Društvo
Što učinjeste, kukala vi majka!
Piše: Nebojša Redžić
Pisati o Nezavisnoj dan uoči 18. rođendana, vraški je težak posao. Punoljetstvo obnovljene države bio bi, da je sreće, povod da se okupimo na dvadeset i kusur trgova diljem Crne Gore i svi u istom času zapjevamo odu slobodi. Ali, suočeni sa turobnom stvarnošću, očišćeni od emocija koje zamagljuju vid, spremni da se suočimo da istinom, ne možemo a da ne pustimo suzu, baš kao tog svijetlog 21. maja 2006. godine. Samo što su to tada bile radosnice.
Danas, ona gorka, teška muška suza prađedovska, kao da pita Crnogorce: što učinjeste od nezavisnosti, kukala vi majka?!
Jedno je izvjesno: one Crne Gore koju smo sanjali mi koji smo se od 1990. godine iskreno i bez interesa borili za nju, danas nema. Nema više ni one Crne Gore koja je zapisana u Ustavu iz 2007. godine. Reći će neko da imamo granice i da nam ih, čak, niko ne dovodi u pitanje. Ali, unutar okvira, slika je prazna. Je li Crna Gora građanska? Nije, a ruku na srce, nikada nije ni bila. Je li demokratska? Taman koliko i građanska. Nije ni ekološka, ali koga to briga? Sekularnost se izgubila u raljama klerofašista koji su je litijaškom kontrarevolucijom vratili u srednji vijek.
Član 3. Ustava veli da je teritorija Crne Gore „jedinstvena i neotuđiva“. Nije! Crkvena organizacija okupatorske crkve Srbije, sa svoje tri eparhije, ne poklapa se sa teritorijom države. Veleizdajnički „temeljni“ ugovor kao zajedničko čedo bivšeg i aktuelnog režima, ogroman prostor državne teritorije i najvrjednije duhovno naslijeđe, poklonio je Patrijaršiji tuđe države. Ustavni sud ne želi da brani ni Ustav sopstvene države, već radi u korist tuđe.
Priča o nezavisnoj Crnoj Gori od 2006. godine do danas, zapravo je priča o propuštenim prilikama. Država koja nije riješila identitetska pitanja, ne može pretendovati da ide u Evropu. Bez identiteta nema integriteta, a bez integriteta nema integracija. Śedi đe si!
A da je DPS htio, mogao je umjesto u uđe trku za društvenim bogatstvom, već u jesen 2006. godine da se založi da Crnogorska pravoslavna crkva bude najvažnija vjerska zajednica u državi. Kao što je bila vjekovima.
Crnogorski jezik jeste imenovan kao službeni, ali to je do danas ostalo mrtvo slovo na papiru. Tamo gdje je politički dogovor jači od ustavne norme, nema ni Ustava, a bogami ni ozbiljne države. Tako smo u jednom danu 2012. godine dobili crte, crtice i donje crte i obesmislili zvanični jezik. Ni crnogorska kultura nije prošla mnogo bolje. Udar na nju je bio toliko snažan da smo došli pred dilemu smijemo li u vlastitoj državi, koju su osnovali i kroz istoriju sačuvali naši preci, uopšte više koristiti pridjev „crnogorski“.
Protivnik je nakon 21. maja 2006. godine bio grogiran i ušutkan, zvanični Beograd bio je nikad slabiji, velikosrbi su otišli pod jorgan planinu. Tada se mogao završiti kompletan posao u vezi sa identitetom. Ali, nije. Stigla je 2007. godina i sa njom Rusi, novca je bilo u izobilju, činilo se da dolaze godine blagostanja gdje niko više neće misliti o pretpolitičkim pitanjima. Ali, avaj! Kola su uskoro krenula nizbrdo.
Ovaj autor još je početkom druge decenije ovog vijeka ukazivao na greške, propuste, previde i namjerno nečinjenje bivše vlasti. Napisao sam da DPS stvara preduslove da se jednog dana od Crne Gore načini republika srpska broj dva. Proganjali su me, kinjili, zabranjivali da se zaposlim, smatrali me neprijateljem. A za DPS nije bilo strašnijeg suda nego kada im neprijatelj dolazi iz redova Crnogoraca. Što mi sad znači to što mi i oni priznaju da sam bio u pravu?! I što im ponavljam da to nijesam govorio zato što ih mrzim, nego zato što sam im želio dobro.
