K’o krme u Teheranu

Piše: Balša Knežević

Profesionalnim Srbima u Crnoj Gori nije nimalo lako. U stvari, sve im je teže i teže. Jer uprkos tome što su uz svesrdnu pomoć Beograda, crnih mantija u službi militantnog svetosavlja i korumpirane zapadne diplomatije došli na vlast, ona iskonska ugroženost koju su osjećali do 30. avgusta 2020. godine i dalje ih muči.

Ta ugroženost koja se iskristalisala kao neizostavni dio političkog bića svakog profesionalnog Srbina nakon, „oslobođenja“ prije pet godina samo je promijenila oblik i sada djeluje perfidno – u vidu samosažaljivog osjećanja paranoje i razočarenja uzrokovanog iznevjerenim očekivanjima.

Crna Gora je i nakon 30. avgusta ostala nezavisna, nije „otpriznala“ Kosovo, još uvijek je u NATO-u, kreće se ka EU, istina veoma sporo zahvaljujući upravo „ugroženom“ srBsrtvu. Ali Crna Gora se i dalje prilično dobro drži ako uzmemo u obzir činjenicu da je već godinama na meti “srpskosvetovnih” aspiracija, kako spoljašnjih, tako i unutrašnjih. 

Upravo je činjenica da Crna Gora postoji kao nezavisna država ono što najviše boli i izaziva neizdrživ osjećaj „ugroženosti“ u korpusu profesionalnih Srba. Oni su u okviru vlasti u kojoj nažalost učestvuju napravili jednu zatvorenu političku sektu, zasnovanu na negiranju države na čijim jaslama vegetiraju.

Nezamisliva tjeskoba

Prosječni građanin Crne Gore ne može ni da zamisli svu tjeskobu koju osjećaju visoki predstravnici profesionalnog srBstva, pogotovo kad se uzme u obzir da su integralni dio vlasti u državi za koju otvoreno priznaju da ne treba da postoji. Ili da postoji kad dio neke šire, velikosrpske cjeline.

Nije im lako

Mučnina i jad koju podanici „srpskog sveta“ osjećaju zbog same svijesti o postojanju Crne Gore kao nezavisne države najbolje se vidi u postupcima i izjavama najistaknutijih predstavnika ovog političkog korpusa u službi Beograda – predsjednika DNP-a Milana Kneževića i njegovog saborca Andrije Mandića.

Knežević je prije par dana u jednom medijskom nastupu kazao da bi danas „Srbiji i Crnoj Gori bolje bilo da su zajedno“.

Iako je kazao da nema namjeru da mijenja državno-pravni status Crne Gore, istakao je da je „ponosan što je glasao za zajedničku državu jer je smatrao da je to u interesu Crne Gore“. Sva apsurdnost stavova prosječnog profesionalnog Srbina ogleda se upravo u ovoj izjavi, gdje je Knežević kazao da je u interesu Crne Gore da ne postoji, već da bude područna jedinica Srbije ili u najboljem slučaju entitet „srpskog sveta“.

Ali tu nije kraj apsurda, jer Knežević, kao i svaki zastupnik politike „zajedništva“ ubijeđen je da je referendum 21. maja 2006. godine bio pokraden, iako je svaki glas za zajedničku državu vrijedio više nego onaj za nezavisnost, s obzirom na kvotu od 55 posto.

Jedno od istaknutijih lica koja kao Knežević neskriveno mrze Crnu Goru i koja se otvoreno zalažu da država ne postoji, je i predsjednik Skupštine, prvi profesionalni Srbin Andrija Rajo Mandić, koji se ni ove godine nije udostojio da građanima čestita Dan nezavisnosti.

Sramotni Mandić nije čestitao jedan od najvećih državnih praznika ni prošle godine, iako je i tada bio na mjestu predsjednika parlamenta. Sa druge strane ovaj plaćenik Beograda redovno čestita i dan državnosti Srbije, ali i neustavni dan BiH entiteta Republika srpska.

Politika ili patologija?

Dok negiraju Crnu Goru i žele njen nestanak, odnosno integraciju u okvire „srpskog sveta“, Mandić i Knežević koriste sve privilegije koje dolaze sa učešćem u vlasti. 

Priznaju jedino Crnu Goru u “srpskom svetu”

Da licemjerje bude još veće, osim što parazitiraju na jaslama države koju ne priznaju, Mandić i Knežević da bi ušli u vlast podržavši Spajićevu vladu, potpisali su sporazum u kojem se eksplicitno priznaje nezavisna država Kosovo.

Dakle, Mandić i Knežević učestvuju u vlasti države koju ne priznaju, a samim tim što su potpisali sporazum o podršci Spajićevoj vladi, priznali su državu Kosovo, čiji zavjet u slobodno vrijeme brane kao zakleti „nedavači Kosova“!? I pored svega toga i dalje se pozivaju na sveprisutnu srpsku ugroženost. Ovakva situacija se ne može tek tako lako objasniti, jer iz ravni politike prelazi u oblast patologije.

Mandić, Knežević i ostala ekipa profesionalnih Srba ponašaju se kao ono čuveno „krme u Teheranu“ iz narodne izreke. Samo što oni ne žele da odu iz Teherana, već žele da u njemu žive i kukaju o imaginarnoj ugroženosti, dok uživaju u privilegijama o kojima većina njihovih sugrađana može samo da sanja.

Međutim, jasno je da je nova epizoda sa Danom nezavisnosti potpuno ofirala Mandića, Kneževića i njihovu politiku profesionalnog srBstva, a to je da oni moraju da izigravaju ugroženost i da nikad ne smiju priznati Crnu Goru kao svoju državu, osim kao dio neke veće srpskosvjetovne cjeline. Samim tim ponašanjem po direktivama iz Beograda, oni Srbe u Crnoj Gori huškaju da budu destabilizujući faktor da bi na tome mogli da profitiraju i koriste sve benefite države kojoj organski ne pripadaju.

Jer Beograd ne daje apanaže ako su Srbi u Crnoj Gori dio konstruktivne državne priče, već podržava Mandića, Kneževića i ostatak korpusa profesionalnog srBstva, da bi Srbe promovisali kao destabilizujući faktor i koristili ih kao oruđe u svojim perfidnim političkim igrama.

Rajo, Pipun i ostatak „srpskosvetovnih“ snaga sasvim dobro živi na račun te višegodišnje demagogije o „ugroženom srBstvu“. Pitanje je samo do kad će Srbi u Crnoj Gori pristajati da budu kolateralna šteta te populističko-huškačke političke dogme konstruisane u obavještajno-bezbjednosnim, propagandističkim podrumima velikosrpstva.