uzeli izjavu o popovima koji “do podne služe liturgiju, a od podne se bave kriminalom”.

Milojko nije novi Milo

Politika je, znamo, djelatnost u kojoj tražiti političku dosljednost predstavlja najzaludniji posao. Upravo stoga, ne znam otkuda vrlim Crnogorcima koji tumaraju društvenim mrežama bez lidera i bez partije koja ih predstavlja, uopšte ideja da je Spajić krenuo nekakvim “Milovim putem” i da je u biti “crnogorski orijentisan”. Rekoh već: Milojko politički uopšte nije politički orijentisan, a sa trpeze će uzeti ono što mu se bude učinilo unosnijim. Bilo da ponuda dolazi iz Evrope, ili iz crkvenih skuta. Neko bi to nazvao političkim pragmatizmom, ali meni više liči na nemanje političkog kursa. Ili, kako već napisah, nedostatak vizije.

Jer, predugo već traje nagovještaj da bi Spajić mogao biti taj koji će zatvoriti vrata pogubnom uticaju zvaničnog Beograda na političke prilike u Crnoj Gori. Ponuda je bila na stolu, bilo je čak i mnogo spremnih (neopredijeljenih) glasača da ga private kao lidera na tom putu. No, koji je to, molim vas, potez kojim se do sada Spajić deklarisao kao nako ko će povesti računa o državnim i nacionalnim interesima? Činilo se da je taj “crnogorski adut” zapravo ministar Andrej Milović i da upravo on artikuliše ono što Spajić misli i želi. Ali, avaj! Otkačili su ga bez pardona i sada brod zvani PES plovi u posve nepoznatom pravcu.

Što je najzanimljivije, mogućnost da Spajić dođe na te pozicije, još je na stolu. Pogoduje joj i nedostatak opozicije na političkoj sceni Crne Gore, posebno one kojoj je državni i nacionalni interes na prvom mjestu. Godi joj (toj mogućnosti) i totalni haos u ovdašnjoj politici gdje više ne postoji ništa osim ostataka 30-avgustovske većine i još veće ništa od ostataka bivše vlasti.

Ali, shvatmo jednom da Spajićevo činjenje iza kojeg za sada stoji devastirana država i limunada pričica o lijepom životu, nije naročita preporuka za one koji misle da je Milojko novi Milo. Jer nije. Kada bi Jakov imao brkove – a on politički liči na Moma – Spajke bi bio samo Momirova ćosava verzija. Ili, kako reče jedan korisnik društvenih mreža, ipak su obojica – Momir.