Domovina i imovina
Gdje smo sada mi koji smo od 1990. godine sanjali Evropu, vladavinu zakona, prosperitetnu ekonomiju, slobodan politički sistem? Mi koji smo na crnogorskim trgovima njegovali duh predaka i vapili za slobodom i nezavisnošću? Koliko smo samo pendreka, intriga, omalovažavanja, prijetnji, puščanih cijevi, barikada, otkaza…morali da istrpimo od bivšeg režima? Ok, sve smo mi njima oprostili i stigli smo 2006. godine zajedno sa svojim progoniteljima na prekrasni podgorički trg i sve snove i želje pretočili u zajednički poklič: hoćemo državu!
Prešutali smo i to što je sve zasluge za obnovljenu državu sebi potom prigrabio DPS. Rekoše – oni su obnovili državu. Neka im bude. No, taman kao što mi taj posao nikada ne bismo završili bez njih, ne bi vala ni oni bez nas. Iako nam motivi nijesu bili isti. Znate već onu Vickovićevu o domovini i imovini.
No, ono što sam već negdje napisao, a što ću ponavljati dok sam živ, jeste sljedeće: crnogorski nezavisni intelektualci, crnogorske partije, književnici, naučnici, profesori Univerziteta, NVO sektor… najveću grešku načinili su kada su vođenje države nakon 2006. godine prepustili isključivo DPS-u. Istina, SDP je pokušavao i dugo se batrgao nadajući se da će reformisati DPS. No, DPS je usisao njih, uvukao ih u vlast i ostavio da tavore 17 godina, aminujući sve njihove uspjehe i posrtanja.
Ipak, ne bih da budem nepravedan: ako je u nečemu DPS bio uspješan, ako mu treba za nešto skinuti kapu i odati priznanje u njegovih 14 godina od nezavisnosti, onda je to umješnost vođenja spoljne politike. Ulazak u NATO, liderstvo u EU integracijama, izvandredna saradnja sa susjedima… učinili su da budemo faktor mira u regionu i zemlja za poštovanje. Istina, možda je tu bilo viška kooperativnosti prema Zapadu, premalo samosvojnosti u vođenju spoljne politike, neko će reći i elemenata protektorata – ali, kada sarađuješ sa onima koji baštine univerzalne vrijednosti i predvodnici su onoga najboljeg što poznaje evropska civilizacija, ima malo rizika da pogriješiš.
Greške su, međutim, bile negdje drugo. Osim što je zapostavio njegovanje državnog i nacionalnog identiteta, od Crnogoraca načinio „građaniste“ a svima ostalima izgradio identitetske kule višespratnice, dio vrhuške krenuo je u bjesomučan lov na društveno bogatstvo. Istina, gradili su se rizorti i autoput, ali je hedonizam bez rada predstavljen kao način življenja, a zarada preko noći postala je ideal mladih. No, sve su to zasjenili organizovani kriminal i korupcija koji su se dobrim dijelom odvijali pod okriljem države.
Nezadovoljstvo običnih ljudi je raslo, srednji sloj je „na oči“ nestajao, a onih desetak odsto prebogatih svoj imetak su željeli predstaviti kao nešto normalno, nešto što može svako samo ako je dovoljno umješan, snalažljiv i spreman na rizik. Lošije od svega je što su vlastiti status pripisivali stručnosti, a ne parijskoj pripadnosti i kumovskim i rodbinskim vezama. Što je najgore, mnogi od njih su svoj lopovluk zaogrnuli svetom crnogorskom zastavom, dajući tako priliku svim protivnicima da između Crnogorstva i lopovluka pojedinaca, stave znak jednakosti.
A onda je đavo došao po svoje. Crkva Srbije, koju su tako pažljivo svih potonjih decenija njegovali i mazili vlast i opozicija, uključila se u političku utakmicu i za kratak period, pod geslom „ne damo svetinje“, okupili oko sebe nezadovoljnike svih boja. Prikazujući ih, naravno, kao „vjernike“. Iako je sve vrvilo od politike, animoziteta prema vlastima i potrebi da se Crna Gora na pladnju preda zvaničnom Beogradu.
Ni novca, ni pravde
Gdje je, dakle, danas nezavisna Crna Gora?
Voljom naaaroda ubačena u kandže velikosrpske politike, izgubljena u prostoru i vremenu, sa lošom i podaničkom vlašću, bez opozicije i bez otpora, posvađana sa susjedima, Crna Gora je zaglibljena na evropskom putu, evropsku agendu ispunjava zato što mora, a ne zato što želi, Alijansa je tretira kao nužno zlo i sa njom ne dijeli povjerljive informacije, kriminal i korupcija samo su pomaženi po glavi, šverc je samo dobio druge izvršioce i nalogodavce, institucije ne funkcionišu, stranih investicija uopšte nema, kvalitet života je na najnižem nivou uprkos rastu nominalnih zarada, vladavina prava je misaona imenica, selektivnost u gonjenju učinilaca krivičnih djela i politički revanšizam su nepodnošljivi…
U državi gdje polumaturanti od sreće pale školu, gdje se siledžijama djece bez obrazloženja prepolovljava kazna, gdje dobar dio državnih službenika ima kupljene diplome, a sistem vrijednosti diktiraju osobe ala Jelena Karleuša, gdje ni pet presuda ne mogu da skone nezakonitog direktora Javnog servisa… sreća je za mnoge nepoznanica, jer novca i pravde nema ni na vidiku.
Za to vrijeme, srpsko biračko tijelo se osipa, stranke koje su u vlasti imaju sve manje pristalica, ali je fakat da je sva ta razočarana svjetina spremna i sposobna da se u svakom trenutku okupi i ujedini kada treba kidisati na neku vrijednost tradicionalne Crne Gore. Oni znaju da je crkva Srbije prigrabila i pokrala sve ono što je nekad pripadalo Crnogorskoj crkvi, ali su spremni da tu krađu brane i životima. Oni znaju da je DPS 1989. godine zatekao 3,2% Srba po popisu, ali neće priznati da su Srbi u Crnoj Gori i tzv. SPC doživjeli procvat upravo u vrijeme DPS-a. Oni znaju da je Crna Gora, još od Duklje i Zete životima branila svoju slobodu i nezavisnost, ali će sve dati da odbrane popovsku laž – da je sve to od pamtivijeka srpsko. Zapravo, ne postoji narod koji je u stanju da izmisli „činjenicu“, da je lansira u javnost i junački je brani – kao što ovdašnji politički Srbi (posrbice) umiju braniti svoju laž.
Iskvarili su se u međuvremenu i mnogi referendumski Crnogorci. Osim što je dio njih iz egzistencijalnih razloga prodao „vjeru za večeru“ odlepršavši kod Milojka Spajića, veliki dio sve češće opravdava – činilo se u početku nesuvislu primjedbu – da oni zapravo brane kriminal svojih političkih predvodnika. Najnovija hapšenja i reakcija „patriota“ na neka od njih, ogolile su zapravo tužnu činjenicu da braniti „dostojanstvo“, recimo, Milivoja Katnića predstavlja patriotski čin, a ne bezgraničnu glupost. Kako je Katnić 90-tih kao vojni sudija (bivše vojske SRJ) branio dostojanstvo Crnogoraca, uključujući i autora ovoga teksta – neka mu služi na čast. Što, naravno, ne znači da se ne zalažem za human tretman svih pritvorenika u Spužu. Pa i Katnića.
Crna Gora je, na tren mi se čini, na izdisaju. Ona iskonska, naših prađedova Crna Gora, koju su golim rukama i sa mnogo ljubavi, branili i odbranili. Nemojte mi zamjeriti ako u nastavljače tradicije svojih predaka svrstam i nas iz 90-tih. Zato često umijem reći: ja sam svoju misiju imao, ona se zvala nezavisna i demokratska Crna Gora i ja sam je ostvario. I ničim je nijesam naplatio. E sad, kome smo onu Crnu Goru sa trga iz 2006. godine ostavili i što su oni učinili sa njom, bolje da ne elaboriram.
Uostalom, postoji jedna notorna činjenica koja govori da nije sve tako crno. Što reče moj prijatelj iz Londona, moglo je biti i gore. A gore bi bilo, reče – da smo ostali u zajedničkoj državi.
-
Društvo5 days ago
Raoniću, himnu gasi, Mandićevo uho spasi
-
Politika4 days ago
DON’T CRY BABY Kolaps već prežaljene vlasti
-
Komentar21 hours ago
MOĆ LAŽI JE ZARAZNA I RAZORNA: Paf paf budžet, za paf paf ekonomiju
-
Komentar4 days ago
TRAMPOVA POLITIKA I ŽENE: Da li ograničavanje osnovnih ženskih prava može postati globalni trend
-
Politika2 days ago
Spavaš li mirno Ron Džeremi?
-
Svetosavska sekta2 days ago
MEGAEKSKLUZIVNO Rajo i Joanikije nemaju muda da sprovedu Amfilohijev model na Lovćenu!